Razgovarao: Maro Marušić

Dubrovčanin Petar Čolić imao je zaista zanimljiv životni put. Nakon ratnih godina, u Gradu nije bilo lako naći posao. Sudbina ga je odvela u opasno zanimanje pirotehničara, a danas opet razmišlja o novim izazovima. Njegova inspirativna životna priča je baš onakva kakve volimo.

Devedesete godine u Dubrovniku nimalo nisu bile lake. Posla je bilo na kapaljku, a pesimizma na izvoz. Jesu li one zaslužne što ste krenuli putem pirotehničara?

Naravno da jesu. Teško je to doba bilo, posebno za mlade i kada sam vidio tečaj za pirotehničara, prijavio sam se. Plaće u toj branši bile su puno veće od prosjeka i taj egzistencijalni dio mi je bio privlačan. Recimo uspoređujući s današnjim vremenom kao da imaš plaću 25 tisuća kuna. Nije bilo lako položiti tečaj, kao ni proći liječnički, kriteriji su bili znatno visoki, puno viši nego danas.

Bili ste mladi. Kada gledate danas na to, koliko ste bili svjesni opasnosti toga posla?

Naravno da sam bio svjestan opasnosti, ali oduvijek su me privlačile avanturističke aktivnosti. Od najmanjih nogu bavio sam se ronjenjem i sličnim glupostima, moja majka najbolje to može posvjedočiti. Kada danas gledam iz uloge roditelja, ne bih volio da se moje dijete bavi tim hobijima. Valjda smo tada svi bili pomalo ludi, ratna smo generacija, to nas je svih obilježilo. Kada se pojavila priča s minama, na neki način i ja sam htio dati obol tim ratnim godinama, jer sam bio premali za služenje u vojsci. A i dobro se plaćalo, tako da sam krenuo tim putem. Sada kada s tim završavam i pogledam unatrag, mogu reći da sam stvarno volio taj posao.

Danas je taj posao puno drugačiji nego kada ste počinjali.

Puno toga se promijenilo. Plaće nisu rasle obzirom koliko su u međuvremenu porasli troškovi života. S vremenom se sve pretvorilo u biznis, komercijalu, a sigurnost sve više pada. Zakoni su se milijun puta mijenjali. Hrvatska je među prvim zemljama svijeta uvela komercijalno razminiranje vlastitoga teritorija i sa svojim pirotehničarima.

To je katastrofa. Čim se privatne firme pojave u takvom biznisu sigurno uvjeti rada opadaju, a ovo je specifičan posao, gdje sigurnost mora biti na prvom mjestu.

Recimo, nelogično je što su se u neprofitabilna državna brodogradilišta ulupale milijarde, a nas se vrlo brzo stavilo na slobodno tržište. Konkurencija je dovela do pada cijena, ali i sigurnosti. Došlo je do toga da je rizik postao prevelik, a zarada premala.

Vi ste isto bili privatnik.

Da, otvorio sam svoju firmu i radio pet godina. Nažalost, zakoni nisu pratili situaciju na terenu i struka se tijekom godina sve više srozavala. Ne bih ulazio dublje u tu problematiku, mislim da vam je jasno o čemu govorim.

Je li barem napredak tehnologije tijekom godina povećao sigurnost?

Revolucija je bila strojno razminiranje. Ta je tehnologija spasila brojne živote. Naravno da za strojno razminiranje treba biti pogodan teren. Recimo u Dubrovniku se to ne može provoditi, geografski teren je kompliciran. Poboljšala se i tehnologija detektora, danas je osjetljiviji nego kada sam ja počinjao radit. Bez obzira na sva poboljšanja, najvažnije je da ne postoji pritisak na terenu. Sve to lijepo piše na papiru, no kada se to stavi u ekonomske i vremenske okvire, u praksi se događa da se požuruje, te da se neki sigurnosni aspekti dovode u pitanje. Nije se smjela ova struka stavljati u pravila tržišnog natjecanja, jer to dovodi do tragedija.

Od kojih mina pirotehničari najviše stradaju?

PROM-1 je najopasnija mina i 99 posto svih najgorih stradanja na ovim područjima vezano je uz tu minu. To je protupješačka rasprskavajuća odskočna mina jugoslavenske proizvodnje. Radila ju je Zastava. Zub vremena, prije svega vlaga, uništio je upaljače brojnih mina iz Domovinskog rata, te su one tako postale relativno neopasne. Međutim, PROM se pokazao najotpornijim. Ta je mina dobro zatvorena i sastavljena je od vrhunskih materijala. Vijek trajanja joj je negdje oko 70 godina. PROM je najlakše prepoznati po zvjezdanom upaljaču na vrhu koji se aktivira sa samo tri kilograma. Dovoljno ju je pomaknuti i aktivirat će se.

Koliko je PROM-ova postavljeno tijekom rata?

Jako puno, posebno u Ličko-senjskoj i Sisačko-moslavačkoj županiji. Strašno je učinkovita, zato se puno i koristila. Ako je kamion aktivira, onesposobiti će ga. Pritiskom na gornji upaljač, gornji dio mine odskoči na otprilike 50 do 80 centimetara visine i eksplodira, zato ima takvu razornu moć.

Jeste li vi osobno sudjelovali u nekom incidentu vezanom uz PROM?

Jesam, bila su sve skupa tri incidenta. Na jednom sam stradavanju djelovao kao voditelj radilišta projekta razminiranja. Kolega ja smrtno stradao, a drugi kolega je bio ranjen, srećom brzom intervencijom liječnika spašena mu je noga ili nešto gore. U takvim trenucima, najradije bi se ostavio svega, ali opet kreneš ispočetka, jer si ipak uložio u sve to trud i znanje. Uvijek sam se u ovom poslu držao pravila struke ne dovodeći sigurnosni aspekt u pitanje. Hoću reći, bez obzira na incident, koji se uvijek može dogoditi, bila mi je čista savjest, to su jednostavno trenuci koji su, nažalost, dio naše struke.

Koliko je pirotehničara od rata do danas poginulo u poslu razminiranja?

Od 1996. do danas smrtno je stradalo oko 40 pirotehničara, a više od 100 je ranjenih. Radi se o velikoj brojci kada znamo da je kroz sustav prošlo tek oko tisuću pirotehničara.

Jeste li ikad razmišljali o odlasku u svijet na razminiranje?

Razmišljao jesam, ali iz razgovora s kolegama, zaključio sam da su im uvjeti rada dosta loši. Primanja su dobra, ali sigurnost nije, pa me to demotiviralo. Često pirotehničari razminiraju pod oružanom pratnjom, spavaju u pustinji u kontejnerima, a znaju se dogoditi i brze evakuacije. Isto tako, odlasci vani me kao roditelja nisu privlačili zbog odvojenosti od djece.

Je li Dubrovačko-neretvanska županija u potpunosti očišćena od mina?

Zadnji projekt je odrađen prije 4-5 godina i Županija je službeno čista od mina. Naravno to ne znači da je cijeli teritorij Županije sto posto čist. Uvijek je moguće da je koje minski sumnjivo područje isključeno kao takvo ili da ima neeksplodiranih sredstava koje je nemoguće naći sa detektorom. Pa svjedoci smo da se neeksplodirana sredstva iz Drugog svjetskog rata još uvijek pronalaze. Moj je kolega stradao na Lastovu od mine iz Drugog svjetskog rata, iako su svi smatrali da se te mine više ne mogu aktivirati. Nažalost ratna tehnologija sve više napreduje. Mine u Siriji će ostati duže vremena aktivne od nekih iz prošlih ratova. Doduše danas se ciljano proizvode i neke mine kojima se može regulirati aktivnost, recimo, nekoliko mjeseci. Aktivne su za vrijeme ratnih sukoba, ali onda propadnu. To su mine najnovije generacije i smiju se „legalno“ proizvoditi i koristiti.

Koliko je čista Hrvatska?

Ostalo je još oko 400 milijuna kvadrata za razminiranje. Bilo je 1200 milijuna kvadrata, što znači da je dvije trećine minski sumnjivog područja u Hrvatskoj očišćeno. Godišnje se odradi otprilike 30-35 milijuna kvadrata. Sisačko-moslavačka i Ličko-senjska županija su najgore po pitanju mina.

Imaju li pirotehničari beneficirani radni staž?

Za svaku godinu, dobiju pola godine.

Vi ipak ne razmišljate o mirovini, nego o promjeni struke.

Da, zasitio sam se ovog posla, i treba mi promjena. Već sam se okušao u kuhanju i ići ću tim smjerom. Nije lako u četrdesetima mijenjat struku i počinjat se opet dokazivati, ali nešto me tjera u tu profesiju. Ljudima je čudno da nakon detektora za mine, razmišljam o kuhači, ali eto takvi su moji putevi.

Svaka čast na odvažnosti i hrabrosti za tako veliku promjenu. Želimo vam puno sreće!

Hvala.