U Androićevoj ulici, odmah kraj skalina od Jezuita, skrila se jedna mala ambulanta, i to turistička. U njoj radi mlada doktorica Lucija Janjalija, koja je inače na drugoj godini specijalizacije na pedijatriji, koju odrađuje na zagrebačkom Rebru. Što je najljepše – nakon završene specijalizacije, sigurno se vraća u Dubrovnik.

Kad ste počeli raditi u turističkoj ambulanti?

Ovo mi je druga sezona. I ove godine, kao i lani, izmijenila sam se s doktorom Perišom Sekondom. On je bio u srpnju, ja u kolovozu i rujnu, ali i pola listopada, dok nisam pošla na Rebro. Ove godine radit ću sigurno cijeli kolovoz, vjerojatno i pola rujna. U Rebru bi željeli da se vratim ranije, a Dom zdravlja Dubrovnik da ovdje ostanem dulje, pa to treba uskladiti.

Ime samo po sebi govori, ali čemu ova ambulanta služi i koliko ljudi uopće zna za nju?

Zapravo, dosta ljudi za nju zna. Proširilo se po Gradu. Prije je to bilo isključivo putem turističkih djelatnika, vodiča i slično. Sada se već dobro zna. Bio mi je baš tu susjed, rekao je da ga je pitao stranac zna li gdje bi mogao previti nogu. Pa je on ponosno rekao: „Znam, ima turistička ambulanta!“ Zna se i po restoranima. Dosta nam dolaze tu iz susjedstva zaposlenici restorana, zato što su i oni koji rade stranci. Dođu za razne stvari – padne tlak, naraste tlak, lani smo čak imali i jedan moždani udar radnika, tako da bude svašta.

Kako izgleda jedan dan u turističkoj ambulanti? 

Ovisi o tome koje je dan. Ako je subota ili nedjelja, znači nakon petka i subote navečer, onda odmah ujutro krenu nekakva trovanja ili slične stvari. Preko tjedna počnu dolaziti iza devet ura, u otprilike sat i po vremena ih se izreda jako puno, a onda ide malo odmora dok se probude ostali. Oko podne krene navala tih što su spavali dokasno.

Kako je opremljena ambulanta, na što sve možete reagirati?

Imali smo mi lani svašta, čak i jednu malariju… Radimo, zapravo, sve osim nekakvog daljnjeg medicinskog testiranja. Ne možemo testirati krv, ne možemo testirati urin, samo brzi test, trakice na urinarne infekcije, ne možemo snimati rendgen, ali sve iskustveno možemo odraditi. Od šivanja manjih rana do, primjerice, vađenju kostiju ribe iz grla, kao što se to dogodilo lani, i takve stvari. Baš svega bude.

Koje su najčešće intervencije, pretpostavljam vađenje bodlji ježa? 

Nije ni jedan dan prošao bez jednog ježa! To nije to bez te intervencije. Ježevi i većinom respiratorne i urinarne infekcije,  tri su osnovne stvari koje se svugdje potežu. Sad su u điru i „party brodovi“ s mladim Australcima, njih je baš gomila tamo i ako se jedan razboli – svi se razbole. Onda ih dođe deset s rečenicom „rekli su mi prijatelji da su bili tu“ i to tako ide. 

Ima li problema s komunikacijom? Ipak svi turisti ne govore engleski jezik, a tu je i panika kad se nešto dogodi. 

Većinom pričaju engleski, a ako ne, onda se s njima sporazumijevam na krnjem njemačkom ili talijanskom ili se poslužim internetom. Dosta ljudi je s engleskog govornog područja, većinom su to Australci ili Novi Zeland, ali kad primjerice dođu Francuzi, oni ništa ne razumiju. Onda se snađemo s Google Translateom. 

Dolaze li često turisti jer im je loše zbog vrućine?

Često! Sva sreće pa u Gradu imaju cure i dečki iz Crvenog križa koji to na svoj način trijažiraju. Stvari koje su izvan njihovih sposobnosti zbrinjavanja tu doprate, svaka im čast na tome, velika su nam pomoć. U zadnje vrijeme imamo česte sunčanice, pogotovo djece, ali kako sam ja pedijatar, to nam nije nikakav problem. Prije dva dana smo imali dijete koje je na zidinama uhvatilo sunčanicu, što ćeš.

Pretpostavljam da nema nekih pravila što se dobi tiče?

Ne, dolaze svi. Teoretski, mi ovdje ne bi trebali pregledavati djecu ispod deset godina, već ih odmah slati u bolnicu, ali s obzirom da sam ja te struke, onda mi nije nikakav problem.

Je li bilo nekakvih zanimljivih intervencija? Spomenuli ste malariju…

Da, može se to nazvati zanimljivim, s time da nam je čovjek došao i rekao da je bio u Africi, točnije u Gani i povraćao je krv. Onda se zabrineš da nije nešto drugo, tipa ebola. Ali, sva sreća, bila je samo malarija, bio je hospitaliziran, ali je sve dobro prošlo. Bilo je baš svega i svačega. Imali smo neki dan neke čudne crijevne infekcije iz egzotičnih zemalja koje donesu sa sobom, takve stvari. Dođu polomljeni s Buže, pa ih zašijem i pošaljem na Hitnu ili ravno tamo. Pa vađenje stranih tijela iz rana, iz grla… Svega! 

Koliko često morate pacijente proslijediti u bolnicu?

Pa zapravo i nije bilo toliko potrebe. Samo par puta su bile teže ozljede ili baš životno ugrožavajuća stanja kao ubod ose u vrat kod alergičara. Ali imamo jako dobru suradnju s Hitnom, često me znaju zvati ako se nešto dogodilo u blizini, u Gradu, a oni ne mogu stići na vrijeme, onda mi izađemo na intervenciju. Na primjer, lani je bio lom noge na Placi. Mi smo tu dok oni ne dođu, zbrinemo ozljedu, postavimo infuziju ako je potrebno i to je to. 

Možemo sad malo više o vama. Zašto ste odabrali medicinu? 

Ne bih ništa drugo birala. Od osnovne škole sam htjela upisati medicinu, i to zbog pedijatrije, isključivo zbog toga. Nije da sam doma imala male djece, pa da rečem da me to ponukalo, već me jednostavno to vuklo, oduvijek sam htjela raditi s djecom. Zato sam i odabrala taj fakultet i nikad se nisam poljuljala u tome da će pedijatrija biti moja specijalizacija. 

Stigli ste do druge godine specijalizacije, planirate li se vratiti u Dubrovnik po završetku?

Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti ostati u Zagrebu. Sve je u redu, Zagreb je super, ipak je metropola, ima jako puno mogućnosti, i za život, i samo usavršavanje i sve to skupa. Na Rebru mi je isto super, radim znanstvene radove i sudjelujem u puno toga, ali opet ne znam… To jednostavno nikad nije bilo za mene. Za mene je uvijek bilo – sve ću ja to završiti i doći ću doma. Mnogi se bune da u Gradu nema nekih mogućnosti, ali kakvih će biti, ako se nitko ne vraća? Zašto ne bismo mi pokrenuli to? Na Rebru bi htjeli da ja ostanem tamo i stvarno mi je super, kolege su mi izvrsne i svašta se radi što čovjek može zamisliti, najviše me zanima neuropedijatrija i baš se time gore bavim intenzivno. Rekli su mi: „S kime ćeš ti dolje raditi ako se vratiš?“ Pa evo, ja ću pokrenuti da se ovdje nešto radi. Zašto se ne bi naša djeca mogla ovdje pregledati od početka do kraja? Zašto na svaku epilepsiju ili nešto slično moraju ići u drugi grad? 

Pedijatrija je, nekako, uz obiteljsku medicinu, jedna od najmanje biranih zanimanja, zašto je to tako? 

Zato što nama nije pacijent samo dijete, nije samo jedna osoba. Nego i roditelji, cijela obitelj, moramo imati razumijevanja da svaki roditelj svom djetetu želi najbolje. A sad, dijete ti nekad ne može ni reći što mu je, a još i ako se prepadne, normalno, svi se prepadnu, mora biti drugačiji pristup nego odrasloj osobi. Opet moraš imati pristup i prema roditelju, da bi on imao povjerenja u tebe i da ne bi dijete primijetilo da su sumnjičavi. Dakle, mora se razviti odnos s praktički dvije osobe. Ali ako si ti prema njima otvoren, ako im sve kažeš – što radiš, zašto i kako, meni se čini da to ljudi cijene.

Skupili ste sad već godina iskustva, vjerujem da ste mnogo toga prošli, zašto vam je najzanimljivija neuropedijatrija? 

To je nešto čime bih se ja voljela baviti kasnije kao eventualnom subspecijalizacijom i baš mislim da u nas u Gradu toga manjka. Općenito, što se tiče pedijatrije, nažalost, manjka dosta toga. Ali što se tiče neuropedijatrije, čini mi se da zbog toga baš ljudi idu svuda. U Zagreb mi ih dolazi baš dosta iz Grada i onda sam razmišljala – ajmo napraviti nešto da ne moraju. 

Općenito što se tiče pedijatrije nismo pretjerano opremljeni, primjerice s inkubatorima za jako male bebe?

Treba nekako krenuti. Uvijek to govorim. Mnogi moji kolege iz Grada koji su pošli studirati u Zagreb su ili ostali gore ili pošli vanka. Meni to nikada nije bilo na pameti. Rekli bi mi: „Što ćemo dolje raditi?“. Pa dođi, napravi nešto, pokreni nešto! Kako su sad na kardiologiji napravili stvari koje su izvrsne? Zato što su mladi ljudi koji to žele. Zašto ne bismo tako i na pedijatriji napravili?

Baš nikad niste razmišljali da odete raditi negdje preko granice?

Ne, ne, ne… Edukacije – super. Baš kako se kaže: „Svuda pođi, a doma dođi“. Nikad nisam htjela ostati nigdje. Nema meni do Grada, nisam ja za život daleko od njega. 

Kad biste se trebali vratiti u Dubrovnik?

Specijalizacija traje pet godina, sad sam na drugoj. Računam još tri godine odraditi specijalizaciju na Rebru, cijelu ću specijalizaciju provesti tamo. I onda, ako Bog da, mirno nastaviti tu.

Je li vas strah, s obzirom na zanimanje za neuropedijatriju, da će vas staviti u neku ambulantu i to je to?

Nije. Mislim da će imati razumijevanja, pogotovo ako se netko želi izgrađivati. Ali u krajnjem slučaju, gdje god me stavili, to je opet do osobe – mogu bilo gdje raditi ono što trebam. Potrudiš se u bilo kojoj zajednici u kojoj se nalaziš napraviti najbolje. 

Koliko vam rad u turističkoj ambulanti pomaže medicinskom iskustvu generalno? 

Puno. I na Hitnoj sam radila. Ovdje imam od hitnih slučajeva do onih koje bilo koji liječnik obiteljske medicine rješava svakodnevno. Ali, ovo samo po sebi dosta pomaže u strpljenju, u razvijanju razmišljanja izvan okvira. Kad radiš u ambulanti, znaš točno koje je doba godine, a ovdje ti može doći bilo što. Treba baš razmišljati široko i reagirati u momentu. Bilo je svakakvih životno ugrožavajućih stanja, kad se trebalo odmah razmišljati. Tako da nije dosadno. Svega se vidi i super je, meni se sviđa i ništa mi nije problem. 

Nosite li posao doma?

Pa da. Koliko god se treba od toga ograditi, uvijek ostane ono – hm, jesam li ja dala dobar antibiotik? Jesam li ja mogla nešto drugo napraviti što nisam, što sam krivo. Zasad moram reći da mi se nitko nije nezadovoljan vratio, upravo suprotno, došli su ljudi sutradan i zahvalili se. Meni je drago, ljudi su došli na odmor ili ljudi iz Grada dođu, da im nekako pomognemo da prođe to što prije i da imaju samo pozitivna iskustva i mislim da to treba cijelom Gradu, zapravo, da nam se zadovoljni ljudi vraćaju.

Spomenuli ste da dolaze i ljudi iz Grada, koliko je to često?

Jako često! Svaki dan imamo naše uobičajene susjede koji dođu izmjeriti tlak ili čak samo porazgovarati. Naravno, bude i medicinskih intervencija našim sugrađanima, što nije problem i nikad neće biti problem. Uvijek su dobrodošli. Nikad nećemo nikoga odbiti za bilo što, ne samo zato što nam je to struka, nego zato što smo u ovoj zajednici, ne samo za turiste, nego i za naše ljude. Plus, mali je Grad, svi se znamo, kako ne bih pomogla? Drago mi je što ljudima drago da smo tu.  

Nadate li se da ćete pokrenuti trend vraćanja doktora u Grad?

Nadam se da će ljudi vidjeti kako to nije teško i kako se može. Pogotovo ljudi iz Grada. Može se, samo se treba krenuti. Mi imamo veliki potencijal, prvo zato što smo tu gdje jesmo i nema nekih velikih centara oko nas, sve se može. Treba se netko odvažiti na to i nadam se da ću uspjeti u tome.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika