Iako su vaše tvrtke Trames d.o.o. i Consultants d.o.o. iz građevinskog sektora, posljednjih godina također ste u turizmu i nastavljate s investicijama. Hotel Sumratin je treći hotelski objekt u vašem portfelju, uz Hotel Cavtat i Kalamotu Beach House.  Što namjeravate s ovim objektom u razvojnom smislu?

Kao kompanija smo skoro petnaestak godina u turizmu. Krenuli smo razvijati taj segment poslovanja, pokušavamo stvoriti neku novu vrijednost i još uvijek učimo.

Jasan nam je smjer kojim moramo ići. U razdoblju od kada smo preuzeli Hotel Cavtat unaprijedili smo ga od zapuštenog objekta najniže rangiranog u Cavtatu, do danas omiljene destinacije s vrhunskim ocjenama gostiju. Naš hotel Kalamota Beach house je operativno izuzetno težak projekt jer je malen i na otoku. Međutim, kroz šest godina mukotrpnog rada postigli smo izvrsnost u usluzi i proizvodu i pomalo stvari sjedaju na svoje mjesto. Na hotelu Sumratin primijenit ćemo naučena znanja kako bi na toj izvrsnoj lokaciji osigurali smještaj visoke kategorije gostiju koja, osim što je u našem interesu, donosi korist okolnim objektima i Gradu Dubrovniku u cjelini.

Hotel već četiri godine nije u funkciji, iako ste godinu ranije čak i radili. Ljudi su emotivno vezani uz postojeći objekt, je li on mogao zadržati sadašnje vizure? 

Taj objekt ne može ostati u ovom obliku, iz ekonomskog razloga, ali i iz aspekta sigurnosti te ga je u postojećim gabaritima nemoguće prilagoditi novim standardima zaštite od požara i zaštite na radu. Postojeća kuća nema protupožarnu zaštitu, niti protupotresnu otpornost i nije spremna ni za kakvu elementarnu nepogodu te predstavlja rizik za zdravlje i život ljudi. 

Upravo zato hotel nije bio u funkciji posljednje četiri godine. Prve godine smo radili, i gosti su dolazili i voljeli biti ovdje, ali smo kroz tu sezonu uvidjeli sve razine rizika i neusklađenosti s postojećim standardima. Unatoč poslovnim gubicima, zatvorili smo hotel jer nismo spremni preuzimati takvu vrstu rizika. 

Novi hotel će biti znatno veći, otprilike na razini susjednog Hotela Park. Sredina će se domaćim ljudima nedvojbeno promijeniti. 

Kapacitet mora biti veći kako bi osigurao opravdanosti investicije. Sredina će se promijeniti i to će sigurno djelovati na ljude. Kad se nešto mijenja u sredini u kojoj živiš, čak i ako će to na kraju biti nešto dobro, proces je to koji sam po sebi ljudima smeta i to je najnormalnija situacija. Građevina će biti veća i ljudi će se naviknuti, ali to je tako uvijek kod svake nove izgradnje u prostoru. 

Mi ćemo nastojati da nova kuća svojim oblikovanjem, ali i kasnije odnosom prema lokalnom stanovništvu, bude prihvaćena i postane novo mjesto susreta Dubrovčana. 

Svi naši hoteli žive u skladu s ljudima koji im gravitiraju. Nastojimo ih okupljati i dati novu kvalitetu. To se vidjelo kroz naše postupanje u doba korone, ali i kroz razna događanja koja organiziramo na Kalamoti, a koja su isključivo usmjerena na ljude iz Dubrovnika. 

Krenulo je samo rušenje, to ne bi trebalo dugo trajati, no koliko će trajati cijeli taj proces neugodnih radova? 

Samo rušenje neće biti bučno, iako smo svjesni kako će izgledati dramatično. Nadamo se kako ćemo same betonske radove završiti do 1. lipnja 2024. godine kako bismo mogli otvoriti hotel 1. travnja. 2025. Sam početak radova odgodili smo nekoliko tjedana kako bi završio i ovaj dio sezone u Dubrovniku. Svjesni smo kako će radovi oduzeti dio komoditeta građanima i mi se unaprijed ispričavamo. Otvorili smo mail adresu (sumratin-radovi@trames.hr) na koju nam se građani mogu javiti ako dođe do nekih problema vezanih uz radove na ovom gradilištu, kako bismo mogli odmah reagirati na razini Uprave društva.

Dio kamena s fasade doniramo jednoj obitelji u Konavlima za izgradnju kuće, a dio ćemo koristiti u interijeru hotela kao memento na kuću koja mu je prethodila.

Što će biti sa zelenilom? Građani  su zabrinuti zbog stabala koja nestaju.   

Stabla su važna i imaju svoju vrijednost, nije to samo ekološki aspekt, nego i cjelokupan dojam prostora. U konačnoj varijanti zamijenit ćemo ih sa stablima punog volumena. Stabla čine prostor ugodnim čovjeku, naravno da je bolje imati zelene, nego asfaltne površine. 

U inicijalnoj fazi pripreme projekta napravili smo varijantu da se postojeći gradski parking spusti pod zemlju, a da se na njegovom mjestu napravi zelena oaza – park s fontanom i amfiteatrom u zelenilu. Dobrobiti bi bile višestruke – od rješavanja prometa u mirovanju do stvaranja nove kvalitete u prostoru. Taj smo projekt željeli ostvariti skupa s Gradom Dubrovnikom, ali nažalost nije postignut dogovor oko nastavka realizacije projekta. Možda još nije vrijeme za takvu vrstu projekta koji podrazumijeva javno-privatno partnerstvo.

Ako bi takvo nešto u konačnici bilo bolje, zašto se to ne provodi, je li u pitanju stručnosti ljudi u javnom sektoru?

Struka je tu najmanje bitna. Najbitnije je ono što nam svima nedostaje, a to je ''common sense'', odnosno zdravi razum (op.a. pojam u filozofiji, zajednički opći smisao). To je  taj zdravi razum koji mora krenuti od svakog čovjeka, kad ne bismo stvari osuđivali na prvu, nego ih  propitivali, analizirali, a potom donosili zaključke... Onda bi taj strah bio manji. Zato ljudi koji su u gradskoj upravi imaju strah od bilo kakvih investicija. Od toga se straha i napada brane tako što se povlače. Bi li bilo zdravorazumski da tamo imamo garažu? Da. Gdje? Pod zemljom. Kopamo li? Kopamo. Pa daj iskopaj još 15 metara, izgradi garažu i gore posadi stabla!

U tom procesu svi nose svoj dio odgovornosti. Politika je samo odraz tog istog društva. Ljudi gledaju što će izgubiti, ali i što će s nekom investicijom dobiti. Što građanima donosi novi Sumratin na lapadskoj šetnici?

S novim hotelom od pet zvjezdica dajemo jedan novi sadržaj na tom prostoru. Dubrovnik je destinacija s najvećim brojem hotela s pet zvjezdica. Podizanje kategorije gostiju dugoročna je strategija Republike Hrvatske i Grada Dubrovnika, a to se najbolje postiže s visokom kategorijom smještaja i vrhunskom uslugom. Stoga novi hotel Sumratin s 5 zvjezdica Dubrovniku donosi razvoj prema elitnom turizmu o kojem se godinama govori. Takav turizam i kategorija gostiju pokreću sve prateće usluge na višu razinu, što izravno koristi restoranima, brodarima, agencijama i čitavoj lokalnoj zajednici.

Hotel će donijeti novih 150 radnih mjesta, iako o tome nije popularno govoriti u Dubrovniku. 

Kako će izgledati hotel, hoće li biti lijepa zgrada, kad će javnost moći vidjeti detalje? Sam projekt potpisuje vaša supruga, arhitektica Petrica Balija. 

Tu je cijeli tim ljudi koji rade na tome. Ljepota je u umjetnosti subjektivan pojam, a arhitektura jest dio umjetnosti i svatko će, naravno, imati neki stav. 

Hotel Sumratin bit će mjesto za ljetovanje i to uvelike definira njegov oblik, kao i sve ostale dubrovačke hotele. Otvoreni balkoni sa staklenim ogradama su dominantni element na svim tim fasadama, radi ugode i sigurnosti gostiju i na arhitektu je kako taj dojam ublažiti, te mu dati dodatni identitet. Na Sumratinu smo nastojali postići određeni karakter urbanog radi prostora u kojem nastaje i nasljeđa koje nosi. Kroz dodatne elemente na fasadi prikrili smo sirovu formu hotelske sobe i fasadama dali prepoznatljivost i dinamiku. 

Bili su prijepori s Gradom, ali to se u međuvremenu riješilo.

Sve su dozvole ishodovane. 

Što se tiče vaše građevinske tvrtke, potpisali ste upravo prošloga tjedna Ugovor za projektiranje i izgradnju putničkog terminala Zračne luke Osijek.

To je jedna velika šansa i početak razvoja koji bi mogao imati efekt kao i Pelješki most – povezivanje juga s kontinentalnim dijelom Hrvatske. To će imati veliki utjecaj na razvoj i distribuciju turizma po čitavoj Hrvatskoj.

U Dubrovniku nedostaje sadržaja. Nema više onog noćnog života po kojemu je bio poznat - sjedanja na skalinima, po izlozima, ispred Trubadura, đira po Stradunu. Takav je život nestao, a upravo je to bio razlog zbog kojega su ljudi iz kontinentalne Hrvatske dolazili u Dubrovnik. Lokalnom stanovništvu danas smeta večernja buka pa se noćni život zatvorio u klubove i podrume. Sve je samo ''Instagram'' i ''TikTok'', nedostaje neposredne komunikacije.

Kad bismo jače povezali Dubrovnik i Osijek, bila bi to prilika za dodatni sadržaj turistima, noćni provod ili uživanje u ljepotama i gastronomiji Slavonije. S obzirom na to da je gastronomija u Slavoniji vrlo razvijena, i nama bi to bila dodatna vrijednost. Najprije ide turizam, ali nakon toga robna razmjena i ostale djelatnosti. Kada se unaprijedi prometa povezanost, slavonski proizvodi se mogu, u većoj mjeri, koristiti u dubrovačkom turizmu. Gradi se poslovna zona uz Zračnu luku Dubrovnik u kojoj se mogu napraviti hladnjače, distributivni centri i automatski se stvara potencijal za razvoj domaće proizvodnje hrane. Ne treba čovjeku dati subvenciju, nego stvoriti šansu za djelovanje. Kad bismo doveli turizam u Osijek, ljudi bi se snašli u svojim poduzetničkim projektima. Ali, to što sada radimo u Osijeku neće imati značajnih rezultata na gospodarskoj razini ako politika ne odradi svoj dio u stvaranju daljnje strategije razvoja prometne i turističke povezanosti. To je velika šansa za hrvatski turizam. 

Kako bi politika u ovom slučaju mogla odreagirati? 

Politika mora napraviti okvire provedbe, a poduzetnik će sam iznaći poslovna rješenja. Destinaciji treba strategija razvoja. Na politici je red da poveže Dubrovnik s Osijekom i Istrom i da naprave prelijevanje turizma. Čim krene transport putnika, čovjek će tamo smisliti kako biti konkurentan. Proizvodi crne svinje, slavonske vinarije i Vinkovačke jeseni i sami postaju brend. Gostima nedostaju sadržaji i animacija. Trend razvoja turizma u Dubrovniku je velik što treba iskoristiti za povezivanje. Politika ime mehanizme, ne trebaju to biti subvencije, nego porezne olakšice, kojima se investitore motivira na ulaganja. Ako država sve uzima, onda nema ulaganja. A daju se porezne olakšice na besperspektive projekte. 

Kakva su vam iskustva s Kalamotom? Otok pruža ljetni ugođaj, sunce i more, ali nema dodatnih sadržaja.

Kalamota je operativno izuzetno težak projekt i godinama smo tražili načine da postignemo izvrsnost i održivost. Danas imamo sjajan menadžment koji se bazira na osobnom pristupu i komunikaciji. To je energija koja stvara proizvod i ključna je za gostoprimstvo. Gosti ne znaju gdje su došli, pitaju ima li morskih pasa, meduza, čak smo imali upit i ima li tigrova na otoku. Stoga se gosta vodi od trenutka kada stupi na Kalamotu i osmišljava mu se plan za izlete i boravak na otoku.

Mi smo se tu učili i nismo odmah sve znali, griješili smo, tražili smo se. Proizvodu tog tipa treba pet godina da formira svoje tržište. To je proces upornog rada, tako se stvaraju destinacije. 

Kako vidite Sumratin zimi?

Ajmo napraviti tržište. Politika je ta koja mora stvoriti okvir da svi možemo raditi održivo i tijekom zime. Prva pretpostavka je infrastruktura. Ona je tu, imamo vrhunski aerodrom, može primiti te goste. Imamo Pelješki most, povećava se broj dolazaka automobila, ali još uvijek 60 posto turista stiže avionom. Znači potrebno je subvencionirati neki let u zimskom periodu. To ne može raditi Croatia Airlines koja je i sama subvencionirana. Svi bi hotelijeri otvorili hotele u zimskom periodu samo da zadrže kvalitetnu radnu snagu, da postoje letovi. Ne mogu hotelijeri riješiti problem subvencije letova, ali dosta toga mogu. Politika mora ponuditi okvir, a poduzetnici će pronaći rješenje. 

Kad smo kod kvalitetne radne snage, a i u kontekstu ove priče o povezivanju Slavonije i juga i razvoja turizma, treba spomenuti i demografski slom, naši ljudi su otišli iz zemlje, pogotovo iz Slavonije. Oni su pošli, ali su u međuvremenu u tim zemljama i stekli nova znanja i vještine. Možda bi se i vratili kad bi imali adekvatna i pošteno plaćena radna mjesta.

Da im damo šansu, sigurno bi se vratili. Svi bi se vratili. Čovjek je socijalno, emotivno biće. Prirodno je da mladi čovjek ode vani, to je put sazrijevanja, ali Hrvatska im treba pružiti putokaz za povratak. Kad otiđeš vani, vidiš neki razvoj, ali uvijek ostaješ stranac. I tvoja djeca ostaju stranci. Svatko bi se vratio kad bi u Hrvatskoj dobio pravu šansu. 

Dubrovnik je svjetski brend, sredina za koju svi znaju i koja može i treba pomoći ostatku Hrvatske. To je snaga i šansa za ljude koji vode ovaj grad, ali i opterećenje. Ogromne su prilike, ali politika mora pružiti okvir, a poduzetnici će pronaći rješenje. 

Za razvoj društva potreban je ''common sense'' i međusobna suradnja privatnog i javnog sektora.