Fakultet je upisala u petoj deceniji života što je činjenica koja odmah daje zanimljivost našoj sugovornici. Također je i turistički vodič, a stigne odraditi smjenu i u Kinematografima Dubrovnik. Inače je po struci upravna referentica, ali nikad nije kasno za promjene. Nedavno je održala zanimljivo predavanje o prokletstvu Lokruma, što je bio i jedan od povoda za ovaj intervju.

Spletom okolnosti preselili ste se iz Splita u Dubrovnik. Kako ste se uopće odlučili na studiranje u srednjim godinama, odakle vam motiv?

Čudan je moj odnos s Dubrovnikom, varirao je. Ali s vremenom sam ga zavoljela, pa je studiranje njegove povijesti logičan slijed naše veze.

Znači prve impresije vam nisu bile najbolje?

Nisu (smijeh). Naravno odmah me očarala njegova ljepota, nitko na to ne može ostati ravnodušan. Svaki put iznova kad ga vidim, a živim ovdje godinama, oduševim se. No neke druge stvari mi nisu najbolje legle ponajviše mentalitet i drugačiji način komunikacije. Ovdje vlada velika zatvorenost, ljudi se teško otvaraju. Sama ta riječ Grad kako ga Dubrovčani zovu, a kako smo mi iz Splita ili odnekud treće, je neka vrsta mentaliteta kojim se naglašava kako su drugačiji i kako se pomalo gleda s visoka prema drugim dijelovima Hrvatske. Ne kažem kako nemaju poštovanje prema drugim gradovima, ali uvijek se naglašava jedinstvenost Dubrovnika. Jedan od motiva za studiranje je bio i otkriti razlog zašto se Dubrovčani osjećaju posebnije od drugih.

Datira li današnja dubrovačka zatvorenost još iz vremena Republike koja je, kako bi opstala, šurovala s raznim stranama vodeći se dobro poznatom ‘sa svakim lijepo, ni s kim iskreno’?

Pa sigurno je dio tog naslijeđa ostao. To je nekakav kolektivni mentalitet koji se zadržava i usisava pridošlice. Uključujući mene. Ja sada kad dođem u Split, bude mi drago, ali nakon nekoliko dana mi fali Dubrovnik. Više ne znam gdje mi je dom, tamo, ili amo. Možda je u biti negdje na pola puta, u Neumu (smijeh). Koliko mi je Dubrovnik prirastao srcu najbolje pokazuje što me bole neke stvari koje mu se događaju. Da nije tako, bilo bi me briga. Najgora je ravnodušnost.

Vi sigurno niste ravnodušni kada ste upisali fakultet u petoj deceniji života.

Studentica sam i ujedno majka studenta od 23 godine (smijeh). Kako je jedinac, borila sam se da pupčanu vrpcu prerežem na vrijeme jer bih, s obzirom na to što sam dalmatinska majka, to vjerojatno držala do kraja života. Netko je jedanput na Pričiginu u Splitu rekao kako dalmatinska majka djetetu ugradi bluetooth čim se rodi. Onda on bude vokal klape s pedeset i nešto godina, pa pjeva: ‘Pusti me majko, život svoj da živim’ (smijeh). Kada sam odradila svoj osnovni majčinski dio, i kada je on malo odrastao, rekla sam kako ću se sada posvetiti sebi, i među ostalim, upisala sam studij Povijest Jadrana i Mediterana. Također, došavši u Dubrovnik završila sam za vodiča, pa i to radim. Uglavnom, cijeli život se tražim, nisam jedna od onih koji već u osnovnoj školi znaju što će biti. U povijesti se renesansa nije događala svuda u isto vrijeme. Tako je i s ljudima, nekima je renesansa u dvadesetima, nekima u tridesetima, a nekima, poput mene, i kasnije (smijeh).

Vidim kako vam je studij jako drag. Mnogi Dubrovčani nemaju to mišljenje. Kao zašto uopće postoji kada je nakon završetka teško naći posao?

Meni je to jedno od najglupljih pitanja koje netko može postaviti.

Hvala vam.

Nema na čemu. Inače, nemam dovoljno glup odgovor na tako glupo pitanje. Svako znanje koje čovjek dobije u životu je kapital. Da stari Dubrovčani nisu imali znanja, grada nakon velikog potresa ne bi bilo. Pazite, ovaj studij je jedini studij humanističkih znanosti u Dubrovniku, nije li to apsurd? Mi smo skroz poludjeli ako ne razumijemo zašto su humanističke znanosti važne.

Postoje neke špekulacije kako studija od sljedeće godine neće ni biti.

Još se ne zna, upisi su u tijeku, a ja sam gotovo uvjerena da se to neće dogoditi. Ovakav studij je Gradu potreban. Ne samo da ga ne bi trebalo zatvoriti, nego bi Dubrovnik trebao imati još humanističkih smjerova. Naravno tu je sada na djelu i roditeljski aspekt koji savjetuju djeci da ne upisuju takve znanosti, jer će imati više novaca ako voze Uber, ali zar ne bi trebalo biti upravo obratno? Turisti dolaze u grad radi povijesti i važnosti Dubrovnika, a tko će im bolje to predočiti, ako ne onaj tko je završio takav studij? Suludo je da se to ne prepoznaje. Ovaj studij svakako treba sačuvati. Dubrovačka povijest je sastavni dio branda Dubrovnik i zato je nužno obrazovati mlade koji će takva znanja očuvati od zaborava i prenositi na sljedeće generacije. U pitanju je očuvanje identiteta. Na kraju krajeva, ja koja sam iz Splita bolje poznajem važnost Dubrovnika od ljudi rođenih ovdje koji se s ponosom busaju na svoj rodni grad.

Klasični paradoks.

Uzmimo samo nadaleko poznatu dubrovačku mjeru i sklad Republike, te izraz: ‘Sloboda se ne prodaje za sva blaga ovog svijeta’. Mi smo izgubili mjeru i prodali slobodu za eure. Slobodu u ovom slučaju definiramo kao dobru svakodnevicu i kvalitetan život, a mi smo to žrtvovali. Nismo - obratite pozornost kako govorim u prvom redu množine (smijeh) - više mediteranski grad sa svim onim prepoznatljivim šušurom. Izgubili smo sve ono što od čega se on nekoć sastojao.

Splitu se događa sličan proces samo sporije.

Nažalost, događa se, samo ne toliko brzo koliko Dubrovniku. Razlog je što je veći, i još se može širiti. U Splitu je bolja i prometna infrastruktura.

Koje bi se mjere mogle donijeti u Dubrovniku da se poboljša situacija?

Neće se donijeti nikakve mjere, jer je takva svijest. Nepodržavanje ovakvog studija je jedan dokaz toga. Dubrovčani se bave samo površnim stvarima – apartmanima, voze taksije, prodaju hranu… - i to je manje-više to. Sve ide u tom smjeru i nitko to ne želi mijenjati. Ne koristimo vlastite potencijale i dugoročno će nam se obiti o glavu. Ne samo Dubrovniku, nego i Splitu.

A što tek u kontekstu svega ovoga reći o poeziji koju također pišete. Koliko je tek ona zapostavljena u brzom 21. stoljeću?

Što se tiče poezije i književnosti najveći problem leži u školama. Djeca uče gradivo totalno neprilagođeno njihovom uzrastu. Ilijada i Odiseja, Šenoa, Matoš…, naravno da će djeca stvoriti otpor prema čitanju. Treba im dati nešto što će ih zainteresirani, a ne odbiti. Ima toliko genijalne poezije i književnosti na ovom svijetu u kojoj bi djeca s guštom uživala, ali sistem je toliko okoštao i pasivan da nije sposoban za promjene. Često vodim kroz Dubrovnik djecu na ekskurzijama i kada im se povijest predoči na zanimljiv način svi se iznenade kako im se sviđa, a kažu da su je mrzili u školi. Nevjerojatno koliko su profesori u školama važni za razvoj djece. Mogu im biti odskočna daska da zavole nešto što je u njima, ali i obratno, da im se zauvijek stvori otpor prema nečemu, u čemu bi možda potencijalno bili dobri.

Nedavno ste u sklopu Sveučilišta održali predavanje o prokletstvu Lokruma. Zanimljivo, ove se godine navršava točno tisuću godina otkako je Lokrum prvi put spomenut u spisima.

Da, 1023. dubrovački nadbiskup Vital darovao je sugrađanima Lavu i benediktincu Petru čitav otok koji će nesmetano posjedovati i sagraditi na njemu samostan. Inače Dubrovačka Republika podizala je benediktinske samostane na strateški važnim mjestima: Mljetu, da se nadzire prolaz kroz Mljetski kanal, Šipanu da se pazi na koločepski kanal i Lopudska vrata, Sv. Jakovu i Sv. Andriji da čuvaju prilaze gradskoj luci. Osim obrambenoj zadaći služili su kao utočište brodolomaca, ribara, mornara, te sanatoriji za bolesne i nemoćne. Rasadišta su kulture i znanosti. Lokrumski je imao sve te značajke.

Kada benediktinci napuštaju Lokrum?

Potres iz 1667. teško je oštetio samostan, a opat Stjepan Gradić predlagao da se samostan raspusti i preda dominikancima što se nije prihvatilo. Deficitarni samostan je krajem 18. stoljeća u financijskim poteškoćama, te papa 1798. dopušta da se samostan ukine. Otok i sva dobra preuzima vlada kao svoj posjed.

I tada kreće ona poznata priča da su benediktinci nosili križeve i prokleli sve buduće vlasnike otoka. Ima li to prokletstvo ikakvo znanstveno uporište?

Nema. Teško da su miroljubivi Benediktinci ikoga prokleli odlazeći.

Pa kako je onda nastalo to prokletstvo?

Vjerojatno u 19. stoljeću kada se počeo buditi nacionalni ponos i otpor prema austrijskoj vlasti. Još kada znamo da je austrijska carska obitelj bila vlasnik otoka. Odvajkada su nacije koristile mitove u svojim povijesnim pričama. Vjerojatno je prokletstvo Lokruma nastalo kao odgovor neželjenoj austrijskog vlasti, pogotovo kada su im se počele događati tragedije. Vjerujem kako je mit nastao i zbog potrebe zaštite otoka od nepoželjnih vlasnika s obzirom na to što je otok veći dio 19. stoljeća bio na tržištu nekretnina i svatko tko je imao dovoljno novca mogao ga je kupiti.

Uglavnom situacija je takva da na Lokrumu mogu prespavati samo vatrogasci?

Da, oni su imuni na prokletstvo (smijeh). Inače, zanimljivo kako sam proučavajući ovu temu naletjela na podatak da se na nudističkoj plaži na Lokrumu prvi kupao Maksimilijan. I to potpuno gol. Nadam se da ću jednom i o tome održati predavanje.