Piše: Damir Pilić/Jutarnji list

Nikad nisam bio u istočnoj Hercegovini, pa zvjeram. Cesta Stolac - Trebinje svrdla kroz kras, kamen, ogoljena brda, baš kao u romanima Mirka Kovača. Katoličke crkve su iza nas, a džamije će domalo uzmaći pred pravoslavnim hramovima i tablom na kojoj piše “Dobro došli u Republiku Srpsku”.

Dok se primičemo Trebinju, prisjećam se “slavne” izjave ratnog trebinjskog čelnika Božidara Vučurevića, koji je u vrijeme dok su granate iz Trebinja padale na 32 km udaljeni Grad poručio kako će napadači “sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik”. Ta izjava i te granate i danas su kost u grlu mnogim Dubrovčanima, trajni okidač za mržnju prema Trebinju.

S druge strane, kako se to kaže, život ide dalje. Nemali broj Dubrovčana odlazi u Trebinje zbog jeftinije hrane i raznih usluga - od automehaničarskih do stomatoloških - kao što i brojni Trebinjci idu sezonski raditi u Dubrovnik, mahom u turizmu, ugostiteljstvu i trgovini.

- Istina je, imam puno pacijenata iz Dubrovnika. Evo, sad će mi doći jedan, sirotinja. Ne mora biti bogataš ako je iz Dubrovnika, ima i toga - kaže nam trebinjski stomatolog dr. Milorad Kovačević, koji s kćeri Marinom, također doktoricom stomatologije, vodi ordinaciju u Ulici Nikole Tesle.

Kako nam tumači, Dubrovčani u Trebinje dolaze iz više razloga.

- Žene zbog frizure, muški zbog servisa auta i jeftinijih guma, a i muški i ženski zbog stomatologije. I jeftinih restorana. Kaže mi jedan iz Dubrovnika: ‘Doktore, ja platim mali servis auta, počastim ženu ručkom i još mi ostane para’.

Pošto smo čuli da Dubrovčani trebinjske zubare često pohode zbog jeftinijih implantanata, pitamo sugovornika pruža li i on tu vrstu usluge.

- Kako neću radit’ implantate? Pa ja sam 80-ih napravio prvi implantat u Jugoslaviji, s profesorom Halidom Sulejmanagićem. Radili smo ih u fabrici u Tesliću. I otada sam non-stop u tom poslu.

- I koja je razlika u cijeni između vas i kolega u Dubrovniku?

- Uuuu - odgovara dr. Kovačević. - Kod mene je 1500 maraka sve skupa. A u Dubrovniku to malo tko i radi koliko je skupo. Kod mene je popravak zuba 30 maraka, a kažu da je u Dubrovniku tri puta više. Ja sam čuo neke cifre na Stradunu, koliko se tamo uzima za zubariju, to je strašno.

Potom priča kako Trebinjci koji idu u Dubrovnik na sezonski rad najviše vremena gube na “vrlo tvrdoj” državnoj granici. Tako se put između dva grada, koji bi inače trajao dvadesetak minuta, zna protegnuti i na dva-tri sata. No dubrovački poslodavci su se dosjetili jadu: svojim radnicima nalože da do granice dođu autom ili autobusom i da granicu prijeđu pješice, a s hrvatske strane čekaju ih mini-busevi i kombiji koji ih voze na radno mjesto u Dubrovniku.

I taman dok doktor to priča, u ordinaciju mu ulazi žena s bolnom grimasom na licu, držeći se za vilicu.

- Možete nju pitat’ kad izađe - šapće zubar. - Ona je kuharica, nudili joj velike pare u Dubrovniku, ali nije mogla ići.

Malo kasnije žena, Ubavka Dakić se zove, potvrđuje doktorovu priču:

- Jest, nudili mi u Dubrovniku plaću od 15.000 kuna, ali nisam prihvatila iz zdravstvenih razloga, pa sam ostala u Trebinju.

- A kolika vam je ovdje plaća?

- 700 maraka.

Preračunavamo u hrvatsku valutu: konvertibilna marka (KM) je četiri kune, pa žena za posao kuharice u Trebinju zaradi 2800 kuna, pet i pol puta manje nego što bi dobila u Dubrovniku.

- Ali muž mi radi u Dubrovniku, on je keramičar. Nekad spava tamo, nekad ovdje. Ima dana kad zaradi 500 maraka, a nekad 200, kako kad. Ovdje to nikad ne bi mogao - veli žena.

- U Trebinju počinjemo osjećati nedostatak majstora, sve ih je Dubrovnik uzeo - ubaci se zubar. - Ovdje ni pizzerija ne može naći radnike, svi odoše u Dubrovnik. Ljudi iz Trebinja ne moraju ići u Njemačku i to je dobro za nas, jer oni se vraćaju u Trebinje i ovdje troše te pare što zarade u Dubrovniku.

- I kći nam je radila u Dubrovniku, kao hostesa - domeće gospođa Ubavka. - Ovdje se ne bi moglo živjeti od siromaštva da bar jedan član obitelji ne radi u Dubrovniku.

Ostatak pročitajte ovdje.