Krenimo od početka. Kako je uopće došlo do ideje za film i snimanja?

To je zapravo trebala biti predstava. U Lazaretima su bili dramaturzi Ivan Penović i Marin Lisjak koji su pozvani da naprave kreativnu radionicu. Okupila se već standardna ekipa, Melko Dragojević, Dario Gverović, Mislav Stanković, Matia Pijević… Inače se družimo, znamo se i tu provodimo vrijeme u sklopu Studentskog teatra Lero. Uglavnom, napravili su predstavu, barem je to tako trebalo biti. No ono što se dogodilo je da je zapravo nismo uspjeli složiti, pa sam ja predložila da od toga napravimo film jer bi bila šteta propustiti priliku za stvoriti nešto kreativno. Pomislila sam - taj humor je odličan i baš bi dobro odgovarao filmu, idemo raditi skečeve, napraviti nešto. Idemo samo snimati! Tako smo i počeli, s raznim skečevima, dramama, a onda smo shvatili - ako složimo sve to kao priču, može ispasti kao „mockumentary“ na neki bend koji postoji, ne postoji… Momci su sami od sebe smiješni i glumci su, tako da je na tim skečevima sve skupa izgledalo jednostavno divno. Svi smo se iznenadili kako je zapravo dobro ispalo, pravi film! Htjeli smo ga prikazati u Lazaretima za nas i za prijatelje. Ustvari ništa posebno nije trebalo biti od toga. I uspjeli smo, dogovarali smo se mjesec, pa drugi mjesec, za Božić… Ali se to konačno dogodilo u travnju ove godine. Na premijeri su ljudi super primili film, baš su se smijali tom nekom bendu, ekipi, i oni koji ih znaju, i oni koji ih ne znaju. Bilo je sve skupa baš super, atmosfera je bila odlična, jako im se svidjelo. Onda nam je Žarko Dragojević predložio da to prijavljujemo po festivalima i prvi na koji smo došli je zapravo DORF. Pošli smo u Vinkovce, odnijeli  film, oni su bili oduševljeni. Zapravo nismo ni znali da ima nagrada, da se natječemo. Ali oni su rekli – vi ste nam najbolji, odlični ste, fenomenalni, smiješni, originalni, zdravi… I eto!

A sve je zapravo krenulo spontano?

Jako spontano. To je inače ekipa koja stvara muziku, zove se SFT, to stvarno jest bend. Sviraju i bave se kazalištem i sve je krenulo kao internašala. Meni je super raditi video i njima radim spotove, stalno nešto snimamo, fore, pa i one interne. 

O čemu se zapravo radi u filmu?

‘Uspon i pad SFT-a’ je film o jednom stvarnom dubrovačkom bendu i o njihovim uspjesima i padovima. Oni su kao proputovali pola svijeta, bili su jako popularni, smatram da su još uvijek ekstremno popularni. Slovaci ih specifično obožavaju i htjeli smo svu tu popularnost i taj kult prikazati i našoj domaćoj publici, da vide što se događa. (smijeh) 

Koliko je dugo trajalo snimanje, kako je sve to teklo?

Trajalo je kroz nekoliko mjeseci. Stalno smo snimali, svaki dan smo se nalazili, družili se, izvodili nekakve budalaštine. Onda su nam s vremenom padale dodatne ideje na pamet. 

Znači nije bilo nekog predviđenog scenarija? 

Postojala je ideja Penovića i Lisjaka da to bude jedna jako apstraktna, spontana predstava. I ja sam bila dio te kreativne radionice, doveli su nas i rekli – idemo samo spontano raditi što god nam padne na pamet. Išlo je jednostavno - ti momci sviraju, aha, možemo uklopiti glazbu. Ustvari je ta predstava bila totalno druga stvar u usporedbi s onim što je na kraju ispao film. Kako smo počeli snimati, vidjeli smo da je priča o njima ipak nešto zanimljivija i konkretnija i odlučili se fokusirati na to. Stvarno smo uspjeli i ispalo je – filmski!

Jesu li momci improvizirali ili je postojao neki tekst? 

Sve je improvizacija, originalnost, spontanost i sve su to oni. 

Sad već imate iskustva, je li lakše snimati spontano ili kad je „sve po špagi“? 

Ovisi. Ako znaš što radiš, ako imaš nešto zadano ili scenarij, to može biti vrlo lako, ovisi s kime radiš. Ali ovako spontano, ako ste sami po sebi spontana ekipa, imate neku svoju shemu… Ne znam je li lakše ili teže, ali svakako je zanimljivije, osjećaš se zadovoljnije i draže ti je to raditi, kad dolazi baš iz tebe, bez da si morao nešto dogovoriti, potpisivati ugovore, pitati nekoga za financije, dogovarati prostore… Ništa, ništa. Nego jako spontano, iz sebe, jer to voliš, želiš raditi. Mislim kako je to nešto najljepše na svijetu.

I bitno je, pretpostavljam, kliknuti? 

Da, bitno je. Poluinterna je fora, našli smo se, već smo u toj priči i već se zafrkavamo tako. A s Penovićem i Lisjakom se nismo znali. Mislim jesmo malo, već su radili tu nekoliko predstava, ali jednostavno smo i s njima klikli. Jer kad klikneš, izlaze te divote… 

Već ste spomenuli nagradu na DORF-u, koliko znači takvo priznanje?

Očito znači puno. Nismo znali ni kako ćemo slati film igdje,natjecati se, dobivati nagrade… Ali nam je jako drago. Pogotovo momcima iz benda, mislim kako se oni sad osjećaju kao da su na vrhu svijeta. I trebali bi! Jer su jako zanimljivi, kreativni… Trebali bi se osjećati dobro oko toga. Lijepo je i kod te nagrade što možemo ovako širiti priču, jer te potiče da dalje radiš. Čovjek će često reći - bitno je raditi što god ti želiš, što god voliš, bez obzira na sve. Ali ipak, kad se jako potrudiš, a netko to vidi i kaže ti bravo, to te isto pogura. Doslovno vjetar u leđa. 

Pretpostavljam kako se onda može očekivati još projekata? 

Sigurno će ih biti. Mi nastavljamo raditi, već sad radimo neku novu predstavu. Melko Dragojević ima planove, već režira. Stalno se bavimo kazalištem, stalno snimamo neke stvari, momci stalno sviraju. Eto, ako je kome dosadno i ima neke kreativne ideje ili samo želi „špicirati“, slobodno može doći u Klub mladih Orlando. Tamo odavno postoji nekakav „kreativni hub“. I jedan savjet – ljudi, samo radite što želite. 

Koliko je teško u Gradu napraviti nešto kreativno? Znamo kako ovdje često vlada letargija. 

Mislim kako je upravo u tome stvar. Kad se opustiš, ta kreativnost dolazi. Ako se ideš truditi, forsirati, kao što smo išli na prvu s predstavom, jednostavno ne ide. Nikakvo preforsiranje, preuključivanje nekih institucija, to jednostavno ubija kreativnost i spontanost. Mislim da bi se ljudi samo trebali opustiti. Ako ti išta dođe – idi, istražuj, radi, samo radi, bilo što. Ta letargija… Možda smo previše svi fokusirani na svakodnevicu ili nam je sve dostupno, pa se opustimo, ne znamo što bismo od sebe. Ali ustvari, kad se skroz opustiš, vidiš kako u tebi ipak nešto krčka. Zapravo kad ti je dosadno, počneš nešto izmišljati, nešto kreativno izlazi. Nije nimalo teško, samo se opustite!

Vjerujem kako je dosta ljudi opterećeno i financijama. Koliko je vama bilo financijski zahtjevno snimiti film, koliko ste toga morali uložiti? 

Ništa nismo morali uložiti, u tome je i čar. Jer u Klubu mladih Orlando momci već imaju svoj prostor i tamo smo proveli dosta vremena, smišljali, zafrkavali se. Doduše, pomogao nam je i Studentski teatar Lero koji ima svoj prostor i jako velikodušno nam ga je ustupio. Tamo smo imali dosta početnih proba.  Melko je imao svoj aparat, ja sam imala mobitel i to je to. Cjelokupnu produkciju filma su podržali Art radionica Lazareti i Audiovizualni centar Dubrovnik u sklopu godišnjih programa naslonjenih na Zajednicu tehničke kulture, Grad Dubrovnik te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Putovanje tima na DORF je potpomogao Upravni odjel za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo Grada Dubrovnika. Njima apsolutno hvala od srca što su nas pogurali. Jer bez njih ne bismo mogli širiti ovo što smo napravili… Ali sam projekt je apsolutno besplatan.

Što se tiče mladih u Gradu, što vam se čini? Ima li kreativaca? 

Mislim kako itekako ima nade. Kad bismo se družili po Orlandu, vidjela bih dosta mladih kako dolaze. Misliš kako nema ničega i onda vidiš – netko crta, netko radi nešto drugo, ali misle kako je to ništa ili bezveze. A zapravo ima puno kreative. Samo smo nekako okupirani, ne znam ni ja čime, ali to ne znači da je nema. Zato je i nama svima koji smo bili uključeni u ovaj film drago da se promoviramo i damo do znanja – apsolutno postoji kultura, kreativnost, neobaveza, itekako! 

Mislite li kako ćete motivirati mlade na pokretanje, posebno one koji snimaju za zafrkanciju, spontano? 

Sigurno! Nikad ne znaš. Kreativni proces dolazi tako što ti spontano smisliš, misliš kako je to bezveze, kako to nitko neće vidjeti, ali ustvari kad radiš ono što voliš, to se počne jednostavno kotrljati. Radiš jednu stvar, pa drugu, pa treću… A ispadne sedamnaesta. Dečki su krenuli s glumom, pa su postali bend, pa je opet trebala biti predstava, a na kraju došao film. Veze s vezom to nema! (smijeh) I na kraju festivali… Tko zna! Bitno je samo raditi, što god. Uopće nije bitno ako to „propadne“, ako ne ispadne što si htio. Samo radi. Pa ćeš drugi, treći projekt uspjeti. Radi što osjećaš, opusti se, neka ti bude dosadno, to je jako bitno. I to što misliš da je glupo, apsolutno nije glupo, to je jako bitno naglasiti. Jer… Sve je glupo. 

Nema tu nekih granica ili okvira u kojima moraš djelovati? 

Radiš po svom i nekad prođe. Vidiš kako drugi ljudi isto tako rade nešto što ne bi nikad pomislio. Upoznaš ih i shvatiš – wow, nisam sam, još netko to voli. Jako je bitno i pričati o tome što radiš, raditi i družiti se, širiti sebe i ustrajati.

Vama se to isplatilo, a potvrđeno vam je u Vinkovcima. Mislite li se prijavljivati na druge festivale? 

Nadam se da hoćemo, upravo zbog poticanja kreativnosti. To je jako bitno. Drago mi je što smo ovdje i što možemo popričati, što mogu reći – u redu je, nije sve umrlo, nije sve grozno, nije samo turizam. Ovo postoji i nisi jedini koji sjediš doma i misliš kako je to što radiš bezveze, a aposlutno nije. Uvijek će te netko podržati. Toliko ima otvorenih mjesta za svirati glazbu, za bilo kakve izložbe, samo se druži, širi i radi to što voliš…

Dok pričate o tome, vidi se kako se osjećate ispunjeno.

Sigurno! Drago mi je da postoji ovo sve. I ja sam mislila da snimam bezveze, ali meni je to gust. Volim snimati, zafrkavati se s njima, obožavam muziku i jednostavno to radim. A kad vidiš da to netko vidi, pa da ima još ljudi koji takve stvari vole i rade… Pa divota! Shvatiš kako nema toliko letargije, nije sve sivo, itekako ima boje i veselja i radosti. 

Ivana Smilović

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika