Kada je došla u planinarsku školu prije šest godina, nakon što je ugledala oglas na koji se prijavila, Jovanki Cvetinović nisu prognozirali svijetlu budućnost u tom ekstremnom sportu koji obožavaju istinski zaljubljenici u prirodu.

- Naš tajnik me uvijek zeza kako je imao osjećaj, kad me prvi put vidio, da od mene neće biti ništa. No, ja sam došla na sastanak u HPD Snježnica i od tada je sve super krenulo, a nakon dvije do tri godine shvatila sam da je to hobi s kojim se želim baviti pa je  nekako polako i prirodno sve išlo uzlaznom putanjom – priča Jovanka Cvetinović kojoj je prvi uspon bio klasični početnički, na Snježnicu u sklopu planinarske škole koja je trajala pet vikenda, a sastojala se od četiri planinarska terena i jedne špilje, a nakon toga su krenuli izleti pa speleo škola, tečaj označavanja planinarskih staza, vodički tečaj i na kraju zimska planinarska škola gdje se uči kako na siguran način planinariti u zimskim uvjetima.

ZOVU ME 'JOVE EXCEL'

Nakon odrađenih zadataka danas joj to sve izgleda kao početnički, ali ozbiljan posao. Ubrzo se dokazala u Društvu te je dvije godine bila pročelnica Speleo odsjeka, a trenutno je predsjednica HPD Snježnica s mandatom koji ističe na proljeće. 

- U kratkom sam periodu napredovala, ali to znači kako se sve može svladati ako to stvarno želiš. Mislim da u početku ljudima nisam odavala dojam jako aktivne osobe, ali sad mi onaj isti tajnik, koji je govorio kako od mene neće biti ništa, govori kako ne može zamisliti društvo bez mene – priča ona kroz smijeh te pokazuju rokovnik bez kojega kako kaže ne može funkcionirati.

- Tu mi je sve – od posla do privatnog života. Čak me momak u šali zove Jove Excel, ali što ću kad se moram strogo pridržavati datuma i stvari koje trebam obaviti – kazuje je Jovanka koja radi u jednoj dubrovačkoj turističkoj agenciji. S godišnjim odmorima je govori jako štedljiva pa je svaki od 21 slobodnog dana pomno planiran. U firmi najavi mjesecima unaprijed kad točno ide i svi znaju da je tad neće biti i sve funkcionira kako treba. 

- Kad čovjek nešto obožava raditi onda na to ne gleda kao na žrtvu. To je moj stil života jer ujutro čim se probudim čitam o tome, tijekom dana s prijateljima pričam i dopisujemo se o putovanjima, a navečer legnem s tim mislima – pojašnjava Jovanka.

Naime, ozbiljniji pothvati krenuli su s osvajanjem vrhova dvije do tri tisuće metara, a nakon toga prvi veći 'zalogaj' za nju je bio Kilimandžaro. Ekipu je predvodio Lazar Badanjac prije dvije i pol godine i tada je shvatila da to nije toliko strašno uz dobre pripreme.

- Ipak nisam uspjela popeti se do vrha, ali sam vidjela da mogu daleko doći. Nakon toga pošla sam s Extreme summit teamom u Rusiju i to je bilo genijalno. Popeli smo se na 5642 metra Elbrusa koji je najviši vrh Europe. Bila sam jedina iz Dubrovnika u timu od 35 ljudi iz cijele regije i svi smo uspjeli doći do kraja. To je veliki uspjeh za grupu, pogotovo s obzirom na to da je sam uspon u zimskim uvjetima – kazala je Jovanka dodavši kako je sve trajalo osam dana. Prisjeća se starta kada su krenuli s dvije tisuće metara, kasnije se žičarom vozili do 3800 metara visine, a nakon toga su nastavili pješačiti, a završni uspon je bio noću kada je snijeg dovoljno stisnut što daje sigurnost od lavina. 

'ČOVJEK SE NAVIKNE NA SVE'

- Na tim visinama se teško kreće, doslovno se hoda korak po korak. Ovo je bila iskusna ekipa, kad sam čula njihove životne priče bila sam ponosna. Bilo je nekoliko članova koji su umalo odustali stotinu metara prije vrha, ali sve je stvar 'glave' tako da smo jedni druge poticali – ističe te dodaje kako je oprema jako važna. Tu su neophodne kvalitetne gojzerice, jakna, vreća za spavanje, cepini koji služe za lakše i sigurnije penjanje uz strme padine i dereze koji su šiljci na obući za sigurnije hodanje po tvrdim i ledenim strmim padinama.Pored toga važna je i kvalitetna prehrana.

- Nisam izbirljiva, jedem sve. Kada se pakiramo, uvijek nešto fali, ubacili bi više hrane, ali moramo se držati popisa koji imamo. Također potrebno je i dosta tekućine, preporučeno je oko tri do četiri litre vode dnevno – govori Jovanka o stvarima koje su neophodne na putovanju. Prisjetila se jednog posebnog jutra u Rusiji kada joj je bilo teško. Tada je od vodiča dobila 30 dkg pečenice, Coca-Colu i slatkiš što je ljudima u 'civilizaciji' nešto sasvim normalno, no u tom trenutku za nju je to bio 'jack pot' koji je vratio u život.

Zanimljiva spoznaja za nju je bila kako se čovjek u teškim trenucima može naviknuti na skromne uvjete kada je primoran na to. Jedna njezina prijateljica kazala je kako joj doma treba puno manje vode za tuširanje jer je u ekspedicijama naučila cijeniti svaku kapljicu. Po pitanju vode, govori Jovanka, posebno je teško bilo u Africi za vrijeme ekspedicije na Kilimandžaro koja je trajala dva tjedna. Tada su morali putem specijalnih olovaka  steripen pročišćivati vodu za piće, no dodaje kako se čovjek navikne i na tu rutinu.

Impresivna je bila i posljednja avantura u Iranu, na Damavandu. 

- Svatko je imao neku svoju priču i bilo je divno čuti te inspirativne živote pa sam u jednom trenutku pomislila da su uspon i cijela organizacija koštali tri puta skuplje, opet bi se isplatilo poći. Naš vodič se popeo čak osam puta na Aconcaguu, vrh od skoro sedam tisuća metara u Južnoj Americi, a jedna žena je nakon oporavka od operacije srca s nama pošla na ekspediciju i došla je do pet tisuća metara – prepričava Jovanka dodavši kako se nakon tih putovanja vrati emotivno bogatija.

- Inače, najljepše u svemu je što čovjek toliko toga prođe na putovanjima. Radujem se svačijem uspjehu jer ljudima pomažeš da rastu. Nedavno su kolege uspjele osvojiti Grossglockner, neki članovi su došli prije par godina, a sad ih gledam kako organiziraju ture. Ista situacija u kojoj se svi nalazimo nas spaja tako da se u teškim trenucima svi vesele, jedni druge podržavaju i tješe kad ne ide po planu – oduševljeno će Jovanka koja je inače i član HGSS-a zadnje dvije godine. I to je došlo nekako prirodno na njihov poziv, objašnjava ona, nakon čega je prošla četiri tečaja. Sudjelovala je u nekoliko potraga koje su, kako ističe, završile sretnim ishodom, no ipak dodaje kako bi voljela biti više angažirana na tom planu, no trenutno zbog obaveza ne stigne.

'NIJE SAMO STVAR PLANINARENJA NEGO DRUŽENJA'

Prema njezinom mišljenju u planinarenju je najvažnije iskustvo jer se tako trenira što napraviti u datom trenutku i kako reagirati u odnosu s ljudima.

- Kada dođe do vrha, čovjek se super se osjeća, ali realno 'mrtav' si od umora, i to je samo pola puta. Riskantniji je dio spuštanje jer tijelo je umorno, noge slabije 'slušaju' i ljudi se opuste, a treba ostati veoma koncentriran. Bude teških trenutaka i znam kukati, ali sve zaboravim i brzo počnem planirati idući put – govori Jovanka koja potiče svoje prijatelje da se priključe ovom sportu. Najveća potpora na zadnjoj ekspediciji bioje  prijatelj i kolega Albert Gregov kojega posebno ističe jer u HPD Snježnica sve odrađuje bez problema, a zajedničkim snagama 'junački' su osvojili Gran Paradiso u Alpama i Iran, a planiraju poći i na najviši vrh Južne Amerike.

- Nije samo stvar planinarenja nego druženja. Ljudi se razvijaju kad uspiju doći do vrha jer onda shvate ako su to uspjeli u životu, mogu i sve drugo. U nekom psihičkom segmentu, to je jako bitno. Voljela bih da svi imaju nešto slično u životu i zato savjetujem mladima, ali i onim starijim da odaberu ovaj put.

Po pitanju financija, za ovo druženje, potrebni su poprilični izdaci, no Jovanka govori kako se može 'izgurati'. Da je to skup sport govore i brojke koje otkriva pa se tako za Afriku trebalo izdvojiti preko tri tisuće eura, Rusija je koštala oko tisuću i pol, a Iran preko tisuću eura.

- Na nekim stvarima tijekom godine uštedim. Evo na primjer ne kupujem odjeću svake sezone, a pošto se putovanja planiraju dosta unaprijed, jednostavno ostavljam sa strane novce pa se tako skupi. Olakšavajuća okolnost je ta što dio opreme posudimo u planinarskom društvo pa ne moramo kupovati – ističe ona. 

Osim impozantnih svjetskih vrhova, uvijek se rado vraća onima u okolici Dubrovnika – Srđ, Sniježnica, Golubov kamen te Orjen i Durmitor u Crnoj Gori za koji govori kako joj je broj jedan od svega što je vidjela zbog predivne prirode u svako godišnje doba.

- Uvijek bih odabrala ekspediciju u zimskim uvjetima prije nego tjedan dana na plaži. Više sam zimski tip nego ljetni – priča te dodaje kako nakon svake ekspedicije odlazi 'napuniti baterije' na Lopudu koji joj je neki oblik 'utješnog mjesta'. Iduća avantura je već spomenuta Južna Amerika gdje odlazi početkom siječnja, a do tada polaže vozački ispit, odlazi na posao, aktivna je u HPD Sniježnica na raznim projektima koje imaju što je zapravo najbolji trening pred tako značajan put.

- Možda će mi u životu doći neka mirnija faza, ali trenutno uživam u svemu ovome. Nisu potrebne neke nadljudske sposobnosti za penjanje po velikim vrhovima, nego samo malo upornosti i istinska želja. Često kažem 'ako ja to mogu, onda može svatko' – zaključila je Dubrovačka planinarka Jovanka Cvetinović.