Bojana Svalina završila je Ekonomski fakultet, te je u struci radila 22 godine. Korporaciju je napustila s mjesta izvršnog direktora, jer kako kaže, shvatila je da nema tog novca koji može platiti unutarnji mir i osjećaj ispunjenja. Također, velika prekretnica u njenom životu bila je dijagnoza raka dojke. Za karcinom kaže kako joj je bio veliki učitelj u životu. Naučio ju je prave životne vrijednosti probudivši ju iz nesvijesti u kojoj je živjela. Danas, nakon što se povukao, zahvalna mu je za nove životne putokaze, nove situacije, nova zanimanja...

Čime se bavite? Od čega živite?

Motivacijski sam govornik, terapeut za dušu i pisac, te vlasnik poduzeća Put prema sebi. Živim od svog rada.

Koje su vam tehnike najviše pomogle da budete sretniji, neopterećeni…, da ste u sadašnjem trenutku? Kako to postići? Što savjetujete našim čitateljima?

Teško je reći koje su tehnike najviše pomogle, jer je svaka pomogla na svoj način. Sve su one, a znam ih doista puno, bile putokazi do ovoga što živim danas. Ono što je važno znati da je Put prema sebi PROCES ili PUTOVANJE i da se taj proces ne odvija od danas do sutra. Za sve je potrebno vrijeme i čvrsta odluka da ćemo nastojati živjeti svjesno. Ono što savjetujem onima koji su na početku je da nađu neki način na koji će doista i istinski shvatiti da mi sami kreiramo svoj život i sve u njemu. Ukoliko nismo zadovoljni svojim životom, to je siguran znak da unutar sebe imamo pregršt nesvjesnih uvjerenja koja nas koče i iz kojih kreiramo ovo što upravo živimo. Kad to shvatimo i pritom ne osjećamo krivnju, jer krivnja ničemu ne služi, osim da nas još dublje uvede u osjećaj manje vrijednosti ili besmisla, počinje naš istinski put prema sebi. Iz tog uvjerenja i sa jasnom odlukom da želimo živjeti sretno i ispunjeno i donositi odluke sa kojima smo MI usklađeni SAMI SA SOBOM, naprosto u svoj život privučemo i tehnike i učitelje i znanje i načine kako da budemo sretni, neopterećeni i u sadašnjem trenutku. Jedan od načina je putem pažnje na tijelo i na disanje. Kad bismo bili u svakom trenutku svjesni svog tijela i svog disanja, ne bismo bili niti u jednom drugom trenutku, osim u sadašnjem.

Zašto smo na planetu Zemlja? Koji je naš zadatak?

Iz mog poimanja naš jedini zadatak je da budemo sretni i usklađeni sa sobom. Zašto smo tu, treba svatko odgovoriti za sebe.

Zašto se na Zemlji događaju tsunamiji, potresi i slične vrste patnje? Zašto se uopće događa patnja?

Mislim da su ovo dva odvojena pitanja, odnosno pitanje zašto se događaju prirodne katastrofe, te zašto se događa patnja. O tome zašto se događaju prirodne katastrofe mogu samo nagađati, jer nisam stručnjak za te stvari. U svakom slučaju, način na koji se ponašamo prema majci Zemlji nije baš za pohvalu, pa Zemlja nekako na to mora reagirati da bi uspostavila kakav takav red i omogućila kakav takav život. Drugim riječima, mislim da su prirodne katastrofe posljedica našeg odnosa prema Zemlji na kojoj živimo i koja nam daje život.

Što se patnje tiče, ne bih povezivala prirodne katastrofe sa patnjom, niti ih stavila pod isti nazivnik. Neko iz prirodnih katastrofa profitira ili promijeni život na pozitivno, nešto nauči. Drugim riječima, ne pate svi zbog toga i nisu one uzrok patnje. Uzrok patnje su misli u našoj glavi i naši stavovi prema određenoj situaciji. Mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo se odnositi prema nečemu ili nekome, hoćemo li dozvoliti da nam situacija nanese patnju ili ćemo nešto iz nje naučiti i tako oplemenjeni ići dalje.

Imate li ponekad sumnje u postojanje Boga? U nekim trenutcima kada vam je teško? Imate li uopće takve trenutke da vam je teško?

Imala sam sumnju u Boga sve dok sam u njega "samo" vjerovala. Tek kad sam doista i spoznala da on postoji, točnije, otkad imam znanje da on postoji, ja više ne sumnjam. Znam da postoji i znam da radi najbolje za mene. On mi je najbolji prijatelj. I znam da je teško doći do tog znanja, a sve dok ne dođemo do njega, uvijek će postojati barem maleno zrno sumnje u Boga i to je skroz prirodno. Istina da je bolno, ali je prirodno. Stoga sugeriram da uđete u znanje oko postojanja Boga, a ne da samo slijepo vjerujete, jer će to onda maknuti svako zrno sumnje.

Kako zamišljate život poslije smrti? Postoje li raj i pakao?

Raj i pakao su mjesta na zemlji, točnije, u našim glavama. Netko ima sve, a osjeća se kao u paklu, dok netko drugi nema ništa, a osjeća se kao da je u raju. Ne vjerujem u raj i pakao poslije smrti. Ja smatram da je sve energija i da smrt ne postoji za energiju. Umrijet će moje tijelo, kao što odumire i lišće na drveću, ali to isto drvo živi daleko dulje i ponovno na proljeće cvjeta. Moje tijelo je samo vozilo moje duše, a ona je vječna i besmrtna.

Kako gledate na smrt bliske osobe? Jeste li tužni?

Ljudski sam tužna i dozvoljavam si tu tugu. Tužna sam iz sebičnih razloga jer mi ta osoba nedostaje. No, s druge strane, na smrt ne gledam tragično, jer znam da umire samo tijelo i da duša i dalje postoji i da tu dušu uvijek nosim u svom srcu i da mogu sa njom komunicirati iz svog srca, osjećati je da je pored mene, kad god mi je to potrebno.

Vjerujete li u reinkarnaciju?

Da.

Što mislite o klasičnim religijama?

Ja znam da Bog postoji i znam da je Bog ljubav. Ne treba mi religija da bih imala odnos sa Bogom. Religija uključuje pravila i svaka ima svoja pravila. Svaka ima i svog Boga. Tu se postavlja pitanje je li Bog jedan ili ih ima više, kao i pitanje, čija su pravila točna, koja je religija jedino u pravu. I upravo zato što svaki narod misli da je njegova jedino ispravna, postoje sukobi i ratovi, u ime Boga. Ja sam se oduvijek pitala kako je moguće da Bog dozvoljava da se u njegovo ime vode ratovi, dok nisam shvatila da Bog to nikad ne traži, jer ljubav ne traži rat, nego poštovanje različitosti i činjenje dobra drugim ljudima.

Često se ljudima savjetuje da puštaju stvari, prihvaćaju takve kakve jesu. Mnoge stvari u ovom našem svijetu su loše, od nepoštivanja ljudskih prava (rasizam, razne diskriminacije…), preko ratova, pa nadalje... Trebamo li ih kao takve prihvatiti i pustiti da budu to što jesu, ili se treba boriti da ih promijenimo riskirajući pri tom stres koji uvijek ide uz borbu?

Borba nikad nije dala željeni rezultat jer ona uvijek implicira pobjednika i onog koji gubi. Mislim da promjena počinje sa svakim od nas ponaosob. Kada ćemo mi živjeti svoju vlastitu istinu i Boga u sebi, samom svojom vibracijom ćemo kreirati oko sebe takvo okruženje. To su zakoni univerzuma koje je i nauka dokazala, pa kad je već tako, zašto ih ne bismo počeli i provoditi u praksi, kad smo već vidjeli da od borbi koristi nema.

Puštanje se nekako olako tumači. Za mene puštanje ne znači da puštam doslovce, nego da osjetim svoju vlastitu istinu i da učinim u skladu sa njom, da promijenim u sebi ono što me tjera da činim stvari koje nisu dobre, koje ne služe društvu, zemlji, u konačnici niti meni. Puštanje za mene znači da pođem od sebe, a ne da mijenjam druge oko sebe. Kad se ja sa sobom uskladim, onda ću automatski i biti u okruženju u kojem mi je ugodno i u kojem nemam izazova, barem ne onih za koje ne postoji plodno tlo u vidu mojih nesvjesnih uvjerenja ili programa.

Što ćete nam govoriti na konferenciji Doza inspiracije?

O lakoći življenja i kako do nje doći.

Maro Marušić