Marjan Žitnik se tijekom ljetnih mjeseci bavi turističkim ribolovom, a kada sezona završi okreće se proizvodnji sunčanih naočala i nakita od reciklirane plastike. Njegov mali, inovativni proizvodni pogon nalazi se u prostorijama TUP-a gdje smo ga posjetili i napravili razgovor s njim.

Kako bi po vašem mišljenju trebao izgledati TUP u budućnosti?

Nekoć je Klub Orlando bio utočište kreative u Gradu. To je završilo tako kako je završilo, a osim toga ništa drugo nije zaživjelo. TUP je zadnja nada da bi se to moglo promijeniti. Sjajno je da je Grad Dubrovnik kupio bivši industrijski kompleks, jer da je ovo otišlo u ruke nekog investitora koji bi radio turističke sadržaje, više ne bi ostalo nijedno mjesto gdje bi se mogla razvijati kreativnost. Imamo u Gružu Centar za mlade koji je fenomenalan projekt, ali i on će se uskoro iseliti iz prostora kraj autobusnog kolodvora. TUP je zadnja slamka spasa da kreativni Dubrovčani ostanu u Gradu.

Dobro, ali kako ga točno urediti? Da dio bude komercijalnog karaktera, a dio za kreativnost i kulturu?

Naravno da mora postojati matematika, nekakav izračun da sve bude isplativo. Ali s druge strane čitava ta kreativnost, mladi poduzetnici s idejama, umjetnici, nove tehnologije…, dugoročno jako puno mogu vratiti Dubrovniku što je teško iz ovog kuta izračunati. Na kraju krajeva upravo to vidimo u Centru za mlade. Ako ih se financira s određenom brojkom, oni dodatno privuku pet puta više sredstava kroz kvalitetne projekte. Vidimo i u Zagrebu primjer inkubatora za mlade poduzetnike gdje je čitav jedan paviljon na Velesajmu upravo predviđen za njihov razvoj. Nadam se da nešto slično možemo imati u TUP-u. Diljem Europe postoje mnogobrojni primjeri gdje su se bivši industrijski kompleksi pretvorili u ovo o čemu pričamo. Ne treba neka velika pamet, samo nešto slično preslikati. Onda se stvori sinergija među svim tim kreativcima, jedan drugom pomažu, rađaju se ideje. Ovo se već događa u TUP-u, a u budućnosti bi moglo biti na puno većem nivou.

Tako ste i vi došli u TUP na ideju proizvodnje artikala od reciklirane plastike. Kako vam je ta ideja uopće pala na pamet?

Strastveni sam ribolovac otkako znam za sebe, pa je turistički ribolov bila nadogradnja. No ja sam završio računarstvo i bavio sam se 3D printingom onako iz hobija, pa sam na internetu naletio na neke likove iz Nizozemske koji su radili nacrte strojeva za reciklažu plastike. Kako sam stalno na moru, vidim ogromne količine plastičnog otpada, pa me čitava priča o reciklaži zainteresirala. Nekako sam se ohrabrio i vidio da je moguće nešto napraviti s tom plastikom. Da se ta plastika može prvo usitniti, rastaliti, te naposljetku nešto od nje napraviti. Prije sam zamišljao da je riječ o ogromnom i skupom proizvodnom procesu, te da je to pristupačno samo milijarderima. Shvatio sam da je moguće za par tisuća eura napraviti svoje strojeve i krenuti pomalo u proizvodni proces.

Kako je dalje išlo?

Poslao sam nacrte jednoj firmi u Sloveniji da mi izrade noževe za usitnjavanje plastike. Potom sam sam počeo sklapati prvi stroj, shvatio sam da moram bušit, lemit i brusit, a pojma nisam imao. Naravno, držao sam prije bušilicu u ruci, ali velika je razlika probiti nešto točno u milimetar ili probušiti zid za sliku. Nije bilo lako kako sam mislio (smijeh). Godinu, dvije mi je trebalo da ovladam alatima i pri tom sam nekoliko puta završio na hitnoj pomoći (smijeh). Ipak, na kraju sam prošao čitavu tu školu, od nule do izrade prvog stroja. Moram se zahvaliti Mariju Burđelezu koji mi je jako pomogao na tom putu. Bilo je tu još ljudi koji su mi pomogli i kojima se zahvaljujem, neću ih sad imenovat, možda im ne bi ni bilo drago. I eto izradio sam prvi stroj za koji sam držao da će usitniti tone i tone plastičnih čepova, ali se raspao puno prije nego sam mislio (smijeh). Pukli su mi ležaj i osovina, jer je pregorio motor koji je bio preslab (smijeh).

Na kraju balade vaš prvi stroj je ipak proradio, a plastični čepovi su se počeli usitnjavati. Ako se ne varam, za čitavu proizvodnju treba još strojeva, ne samo jedan?

Ne varate se (smijeh). Potom sam se bacio na izradu drugog stroja koji rastaljuje plastiku. Na njega se postavi neki kalup ovisno o proizvodu koji se želi dobiti. U početku sam izrađivao jednostavne proizvode, a onda sam se odlučio da proizvedem nešto što ljudima može biti zanimljivo. Naravno, za takav proizvod treba imati vrhunski kalup. Izrađivanje kalupa u teoriji izgleda jednostavno, a u stvarnosti je jako kompleksno i puno košta. Kalup za proizvodnju plastike treba biti masivan i čvrst, jer je tu veliki tlak, mora imati oduške za zrak. Prvo treba dizajnirati kako bi konačan proizvod trebao izgledati, a onda se po tom dizajnu izrađuje kalup. Ove kalupe koje sada imam izradila mi je, ni više-ni manje, nego britanska vojska. Morao sam čekati dosta vremena da mi izrade kalupe, jer oni skupljaju narudžbe iz svih krajeva svijeta i onda ih naprave. To je jedan od načina njihovog financiranja. Tako da taj cijeli proces od dizajna do konačnog kalupa može trajati i do godinu dana ovisno koliko je krajnji proizvod kompleksan. Ti kalupi mogu koštati i do desetke tisuća eura, pa onda treba dobro izvagati hoće li se krajnji proizvod isplatiti.

Vi ste se odlučili za proizvodnju sunčanih naočala i nakita.

Pošto je moj posao vezan uz more, htio sam da bude nešto u nautičkom smjeru. Ove sunčane naočale plutaju na moru, ne mogu potonuti, a nakit je u obliku repa od tune. Kupci imaju doživotnu garanciju na sunčane naočale. Ako ih slome, mi ih opet možemo reciklirati. Neće biti iste, jer svake imaju unikatan dizajn, ali bit će jednako dobre kvalitete. Osim toga, stupili smo u kontakt s proizvođačima vrhunskih leća tako da su sve naočale polarizirane. U budućnosti planiramo proizvoditi još jednu kolekciju naočala i varalice za ribolov.

Plastiku skupljate na moru. Donose li vam i ljudi iz kućnih odlaganja?

Da, sudjeluju i djeca iz škola. Imamo za njih i radionice gdje im pokazujemo čitav taj proces reciklaže i proizvodnje. Zanimljivo kako djeca odmah shvaćaju bit i drugim očima gledaju na plastiku. Ona im postaje sirovina, a ne smeće.

Koliko vidim, svi vaši proizvodi su od plastičnih čepova. Zašto ne i plastične boce?

Plastične boce su puno kompliciranije za reciklažu. Recimo, prilikom topljenja ispuštaju toksine, a također se i kemijski tretiraju. Samim tim, čitavi ti sustavi za reciklažu plastičnih boca znatno su kompleksniji. Plastični čepovi su mekaniji, lakše ih je zdrobiti i oblikovati. Dovoljno ih je zagrijati na 210 stupnjeva da bi im se promijenio oblik. Pri tom se neće zapaliti, niti će isparavati toksini.

Sada se čepovi ne mogu odvojiti od boce. Zašto?

Reći će radi ekologije, iako ja to tako ne vidim. Prije bi ljudi mahinalno zatvorili bocu, sad može ostati i otvorena. Tako će, primjerice, u moru potonuti i čep i boca. Prije bi barem čep ostao plutati. Nije mi jasno zašto se ovo učinilo, meni ne izgleda dobar ekološki potez, nego upravo suprotno. Vjerojatno i ovdje u pozadini čitave priče leži novac.

Jeste li za proizvodnju tražili neke novce iz EU fondova?

Jesam, zajedno s Zajednicom tehničke kulture. U sklopu projekta, osim nabave samih strojeva, radili smo i radionice. Inače, projekt nije lako napisat, jer ima puno papirologije. Treba imati vremena tome se posvetit. Vjerojatno se zbog svega toga i drugi ljudi prepadnu pisat, a u biti se može novac dobiti za što god hoćeš.

Koliko je kod ljudi uopće zaživjelo odvajanje otpada i koliko se toga reciklira?

Mišljenja sam da su ljudi u Hrvatskoj dosta ekološki osviješteni. Ne mogu se sjetiti kada sam vidio nekoga da bezveze nešto baci, osim cigarete u more. I turisti mi često kažu da su nam ulice jako čiste. Inače što se same reciklaže tiče, Hrvatska nema infrastrukturu. Većinu sakupljenog otpada izvozimo, što nije loše, ali bi bilo puno bolje da sami nešto od toga proizvodimo. Financijski bi bilo puno isplativije. Ja sam prvi u Hrvatskoj ovog tipa koji na maloj razini nešto proizvodi. Vjerojatno će u budućnosti biti toga sve više i više.

Kakva je situacija po moru što se tiče otpada?

Gdje god se zavučeš i gdje je malo nepristupačnije, bude hrpa otpada. Kada bih u početku skupio pedesetak ljudi za akciju čišćenja mislio sam da ih je previše, ali kada se dođe na neko mjesto, nažalost, shvatiš da bi još ljudi moglo sudjelovati u akciji. Kada se gleda globalno, Hrvatska je sigurno čišća, ali to nije neka utjeha.

Bi li sistem trebao bolje čistiti more? Meni se čini da oni ništa ne rade po tom pitanju, da ne postoje plovila koja to rade.

Bio sam na razgovoru s vladajućima gdje sam spomenuo da bi trebalo nabaviti plovilo za čišćenje našeg akvatorija. Bilo bi fora da je električno i zašto ne bi plovilo svaki dan bar u sezoni? Kao što peremo Stradun, tako bi se mogle čistiti i vale. Na kraju krajeva zbog mora turisti dolaze i vrte se milijarde eura. Svaki put kada sam s njima razgovarao, nisam naišao na zid, iako znam da postoje operativna i financijska ograničenja. Ipak, trebaju konkretna rješenja. Naša udruga je zainteresirana da operira i održava takvo plovilo. Sada kada provodimo slične akcije čišćenja, trošimo naša sredstva, a uopće nismo dužni to raditi.

Osim vaše udruge sjajna je i priča udruge Green Sea Safari, no problem je što i vi i oni sami trebaju tražiti financije, umjesto da nadležni dođu i ponude dogovor na zadovoljstvo sviju.

Green Sea Safari je odlična priča koja traje godinama. Kada već spominjemo sve te vrijedne inicijative, ne smijemo preskočiti ni ronioce koji su zaista heroji u čišćenju podmorja. Najteži mogući način čišćenja provode oni, a uopće nisu dužni to raditi. Opet ponavljam, sve ove akcije su odlične, ali treba imati specijalizirano plovilo koje svakodnevno odlazi na čišćenje.

Svaka vam čast na čitavom ovom poduhvatu. Realno, vama financijski ovo ne treba, jer se bavite turizmom.

Prihodi od proizvoda idu udruzi koja ih opet kasnije koristi za akcije čišćenja i slične projekte. Sve ovo radim na volonterskoj bazi, nešto me gura. Ne može sve biti samo prihod od turizma, na kraju turizam pojede sve na svom putu. Naravno, za ovo što ja radim, moraš biti malo suicidalan, nema ovo uporišta u nikakvoj logici. Bilo što probati mimo uhodanih obrazaca turizma, zahtijeva odricanje. Puno vremena, osobnih troškova, prepreka sistema, sve dok napokon ne krene u nekom smjeru. Ali na kraju ipak ima smisla, nadam se da će TUP u budućnosti biti rasadnik sličnih ideja, jer ako se to ne dogodi, ovo će ostati grad duhova. Pun turista, ali bez duše.

Za kraj moramo spomenuti Toma Sjekavicu koji je puno učinio za Grad na polju kreativnosti.

Tomo je heroj. Održava besplatno radionice za djecu na tjednoj bazi. Kroz Centar za mlade prošlo je strašno puno ljudi. Jedino tako možemo zadržati mlade, imati dobre ideje i uspješne priče. Među ostalim, Tomo je meni na fakultetu bio mentor, zajedno smo programirali, radili na 3D printerima. Svaka moja priča, na ovaj ili onaj način, je vezana uz njega. Bez njega tehničke kulture u Gradu ne bi bilo. Nedavno je dobio prestižnu nagradu Faust Vrančić, koja se jednom godišnje dodjeljuje u Hrvatskoj za tehničku kulturu, što samo dokazuje koliko je važan. No, nije jedini. Moramo spomenuti i Daliju Milić Kralj koja je također dobila nagradu Fausta Vrančića. Dvije godine zaredom prestižno priznanje dobili su ljudi iz Grada. Svaka im čast!

Maro Marušić