Ako sam dobro shvatila, tvoj nesputani život je počeo kad si dao otkaz.

Čini mi se da život počinje u trenutku kad odlučiš živjeti svoj život, baš onakav kako ti misliš da trebaš, a ne kako ti društvo nameće. A onda, nakon te prve odluke, sve ostalo se nekako već krene slagati i svaka sljedeća odluka, u mom slučaju davanje otkaza na klasičnom poslu 8-16, bude jedina logična i moguća.

Koliko je bilo teško donijeti takvu odluku? 

Nije bilo uopće, jer nisam bio toliko hrabar da je donesem preko noći, to je posebna hrabrost i odvažnost. Od trenutka kad sam shvatio kako želim izaći iz sistema, kažem sistema jer tu nije riječ o određenom poslu, već vjerujem da je tako manje-više svima na poslovima na kojima prodajemo svoje dane da bismo preživljavali, pa do samog otkaza, prošlo je više od godinu dana. U tih godinu dana sam stvarao plan što raditi nakon otkaza, stavljao novac sa strane i radio na tome da imam neke pasivne prihode nakon otkaza. Tako da je davanje otkaza bilo vrlo jednostavno kada se sve posložilo. 

Stječe se dojam kao da nemaš mira, stalno negdje trčiš, veslaš, bicikliraš…

Mislim da je najveća zabluda kad kažemo kako imamo vremena. Nemamo vremena baš koliko mislimo, pa ga samo želim iskoristiti što bolje. Ne kažem da je to nešto što bi svi trebali, ali mene taj način putovanja i bivanja aktivnim ispunjava. Biti u prirodi, putovati polako i uz uloženi trud, pa u tom putovanju uživati više od samog dolaska na odredište.

Gdje si sve bio u posljednjih nekoliko mjeseci, kako biraš gdje će te odvesti put? 

Kajakom sam oplovio Lastovo i išao prespavati pored svjetionika na otočiću Glavatu koji je između Lastova i Mljeta, to je baš nezaboravno iskustvo. Biciklom sam okružio Cres i Lošinj, pa mi je palo na pamet da bih volio probati doći iz grada do Splita biciklom u jedan dan, pa sam eto pošao… Kampiralo se po Visu i Dugom Otoku, i evo sad je stigao Camino. Ne mogu baš odgovoriti na to, nekako dođu do mene te prilike, ja ih samo prihvatim. 

Moram pitati za bicikliranje do Splita, kakav je osjećaj i koliko je izazovno? 

Bilo je sjajno, baš izazovno, ali kad voliš izazove onda u tome uživaš. No ipak, to više ne bih ponovio. Zapravo, nije čak do Splita nego do sela iznad Splita odakle mi je majka, zove se Konjsko i do njega je 20-tak kilometara uspona iz Splita, a to je bio i najteži dio. Dok sam živio u Splitu, uvijek me golicala ta ideja bi li bilo moguće odraditi tih cca 250 kilometara u jednom danu, i jednostavno nisam imao mira dok to nisam probao. A izazovno je najviše zbog toga što sam bio u neprirodnom položaju od 5 ujutro pa do 22 navečer, ta bol u leđima je najveći izazov, na ostale izazove sam već navikao pa mi nisu bilo tolika smetnja, poput kamiona, autobusa koji stalno prolaze ili vrućine.

Trenutno si na Caminu, kako je do toga došlo, što te potaklo? 

Možda jednostavno to što u ovom periodu života imam uvjete za odraditi tako nešto. Ne znam odgovor na to pitanje zapravo ni sada, možda ne trebamo ni znati sve uvijek. Kad sam odavno čuo za Camino, samo sam osjećao da želim ići i to mi je bilo dovoljno, a evo sad se poklopilo da imam dovoljno vremena za tako nešto.

Ima još puta pred tobom, ali kakvi su ti zasad dojmovi?

Zapravo sam tek nekoliko dana, ali već sada je ovo mogu reći jedno od najboljih iskustava u životu. Nisam želio ništa puno istraživati prije puta ni informirati se o Caminu, samo pustiti da se sve događa kako se treba dogoditi i upravo to se i događa. Sve je baš jako intenzivno. Izmjenjuju se prekrasni pejzaži, jako puno interakcije sa ljudima, jako puno susreta, rastanaka, zanimljivih ljudi, zanimljivih razgovora, a sve to okruženo nevjerojatno pozitivnom energijom. Stvarno imam dojam da na Caminu dani traju duže.

Vjerujem da putem upoznaješ ljude, kakvi su to susreti, zbliži li vas zajedničko putovanje i izazovi? 

Naravno, ljudi su zapravo ono što Camino čini tako posebnim. To je baš preteško opisati u malo teksta. Zapravo si na Caminu najmanje vremena sam, jer stalno srećeš druge. Najviše je osoba rekao bih preko 50 godina, mlađi ljudi su u manjini. Što je i logično, jer ovo je ipak put na koji ne ideš da bi se prvenstveno zabavio. Osjeti se da svi koji su ovdje imaju i teže nekoj dubini života, možda je zato i lako naći zajednički jezik s tako nepoznatim ljudima.

Ovdje sretneš čovjeka iz, na primjer, Australije prvi put u životu i normalno je da mu se javiš odmah, popričaš s njime, pitaš ga kako je, može li izdržati, podijeliš s njime hranu, vodu. A možete li uopće zamisliti istu situaciju da se dogodi npr. u Gružu, da zaustaviš nepoznatog čovjeka i iz čista mira ga upitaš ga kako je, je li umoran?  Svima nam je kod kuće to nenormalno ponašanje, a zapravo se možemo samo zapitati što je tako nenormalno u tome. Zar to nije baš čista ljudskost, koja je nestala iz modernog svijeta i živi čini mi se isključivo na mjestima i događajima poput ovih? 

Što se nadaš dobiti iz ovog putovanja? 

Navikli smo razmišljati tako - radim nešto da bih dobio nešto zauzvrat, a to je za mene krivo i pokušavam ne živjeti tako. Na Caminu sam jer osjećam kako želim biti ovdje i hodati i to je sve. Put i putovanje su cilj sami po sebi, nemam nikakvih drugih očekivanja. A ako iza Camina, ali ne samo Camina, nego ako iza svakog dana gdje god bili i što god radili, budem malo bolji čovjek nego što sam bio jučer, onda sam na mjestu na kojem trebam biti i radim točno to što trebam raditi.

Pokrenuo si i blog, je li pisanje uvijek bilo nešto čime si se htio baviti ili se to izrodilo iz iskustava koje proživljavaš? 

Moram priznati kako jest, ali vjerojatno nisam toga bio svjestan do nedavno. Još od srednje škole volio sam školske zadaće i izražavanje tekstom. No tada sam bio jako mlad i preslab da se othrvam okolnostima koje su me vodile nekim totalno drugačijim životnim putevima, nekima koji su društvu puno prihvaćeniji, jer imam osjećaj da je kod nas sramota kada se netko izražava, sramota je reći da osjećaš, razmišljaš, na koncu da pišeš, okolina te detektira kao slabića. Jedino ako od tog zarađuješ brdo love, onda si eventualno čudo i legenda. 

No eto, taj put nije bio ono što me ispunjava i nisam bio zadovoljan u svojoj nutrini, a nisam znao zašto. Treba puno hrabrosti za odlučiti kako moraš ugoditi svome unutarnjem biću, i raditi što ti ono nalaže, jer je sve drugo dugotrajno neodrživo. A onda, tko će te prihvatiti takvoga super, tko neće, još bolje. Mislim kako svatko proživljava brojna iskustva, vjerojatno netko u obitelji s djecom doživljava sto puta više iskustava i izazova od mene; pametniji od mene su rekli kako se ne mora nigdje otići ni putovati kako bi se nešto doživjelo pa i pisalo o tome. No eto, u mom slučaju, kad sam u gradu, najmanje i najrjeđe sam sam sa sobom samim, uvijek se nešto događa, nešto je bitnije, prešnije, previše je svega poznatoga tu što odvlači pažnju, vjerojatno zato podsvjesno i bježim kad god mogu.

Vjerujem kako ti mnogi zavide na mogućnosti da izdvojiš vrijeme za sebe, putuješ, istražuješ – koje su prednosti i mane takvog stila života? 

Mislim kako svatko mora moći izdvojiti vrijeme za sebe, dapače, to je nužnost čovjeku isto kao što je i hrana. To je osnova svega, iz toga sve kreće. A hoće li netko to vrijeme provoditi putujući ili ne, to je manje bitno, bitno je da čovjek pronađe nešto što voli, u čemu uživa, a onda posloži svoj život tako da ima vrijeme za to. Kada je čovjek tako ugođen sam sa sobom, jedino tada može biti i s drugima. 

Mane su naravno što treba od nečega i financirati putovanja, iako ja na putovanjima preferiram spavati na otvorenom, jedem po trgovinama, tako da uglavnom potrošim i manje nego što bi kod kuće. 

No u svakom slučaju, treba dosta truda i napora za uskladiti poslove i obveze sa takvim načinom života. Ovdje bih zahvalio kolegi Peru Kusalu koji će bez mene započeti našu kviz sezonu koja uskoro počinje, kao i prijatelju Dadu koji je tu kad mi zatreba uskočiti oko nekog posla.

A ono što je nekome prednost, drugome je mana. Kao veliku prednost vidim veći stupanj slobode koju takav život donosi, što mogu sutra odlučiti promijeniti grad, dok za nekoga drugoga, tko voli mirnije more je to mana, i to je sasvim u redu i ljudski.

Nekako uvijek nađemo izlike – financije, nedostatak vremena generalno, bliski ljudi koje ostavljamo za sobom. Kako si ti prešao te prepreke? 

Osvijestio sam da nije potrebno više zarađivati u životu nego manje trošiti. Shvatio sam da mi zapravo ne treba većina stvari na koje sam trošio novac, puno toga kupujemo radi nekakvog statusnog simbola i radi drugih, ne radi sebe. Onda kad tako posložiš život, moguće je i raditi, i zarađivati, ali i imati vrijeme. Danas barem imamo luksuz da posla ima dovoljno, čak i previše, mislim da dosta ljudi može sebi priuštiti i promjenu posla i koji mjesec odmora, samo treba u glavi biti spreman na to da ćeš u jednom trenutku biti izbačen iz zone komfora, što je zapravo i dobro. I nisam zapravo siguran koliko je ijedna izlika ikada dobra izlika ako nešto stvarno želiš. Na Caminu sam sreo ženu s malim djetetom kako hoda, penzionera koji pješači već tri mjeseca, Talijana koji putuje bez novca uopće…

Što kad završiš Camino, znaš li sljedeći korak u svom životu ili puštaš da te nosi? 

Ne znam stvarno, nešto sam guglao posljednjih dana portugalski camino, to mi se čini zanimljivo produžiti… (smijeh)

A vidiš li se jednog dana kao statičan čovjek, znamo da se u nas uvijek govori „moraš se skrasiti“? 

Čini mi se da ja baš od toga i zbog toga najviše i bježim. Znate ono kad vam svi govore - moraš to tako ili to bi trebalo tako, onda se u meni baš probudi nešto što tjera kontru. Ja uvijek odgovaram protupitanjem, zbog čega mora biti tako? Pokažite mi toga koji je odgonetnuo tajnu i smisao života, pa može odgovorno tvrditi kako je to jedini ispravan put? Netko će osjetiti potrebu za takvim putem, ali zar mi tvrdite da ga baš svi istinski osjećaju, ili možda idu tim putem samo jer je utaban i siguran? Na nama je samo da otkrijemo koji je naš, a poštujemo i prihvaćamo tuđi, kakav god bio. Ako išta Camino uči čovjeka, onda je to da svatko ima svoj put i da je svaki od njih ispravan. Tako da je moj odgovor ovo, vjerojatno na žalost mojih roditelja - danas se apsolutno ne vidim u tom filmu, ali pošto neću ni sutra biti isti kao danas, kako da odgovaram u ime nekog lika koji ću biti za pet ili 10 godina? I to je ljepota života, prepuštam mu se da me vodi i samo prihvaćam što mi donosi. 

Imaš li poruku za one koji trenutno ovo čitaju i pomalo ti zavide?

Iskreno se nadam kako ne zavide, jer vjerujem kako svatko živi životom kakav želi živjeti. Ako nije tako, promijenite nešto hitno, jer nakon ovog života, neće biti drugoga.