Dugi niz godina radi kao novinar, autor je četiri hvaljena i nagrađivana romana: Osmi povjerenik, Pričaj mi o njoj, Hotel Grand i Zadnja ruka. Objavljivao je zbirke poezije, pisao scenarije za filmove i TV serije, čak je objavio i jednu slikovnicu za (nešto stariju) djecu. Jedan je od osnivača sad već legendarnog Pričigina, a stigne se baviti i sastavljanjem pitanja za kvizove. Ovaj rođeni Zagrepčanin spletom okolnosti preselio se u Split gdje i danas živi i radi.

Kako protječe turistička sezona u Splitu? Muvaju li se domaći ljudi po centru?

Ne znam, jer negdje od svibnja, pa sve do rujna, već godinama uopće ne odlazim u centar, iako živim na udaljenosti od dvanaest minuta pješke do Rive. Vidio sam jedan zanimljiv podatak prije nekoliko godina, točnije 2017., koji govori o broju stranih turista na jednog domaćeg stanovnika. Island je bio na drugom mjestu, imao je šest turista na jednog Islanđanina, a Hrvatska je bila uvjerljivo prva s 12 turista po lokalcu. S obzirom da turista i nema baš nešto u Slavoniji ili Lici, jasno je da pojedine točke na obali imaju ogroman udar i da puno utječu na život domaćeg stanovništva, koji im se izmiče. To bi značilo da ih je u Splitu barem 20 na mene samog. Sve mi je u kvartu, pa nemam potrebe za odlaskom u centar, a veliki dućani ionako se nalaze izvan grada.

Ima li tijekom turističke sezone barem nekakvih kulturnih događanja? Odvijaju li se književne večeri?

Ljeti se to malo pritaji, ne možeš književnošću nadglasati buku, ali književna scena van sezone je dosta aktivna. Svi koji smo u tom svijetu trudimo se da bude neke živosti.

Naravno tu je Pričigin gdje ste bili jedan od pokretača. Dolaze li mladi, jesu li oni aktivni, interesira li ih književnost?

Pričigin se već pet, šest godina trudi postupno pomlađivati publiku i zasad mu sasvim solidno ide. A što se opće književne scene tiče, nedovoljno pratim sve izvan užega kruga svojih prijatelja i kolega, pa nisam baš najmjerodavniji. Znam da postoje dosta agilni književni programi, neki relativno brzo izgore, neki novi nastanu… Jedna od konstanti je i Glumački studio PlayDrama, amaterski teatar glumca Elvisa Bošnjaka, koji je baš nedavno imao premijeru Antigone, uskoro ću je i ja pogledati, jer me zanima kako mladi ljudi danas tumače, iščitavaju i igraju to bezvremensko djelo. Ukratko rečeno, ima svega, za one koji hoće.

Meni se čini kako mladi nikad manje nisu bili zainteresirani za književnost i čitanje. Zbog društvenih mreža izgleda kao da ne mogu pročitati ništa duže od par rečenica. Teško im se koncentrirati na utakmicu, a kamoli na roman.

Imam dvoje djece, sedam godina razlike. Kći je starija, i ona je čitala kao mahnita, a sin teško u tiskanom obliku pročita i jelovnik pizzerije, pa odmah kaže da će miješanu (smijeh). Možda bi pročitao jelovnik na mobitelu, ali na papiru nema šanse. Naravno, malo preuveličavam i karikiram, ali nisam ni predaleko od istine. Mi stariji na to sve gledamo negativno, ali možda smo u krivu. Tko zna za kakav se svijet oni pripremaju?

Koliko nečitanju mladih pridonosi školski sustav? Treba li im prilagoditi lektire, a ne da im Ilijada i Odiseja zauvijek zgade knjige?

Moj sin je sada maturant. Govorio sam mu da preko lektire ne sudi o književnosti. Imamo kući puno dobrih i zanimljivih knjiga, ne moraš čitati moje, savjetovao sam ga. Naš kućni prijatelj je Ivica Ivanišević, pročitaj neku njegovu knjigu, sve su kratke i duhovite, ali on svejedno neće. Njemu knjige predstavljaju dosadu. Sad će na maturi morati pisati esej prema jednoj od četiri predložene knjige. U ponudi su i Posljednji Stipančići, pisani početkom 20. stoljeća, kad je Tito imao deset godina i kuhao onu svinjsku glavu (smijeh). To je jezik koji je i nama stran, a posebno mladima i djeci, kako ih on može približiti i najblažoj strasti za čitanjem? Korona vrijeme, odnosno online nastava ih je dodatno izludila, i djecu i nastavnike, tako da je i to pridonijelo manjku interesa za cjelokupno učenje, a posljedično i za knjige.

Sada kada ste spomenuli koronu, moram vas pitati je li lockdown sa svim drugim mjerama bio opravdan? Sad nas inflacija mete.

Lako je biti general poslije bitke. Bilo je velikih grešaka u komunikaciji prema građanima, ali Hrvatska je bila negdje u sredini po mjerama, između Švedske koja je bila blaga, i Australije, Kanade i Novog Zelanda sa tvrdim lockdownom. Ja sam se cijepio i pridržavao svih mjera koje sam smatrao razumnima i nisam želio sudjelovati u raspravama o cijepljenju. Onaj tko ne želi, ok, ne želi. Ja hoću, puštam te na miru, pusti i ti mene.

Osim zebre, dresa Juventusa i još pokojeg kluba, ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo. Tako je i to užasno razdoblje korone imalo i nekih pozitivnosti, vama je primjerice pomoglo završiti pisanje romana Zadnja ruka.

Pomogla mi je utoliko što sam ostao bez drugih poslića, poput pub kvizova, vježbaonica pisanja proze, a nije bilo ni Pričigina, tako da mi se otvorilo dodatno slobodno vrijeme. Naravno istovremeno mi se i džep zatvorio (smijeh). Izdavaču sam bio dužan jednu knjigu, već smo potpisali ugovor, pa sam rekao da ću je sad završiti. Počeo sam je pisati prije 13 godina. Tada sam napisao 107 stranica i onda sam stao, jer sam preko noći ostao bez redovnog posla.

Dok ste imali redoviti posao i primanja napisali ste u kratkom razdoblju od svega nekolikog godina čak tri hvaljena romana: Osmi povjerenik, Pričaj mi o njoj i Hotel Grand.

Nakon gubitka stalnih primanja radio sam honorarno na pet, šest strana. Ne ostane ti ni vremena, ni energije za pisanje romana. Davno bih napisao ovu knjigu da sam navečer imao koncentracije. Ali nakon napornog radnog dana to je naprosto nemoguće.

Ni sad situacija u novinarstvu nije bajna. Gdje sve radite?

Kolumna na T-portalu mi je glavna. Sada treću godinu pišem jednom mjesečno za mariborski Večer, a u trećem mjesecu je pokrenut portal Velike priče koji okuplja jake autore iz cijele regije, pa i tamo surađujem. Bacite oko na velikeprice.com, možete pročitati tri teksta besplatno, a za dalje se morate pretplatiti.

Je li naplata sadržaja na portalima rješenje za poboljšanje novinarstva? Bi li ih trebalo sve 'zatvoriti', da se primjerice donese neki zakon? Mediji muku muče s financijama, trče za klikovima i Google oglasima, pa se kvaliteta tekstova neprekidno srozava.

Dosta medija je počelo s naplatom sadržaja, možda je to budućnost. A možda i propadne za koju godinu, nisam pametan.

Ali dokle god je netko besplatan, čitatelji će tamo ići i kvaliteta neće rasti. Indexu koji je i dalje besplatan neprekidno rastu brojke i sigurno je to negdje povezano s naplatom sadržaja koja se uvodila na drugim portalima.

Svaka čast Indexu, uspio se nametnuti stalnim otvaranjem nekih silno bitnih tema u našem društvu i postao jedan od najutjecajnijih medija. Ima i tamo, naravno kojekakvih koještarija i trivijalija koje donose klikove i oglase, ali ključ je ipak u kvalitetnom novinarsko-istraživačkom novinarstvu, koje je uvijek na vrhu početne stranice, bez miješanja s Kardashiankama i drugim trešom, do toga treba skrolati niz ekran, kao što su se nekad listale novine, jasno rubricirane. Može se, eto, i na takav "starinski" način držati glavu iznad vode, mada to nije nimalo lako. Nije Index jedini, da ne bi bilo zabune, ali obojica smo ga izvukli zato što strši.

Uglavnom, baš poput Zvonka, glavnog junaka vašeg zadnjeg romana, tko se god bavi pisanjem pomalo je gladnjickav. Sigurno u Zvonku ima autobiografskih elemenata, iako ste negdje rekli da niste u suštini pisac koji iznosi previše svog osobnog života.

Naravno da pisac piše o onome što mu je poznato, i zato htio-ne htio, ne može izbjeći pojedine autobiografske detalje. Kroz sve moje romane spominju se mediji i to u ne baš lijepom svjetlu. Ne mogu pisati o zebrama ili antilopama kad o njima ništa ne znam.

Ne poznate zebre, ali zato ste majstor pisanja raznih dijalekata, od bosanskog pa sve do izmišljenog trećićanskog. Jesmo li nekad robovi standardnog, čistunskog jezika?

Standardni jezik je nužan i potreban, to je jasno svakome pri zdravoj pameti. Međutim, biti gramatički nacist je pretjerano, a u nas ima jako puno toga, od škole nadalje. U svojim kolumnama često skujem neku novu, taj čas izmišljenu riječ, koja se vjerojatno neće uhvatiti u svakodnevnom govoru, ma ni ja je sam neću zapamtiti, ali mi u tom trenutku savršeno funkcionira i razumljiva je svakom čitatelju. Jezik meni nije samo alat, nego i igračka.

Koliko vam je trebalo vremena da smislite čitav novi jezik u Osmom povjereniku? Jeste li se izmučili?

Nisam, guštao sam. Rođeni sam Zagrepčanin, kao i moj otac, ali moj materinski je bednjanski zagorski, pa od najmanjih nogu slušam dijalekte. Prva supruga mi je bila iz Opatije, pa sam često onamo odlazio, slušao kako govore, pogotovo ekavsku varijantu istarske čakavice. Druga supruga mi je iz Splita, tamo sam se preselio i dosta sam kao novinski reporter išao po otocima radeći reportaže, pa sam slušao razne dijalekte i jako se trudio da ih razumijem. Danas izumrle reportaže bile su mi uvijek najdraža novinska forma. Sjajne priče znale bi nastati ni iz čega, dovoljno je bilo zastati u nekom selu i sresti zanimljivog sugovornika. Sve je to pridonijelo da sam jako zavolio dijalekte i da ih koristim u pisanju i to sasvim fonetski, bez ikakvih apostrofa. Trećićanski sam izmislio povezujući razne dijalekte.

Osim dijalekata poznati ste i po pisanju dijaloga.

Da, dosta ljudi mi je reklo da moje napisane likove mogu "čuti" dok ih čitaju… Ne bih htio govoriti puno o mom sljedećem uratku, ali mislim kako će se sastojati isključivo od čistih dijaloga, apsolutno bez ikakvih opisa. Ništa osim nečijih razgovora, usput uhvaćenih; niz kratkih i još kraćih priča pod radnim naslovom "Prisluškivanja". Bit će to, u neku ruku, i privatni flagelantski pokušaj iskupljivanja za sve muke koje već godinama zadajem polaznicima moje vježbaonice pisanja proze. 

Koliko ste zadovoljni filmom Osmi povjerenik?

Moj glavni uvjet bio je da ne sudjelujem u radu na scenariju (smijeh). Dosta sam strepio kako će film izgledati, ali ispao je puno, puno bolje od mojih predviđanja. S druge strane, nisu mi se baš jako svidjele kazališne adaptacije Osmog povjerenika. U Splitu je predstava bila previše mračna, a u Zagrebu preforsirano komična. Dvije krajnosti, a obje bez nekog jasnog razloga u samom romanu.

Među ostalim, bavili ste se i pisanjem scenarija za TV serije. Koliko se teško nekome, kome je književnost ipak primarna, prebaciti na drugi medij?

Scenarij je forma za sebe. U početku mi je bilo vrlo teško prihvatiti autorsku (ne)slobodu. Ono što napišeš, nebrojeno puta će se mijenjati. Također, ja kad pišem prozu vizualiziram što se događa, a kod scenarija nužno na kraju ispadne skroz drugačije nego što sam pišući "vidio" i "čuo". Ovisi o tome kakav je dan imao režiser, glumac, snimatelj, svi na setu, potom montažer... S tim se treba pomiriti, shvatiti da je scenarij samo nacrt prema kojemu će drugi ljudi, mnogo njih, izgraditi kuću.

Kada pišete romane imate li pripremljen čitav sinopsis ili bude improvizacije?

Znam kako treba izgledati kraj i što želim reći, ali nemam sve usputne pojedinosti. Meni ne bi bilo zabavno pisati da je sve unaprijed temeljito pripremljeno.

Unatoč guštu stvaranja pisanje je čisti mazohizam. Traje dugo i puno posla, a financijski se ništa ne vrati.

Za jednu epizodu TV serije koju sam radio maksimalno mjesec dana dobijem više nego za roman koji sam pisao dvije godine. Plus što još za tu epizodu dobiješ od ZAMP-a svake godine nekakav iznos s kojim možeš platiti struju jedan mjesec, a kod knjige ovisiš o dobroj volji i poštenju nakladnika. Srećom, nisam imao previše iskustava s nepoštenim nakladnicima.

Pisac Vlado Bulić se skroz prebacio na TV serije, čak i sapunice, jer mu je financijski isplativije. Zašto vi niste?

Ne bih mogao tako nešto raditi, jer mi se čini kako je riječ o industriji, s pokretnom trakom. S time nemam nikakvih iskustava, veliko je pitanje bih li uopće mogao i znao funkcionirati u takvom sustavu. Vlado je prije petnaestak napisao jedan izvrstan roman i na vrijeme shvatio kako tu "nema leba", pa se prebacio u drugi medij. Zavidim mu na odvažnosti i produktivnosti.

Za kraj nam dajte preporuke nekih knjiga, neka budu iz 21. stoljeća.

Pa ovako iz glave, bez razmišljanja, preporučio bih par naslova koje sam nedavno s guštom pročitao: "Neispričane priče" Rajka Grlića. Riječ je gotovo o autobiografiji, nevjerojatno zanimljivoj, na momente uistinu fascinantnoj. Odlična mi je knjiga Mirjane Đurđević "Bunker Patka". To je nastavak dogodovština troje Srba koji su između dva svjetska rata otišli u Chicago i za vrijeme prohibicije pekli šljivovicu, pa se vratili u Vojvodinu u osvit Drugog svjetskog rata. Knjiga je toliko zanimljiva i vesela da ne znam kad sam neku sličnu pročitao. Također svima, i nehajdukovcima, iskreno preporučam "Bili libar" Borisa Dežulovića u kojoj na nevjerojatan način pripovijeda o povijesti Hajduka. Jedva čekam novu knjigu Emira Imanovića Pirkea, on je meni silno drag autor, sve od njega volim, a posebno "Tajnu doline piramida", obavezno štivo za sve koje zanimaju one "piramide" u Visokom, a pritom se žele i bez prestanka smijati.