Za privremenu ravnateljicu izabrana je Ana Ivelja, koja posljednjih godinu dana vodi projekt udomljavanja nazvan 'Adopt Žarkovica'

Krenimo s najnovijom vijesti. Javna ustanova Sklonište za nezbrinute životinje – što to zapravo znači?

Zapravo sve ovo što će se realizirati, nadam se, u idućih mjesec dana u svom punom obujmu znači da Dubrovačko-neretvanska županija dobiva prvo registrirano sklonište za nezbrinute životinje iako je to postojalo kao zakonska obaveza još odavno. Ove godine ćemo to ispuniti i mislim da je to jedna ogromna stvar i jedan veliki korak naprijed. Smatram kako na to i mi, ali  i građani Dubrovnika, kao i stanovnici županije nakon što potpišemo ugovore s općinama,  možemo svi skupa biti ponosni. 

Vi ste v.d. ravnateljice, koje su obveze uključene u to? 

Prvenstveno će moja dužnost biti da sklonište funkcionira na najbolji mogući način. To znači imati što manje pasa u skloništu, ne na način da ih nećemo zbrinjavati, nego ćemo ih brzo i kvalitetno udomljavati. Zapravo, cijeli jedan moderni pristup u tom svijetu zaštitarstva je da psi uđu u sklonište, dobiju svu potrebnu skrb, sve što im je potrebno i da se što prije udome. Najuspješnije sklonište je prazno sklonište. Niti jedno sklonište zapravo nije dobro, kako bih rekla... I kad bismo imali idealne uvjete, to jednostavno nije način života koji psima odgovara. Psima je bitno biti uz čovjeka, a na nama je to omogućiti. Sada ćemo imati tu mogućnost i na tome ćemo raditi. A uz sam rad skloništa se dosta mora raditi na edukaciji i prevenciji, što smo u zadnjih godinu dana posebno shvatili. 

U kojem smislu prevencija? 

Zapravo osvješćivanja naših sugrađana jer nas zabrinjava činjenica da smo tijekom zadnjih godinu dana, otkad Žarkovica više nije mogla primati pse po rješenju Veterinarske inspekcije, imali dosta poziva onih koji se jednostavno žele odreći svoga psa. Uglavnom se tu radilo o nepromišljenim odlukama u startu. Recimo, Paco koji je sad s nama je imao jednu jako tužnu priču. On je pas kojeg je obitelj na Pelješcu ostavila u boksu kad su se preselili u Njemačku. Susjedi su čuli, a s obzirom na to kako nije bilo skloništa, nije imao gdje. Došao je na Žarkovicu gdje je proveo par mjeseci i udomljen je. To je bila predivna priča. Međutim, prošlo ljeto njegov vlasnik je tragično preminuo, tako da mu je preostao samo odlazak u sklonište. Ali, moram napomenuti kako je bio prvi pas u mom iskustvu na Žarkovici kojeg sam susrela kad sam tamo volontirala, a ponovno smo se, eto, susreli prošle godine dok sam radila na projektu Adopt Žarkovica. Dobila sam taj uznemirujući poziv, nisam htjela da ide u sklonište negdje u Hrvatskoj jer znam koliko mu je bilo teško prilagoditi se na Žarkovici. Nije se nikako uspijevao prilagoditi, još je i stradao, ali to je neka druga priča. Tako da smo ga uzeli, „privremeno“ prije godinu dana i zapravo ostaje zauvijek. Malo sam skrenula s teme, ali važno je da ljudi znaju koja je njihova odgovornost kao vlasnika pasa jer vidimo kako se dosta ljudi želi riješiti svojih nekad ljubimaca. Imamo situacije gdje ljudi ne shvaćaju važnost sterilizacije i kastracije, bilo mačaka ili pasa. Jer svi ti psi koji će doći u sklonište nisu pali s neba, oni su potomci nečijih pasa, a najjednostavnije i na kraju najjeftinije je raditi na prevenciji kako ne bi morali zbrinjavati neka kućna legla i nečije pogrešne odluke.

Vaša pozicija privremene ravnateljice nije iznenađujuća upravo zato jer ste vodili projekt Adopt Žarkovica, a imate i prijašnjeg iskustva što se tiče zbrinjavanja životinja u Dubrovniku. 

Već odavno je to krenulo. Zapravo obiteljski svi volimo životinje i uvijek je tu bila neka maca ili pas dok smo odrastali, koju treba zbrinuti ili joj pomoći. Prije desetak godina je priča krenula s mačkama kojih je tad bilo na tisuće. Mislim kako se svi mogu sjetiti da je prije pet, šest godina na svakom odlagalištu bilo leglo mačića, bolesne mačke, skotne mačke… Ljuti naši sugrađani su ih se na sve moguće načine tada rješavali. A načini su uglavnom bili nehumani, nezakoniti. Danas situacija nije takva, ponajviše zato što je Grad Dubrovnik osigurao još 2018. godine sredstva za sterilizaciju slobodnih živućih mačaka. Također, sve mačke u Dubrovniku, slobodno živuće, se mogu besplatno liječiti kod veterinara. A postojala je, što je zapravo i najvažnije, grupica ljudi, volontera, par žena koje su uložile enormne napore i sterilizirale preko tri tisuća maca u zadnjih par godina. Mnogi ljudi nisu svjesni jer to nisu radili, ali to je ogroman posao. Imati termin, doći na hranilište sa svom opremom, uloviti macu, odvesti je na operaciju, pričuvati je i opet je pustiti… To je zaista jedan ogroman trud i rad i na tome im hvala. Zbog toga ćemo mi sad imati manje posla. Bez obzira voljeli životinje ili ne, svi se možemo složiti da ne želimo na ulicama našeg grada gledati bolesne životinje, pse bez povodaca. Ljudi se boje, to je logično. Imali smo situaciju baš na Badnji dan da je jedan vlasnički pas zaklao mačku pred punom poljanom. To nisu prizori koje itko u bilo kojem gradu želi gledati. Sklonište je sad to koje će preuzeti taj posao. 

Kako su izgledali vaši prvi koraci?

Na Žarkovicu sam prvi put došla prije nekih devet godina. Povremeno smo dolazili, nikad ne bih sebe nazvala aktivnim volonterom, ali podržavali smo njihov rad. Udomili smo dva štenca sa Žarkovice 2018. A i radila sam tamo prije samog početka projekta jednu zimu par mjeseci u iščekivanju sezone. Bila sam gore, bila sam upoznata s terenom, sa psima, s cijelom tematikom tako da sam prihvatila projekt na kojem još uvijek radim, Adopt Žarkovica. Više iz razloga što nažalost nije bilo drugih zainteresiranih kandidata, a sad je situacija takva da imam to iskustvo i znanje i kontakte, i to je nešto na čemu ćemo svakako nastaviti raditi. Edukacija samih zaposlenika, građana, volontera, jer smatramo kako je to najbitnije. 

Spomenuli ste zaposlenike, koliko će ih zapravo biti, što je planirano? 

Pravilnik koji je Veterinarska inspekcija donijela zapravo određuje naš način rada. I to je nešto gdje mi ne možemo improvizirati. Sklonište mora raditi sedam dana u tjednu, što je logično jer se radi sa živim bićima koja moraju jesti i piti svaki dan, mora ih se prošetati vanka. Također moramo imati dežurstva. Ono što znamo za početak je kako ćemo krenuti s manjim, osnovnim brojem jer počinjemo s 30-ak pasa sa Žarkovice. Sada ih je 35, nadamo se kako će do početka rada skloništa još koji pas biti udomljen. A onda ćemo, naravno, kako se bude povećavao opseg posla, ovisno o dogovorima s drugim općinama, koji su ujedno i jedan od izvora financiranja ustanove, povećavati broj zaposlenih. Sve će ići putem natječaja. Iako su se pojavile neke priče da se radi o namještanju pozicija, mislim kako svatko tko je radio u skloništu zna da to nije pozicija koja se ikome namješta. Mislim kako se namještaju ugodne i lagodne pozicije, a rad u skloništu je sve samo ne to. Prvenstveno se radi o fizički napornom radu, radi se o poslu za koji si emotivno vezan. Ne možeš raditi u skloništu ako nemaš empatiju i to sve uzme danak. 

Dakle, 35 pasa je trenutno na Žarkovici, kakvo je inače stanje, znamo da je bilo poprilično dramatično, pogotovo kad se pojavio projekt Adopt Žarkovica? 

Krenulo je dosta dramatično, mislim da je bilo očekivano jer nije Žarkovica tu od jučer, dapače, skoro 20 godina je na istom mjestu, više ili manje s istim problemima. Nije nastala slučajno, postoji razlog zašto se dogodila u našoj županiji. Ono što je nama jako bitno je da godinu dana nakon iza sebe imamo rezultate s kojima se zaista ponosimo svi u timu, a to je da je 160 pasa zauvijek udomljeno. Postoje psi koji su u utočištima, imamo pse, jako mali broj, u skloništima, u privremenim domovima. Tako da mislim kako je projekt bio uspješan. Znam kako bi Veterinarska inspekcija bila zadovoljnija da je sve to išlo malo brže. Međutim, u startu je sve postavljeno tako da mora ići po pravilu i da se zna gdje psi idu. Tako da se ne može događati ono o čemu se govorilo na početku - da psi nestaju, da ih se eutanazira. Nije bilo tako. Logično je bilo očekivati u tako dramatičnoj situaciji kako će se podijeliti strane, ali bez obzira na to, godinu dana nakon pričamo o osnivanju prvog skloništa. Prvi put kad sam došla na Žarkovicu šokirala sam se i rekli su mi – ovdje je ovakvo stanje zato jer Grad nema sklonište. Tako da sam sretna što ćemo ga uskoro imati. 

Dobrobit životinja je ipak na prvom mjestu, to se nekako izgubilo u sukobu. 

Meni je to bilo žalosno. Radilo se o psima, evidentno je bilo stanje pasa, toliko slika, videa, nitko tu ništa ne treba komentirati niti upirati prstom. Ali nažalost, izgubilo se dosta toga u svoj toj žiži događanja, medijskih prepucavanja osoba za koje moram otvoreno reći - nikada nisu ni došle na Žarkovicu, a jako su se puno istaknule s obje strane. Bilo je žalosno da je malo ljudi uopće pitalo za pse, u kojem su stanju, ali evo, sad će se to promijeniti, postojat će sklonište koje će raditi apsolutno po pravilima. Tako da se te stvari neće moći događati. Pogotovo ono za što osobno smatram da je bio najveći problem Žarkovice, a to je bilo nekontrolirano razmnožavanje. Za azil je, ako će se uopće neko mjesto tako nazivati, nemoguće da postoje životinje koje se tu razmnožavaju.

Sad je donesena ova Odluka Gradskog vijeća. Koji su sljedeći koraci, kad bi se moglo očekivati sklonište na Grabovici? 

Radovi su još uvijek u tijeku. S obzirom na to kako je azil montažnog tipa, sad na samom terenu ne izgleda kao da je došlo do značajnijeg napretka. Međutim, većina je potrebnih materijala zapravo stigla. Tako da se nadam kako će svi radovi biti gotovi kroz mjesec dana. Idući je korak prijaviti se za registraciju samog azila u Ministarstvu poljoprivrede, to je u njihovoj nadležnosti. Onda moramo prebaciti pse sa Žarkovice u azil. Samo to prebacivanje je priča sama za sebe s obzirom na to kako većina pasa još uvijek nije čipirana. Želimo sve pse prije nego što ih prebacimo sa Žarkovice i okupati, to je nešto čemu se svi radujemo. Neki su gore i po deset godina. Eto, to su neke male stvari kojima se mi zaista veselimo. Ali što se tiče same ustanove, čim prebacimo pse projekt je gotov, Veterinarska inspekcija završava slučaj i onda krećemo s radom. To je naravno zbrinjavanje prvenstveno pasa s područja Grada Dubrovnika, jer to je ipak sklonište Grada. A onda je nam je cilj uspostaviti suradnju sa svim zainteresiranim općinama u županiji, kako bismo jednostavno objedinili sve. Kao što sam rekla više puta, mi smo kao djelatnici Sanitata zbrinjavali pse putem ovlaštenog skloništa, međutim ruke su nam bile vezane u drugim općinama, a gotovo svakodnevno imali dojavu da je pas negdje u Konavlima ili Dubrovačkom primorju ili u Orebiću i tu jednostavno nismo mogli ništa. Svaka općina mora imati potpisan ugovor i općine u principu plaćaju zbrinjavanje pasa po psu. Što bi značilo da smo mi preuzeli psa iz druge općine, građani Grada Dubrovnika bi morali plaćati zbrinjavanje psa koji je iz Orebića ili Konavala. Nažalost, to je stvorilo dosta kritika. Ali to je konačno nešto što će se sad promijeniti i što nas sve raduje. Nikome od nas nije bilo svejedno znati kako neki pas tamo luta, izbačen je ili samo izgubljen, a ta neka općina, neću je imenovati, ali ima ih puno, se apsolutno oglušuje na sve zakone, naše pozive, molbe, dojave, čak i prijave. Takve stvari će sklonište promijeniti u svim općinama s kojima imamo potpisan ugovor. 

Sad ste privremena ravnateljica, ali možete li se u budućnosti zamisliti na toj funkciji?  

Što se tiče same te pozicije, prijavit ću se na natječaj. Prvenstveno zato što ne znam hoće li biti zainteresiranih drugih kandidata, a meni bi zaista bilo drago da se prijave ljudi, da natječaj bude transparentan, da svi zajedno maknemo tu stigmu javnih ustanova i uhljebljivanja. A što se mene osobno tiče, uzbuđena sam zbog svega što u budućnosti nosi to razdoblje. Ima jako, jako puno posla, da ne rečem problema, a to su ionako svi oni koji su doveli do toga da nastane Žarkovica. Htjela bih na njih utjecati, promijeniti stvari. A svakako i pomagati psima, ali isto tako utjecati i na neke više razine kako bi zapravo svi počeli poštovati zakon, koji je inače u pogledu zaštite životinja zaista odličan. Ali nažalost, malo nam zapinje provedba. 

Ivana Smilović

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika