VELIKI INTERVJU S MARKOM POTREBICOM 'Ne mislim da su svi Trebinjci isti, ali ne dozvoljavam srpske mitove'

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: Goran Mratinović
Iako nije član gradske uprave, predsjednika Gradskog vijeća i ravnatelja Studentskog centra Dubrovnik Marka Potrebicu smatra se najbližim suradnikom gradonačelnika Mata Frankovića, po nekakvoj javnoj prepoznatljivosti, i drugim najvažnijim političkim dužnosnikom Grada Dubrovnika. Za to, zasigurno zaslužni su i njegovi javni istupi, gdje nastupa počesto i bez zadrške svojstvene političarima.

U opširnom razgovoru za Dubrovački dnevnik Potrebica je također govorio bez zadrške, dodirnuvši se brojnih tema, od projekta izgradnje studentskog doma, odnosa s političarima, ali i pitanju suradnje s Trebinjem, a po pitanju čega je objasnio svoje stavove.

STUDENTI ĆE RADEĆI U DOMU MOĆI ZARADITI ZA SMJEŠTAJ

Studentski dom jedan je od projekata o kojem se najviše govori. U kojoj su fazi radovi i ide li sve po planu?

- U tijeku je završna faza građevinsko-obrtničkih radova. Trenutno se sa vanjske strane postavlja  fasada. Ono što naši sugrađani ne vide kada prolaze jest to kako su unutar samog objekta radovi uznapredovali tako da je već sada većina soba završena skoro do stupnja useljivosti. Spaja se struja, postavljaju se lampe, tako da vjerujem kako će se ostvariti naše najave kako ćemo dovršiti glavne građevinsko-obrtničke radove na objektu do kraja godine  s izuzetkom kompletne fasade. Paralelno s time ćemo raditi na uređenju okoliša jer je čestica velike površine, a mi smo se nalazili u Stanici za južne kulture tako da je projektant cijeli vrt zamislio kao zelenu oazu mediteranskog bilja. To je nešto što bismo trebali napraviti u siječnju, a naši sugrađani će tada vidjeti finalni izgled studentskog doma. Zasad je to još uvijek gradilište. Također, raspisali smo natječaj za opremanje i vjerujem, ako ne bude nekih nepredviđenih okolnosti, kako ćemo na proljeće sljedeće godine otvoriti studentski dom, a zasigurno riješiti još jedan gorući problem – studentski restoran jer smo s restoranom Tutto Bene potpisali ugovor do 1. travnja.

Možete li kazati nešto više o uvjetima? Već ste najavljivali kako će se poseban fokus staviti na studente koji su lošijeg imovinskog stanja.

- Europski projekt 'Konkurentnost i kohezija' na koji smo se prijavili upravo naglasak stavlja na studente slabijeg imovinskog položaja. Takvi su i napravljeni državni kriteriji za smještaj u dom. Cilj je osigurati da 51 posto studenata u tom domu biva primljeno prema  socijalnom kriteriju. Ukupna cijena smještaja za studente iznosit će 810 kuna za s uključenim režijama. Vjerujemo kako će kvaliteta smještaja biti na visokom nivou i kako će cijena na neki način to opravdati. Jasno je kako to nije ekonomska cijena za održavanje tako velikog pogona, međutim vodili smo se upravo socijalnom osjetljivošću. Moj stav je kako nikome u Hrvatskoj ne smije biti onemogućeno studiranje zato što nema novca. Svi oni studenti koji se upišu u studentski dom i budu u kategoriji socijalno ugroženih studenata te im tih 810 kuna bude prepreka za studiranje, mi ćemo u dogovoru sa Studentskim zborom napraviti jedan poseban program. Ti studenti će, radeći u okviru studentskog doma, moći zaraditi za smještaj, prehranu  i svoj džeparac.

Što će sve moći raditi?

- Nećemo maksimizirati broj zaposlenih nego će jedan dio poslova tijekom cijele akademske godine obavljati studenti jer danas imamo studente koji rade u hotelima s pet zvjezdica na svim pozicijama; od recepcije, preko rezervacija, do konobara i pomoćnog osoblja kuhinje. Cijeli koncept je osmišljen na  način da studenti, tijekom svog studiranja, stječu određena znanja i vještine, bez obzira jesu li nužno vezana za  njihovu struku. Osim što će zaraditi za svoj džeparac, taj rad će im predstavljati i važno životno iskustvo. Da napravimo analizu studenata koji su tijekom studija radili bilo koje poslove, vjerujem kako bi rezultati pokazali kako takvi studenti lakše pronalaze posao nego oni koji su čekali da završe pet godina studija i ona se pitali – što ćemo sad? Za mene to predstavlja motiv da animiram studente u studentskom domu i da to ne bude samo spavaonica nego da zajednički osmišljavamo projekte. Mi ćemo svakako biti na usluzi, a o studentima ovisi u kolikoj mjeri će iskoristiti određenu priliku.

Postoji li određen broj studenata koji će nešto moći raditi i zaraditi u studentskom domu?

- Nemamo konkretan broj. S obzirom na to kako su studenti tijekom akademske godine obvezni studirati, oni ne mogu odrađivati puno radno vrijeme niti studentski rad smije postati prepreka uspješnom studiranju, a posebno zato što su redovni studenti obvezni prisustvovati predavanjima. Svi oni koji budu htjeli raditi, a budu u socijalno ugroženom položaju i smješteni u našem domu, tijekom mjesec dana će naći vrijeme kad će moći raditi. Mislim kako smo društveno odgovorna ustanova i tako ćemo se i ubuduće ponašati.

STUDENTI ZADOVOLJNI MENZOM

Uz pitanje studentskog doma često se vezuje i ono oko visokih cijena najma stanova u Dubrovniku. Gradi se POS, dosta toga se radi po pitanju stambenog zbrinjavanja… No, mislite li kako će svi ti projekti bitnije utjecati na cijenu najma smještaja  s obzirom na to kako je Dubrovnik i dalje vrlo atraktivna turistička destinacija u kojoj je i taj segment podređen turistima?

- Vjerujem kako će onaj dio studenata koji budu smješteni u studentskom domu svakako osloboditi dio apartmana koji su u privatnom smještaju, a kao posljedica toga će naši mladi sugrađani koji nisu studenti sigurno lakše pronalaziti smještaj. Naravno, postoji i dio tog smještaja koji je ponuđen studentima tijekom cijele godine i neki ostaju tijekom ljeta tu. Ako se oni odluče ostati u Dubrovniku i tijekom ljeta, tu postoji onaj gorući problem, problem podstanarstva i pronalaska stana u sezoni. Vjerujem kako ćemo doprinijeti normalizaciji stambenih uvjeta u gradu po pitanju mladih obitelji koje nemaju svoje nekretnine.

Goran Mratinović

Iako u početku situacija oko menze nije izgledala obećavajuće, problem se vrlo brzo riješio i Tutto Bene je ponudio pružanje usluge studentske prehrane. Kakve su povratne informacije ?

- Komentari od strane studenata su pozitivni, a to je pokazala i anketa Unidu radija. Kvaliteta hrane je zaista na zavidnom nivou. Drago mi je što u  Dubrovniku postoje ljudi koji su spremni izaći u susret. Cijena obroka od 23,10 kuna s PDV-om, od čeka student plaća sedam kuna, nije ekonomski atraktivna za ostvariti neki prihod, ali upravo zato sam preko dubrovačkih medija apelirao na sve one koji su voljni pomoći, a ne ostvarivati neki zavidan prihod od toga, da to i naprave. Jedan studentski centar na našoj obali koji ima studenata kao i mi je nakon šest mjeseci pružanja studentske prehrane izgubio 400 tisuća kuna. Cijene hrane, namirnica, radne snage i najma su iznad hrvatskog prosjeka, a broj studenata koji to konzumira je relativno malen. To se radi od 200,300 obroka dnevno. Kad ta dva broja zbrojite i dovedete ih u međusobnu vezu, onda vam je jasno kako nažalost ova cijena nije dovoljna za pokrivanje osnovnih namirnica plus troškova. Drago mi je da se gospar Zvono (vlasnik restorana Tutto Bene, op.a.) odazvao pozivu i na tome sam mu zaista zahvalan.

No to je problem koji postoji na razini cijele Hrvatske. Pričali ste s predstavnicima Ministarstva, kakve su njihove povratne informacije?

- Ove godine iz ekonomski uvjetovanih razloga pet restorana u četiri hrvatska grada su otkazali pružanje usluge studentske prehrane. Vodio sam intenzivne razgovore s predstavnicima Ministarstva po tom pitanju. Njihov stav jest taj kako ne postoji mogućnost promjene cijene dok je važeći Pravilnik na snazi. No, Pravilnik kreće u izmjene, a moja osnovna ideja je da visoko učilište zajedno sa studentima i Centrom može formirati drugačiju cijenu participacije studenata jer mislim kako je studentima važno da je obrok kvalitetan i da su oni poprilično realni, barem naši studenti u Dubrovniku. Sa sedam kuna njihove participacije, kada dobiju obrok, ne mogu dobiti onu kvalitetu koji bi oni htjeli i trebali imati. Kad to usporedimo s cijenama u pučkoj kuhinji gdje je obrok 25 kuna, pa i s manjim normativima u osnovnim školama koji su isto 25 kuna, onda je jasno kako ovih 23,10 kuna s PDV-om zaista nisu nešto motivirajuće ni nešto što dugoročno može održavati sustav. Imamo dobru koordinaciju sa studentima i nikakve odluke nećemo donositi bez njih i Ministarstva, ali po meni je realna situacija u Hrvatskoj da cijena obroka, pogotovo u manjim sveučilištima, mora rasti.

Koja bi to, po vama, bila realna cijena?

Kao Zajednica ravnatelja studentskih centara smo napravili određene kalkulacije prema kojima bi cijena bila oko 28 kuna s tim da sam u razgovoru s više ugostitelja, a kad sam razgovarao o mogućnosti da preuzmu pružanje usluge studentske prehrane, čuo i njihovu procjenu na osnovu njihovih ulaznih podataka i dostavljenim menijima koja iznosi 36 kuna. S obzirom na to kako smo mi ustanova kojoj profit i isplativost u radu nije prioritet, nego je prioritet ne stvarati gubitke, a imati zadovoljne korisnike, mislim kako je cijena puno bliža ovoj cijeni od 28 do 30 kuna, ovisno o ponuđenom meniju.

POSLOVNIK MU JE 'SVETO PISMO'

Osim što obnašate funkciju ravnatelja Studenskog centra, i predsjednik ste Gradskog vijeća. Prije toga ste bili prepoznati kao jedan od najaktivnijih vijećnika koji se možda i najžustrije raspravljao. Fali li vam ta pozicija u kojoj nešto češće dolazite za govornicu?

- Zaista sam reducirao svoj broj dolazaka za govornicu jer mi je i uloga sada drugačija. Bio sam predsjednik kluba HDZ-ovih vijećnika, tada opozicijskih, i na neki način sam obrazlagao sve one prijedloge koje je HDZ imao jer je današnji gradonačelnik, a tadašnji predsjednik Vijeća, gospar Franković, bio omeđen funkcijom koju ja sada obnašam.

Kako se nosite s time što ste omeđeni tom funkcijom sada?

- Možda ste primijetili, ja to rješavam na jedan simbolični način na samoj sjednici. Kad govorim iz fotelje predsjednika GV, tada to govorim u tom svojstvu. Nije bilo nikakvih prigovora da na bilo koji način diskriminiram vijećnike po stranačkoj pripadnosti jer se tu nastojim strogo pridržavati Poslovnika. On ima svojih nedostataka, ali je za mene kao predsjednika GV-a 'sveto pismo'. No, kada se dignem za govornicu, tada govorim u ulozi vijećnika, iznosim stavove, i svoje osobne i one HDZ-a, tako da s tim nemam problema, ali naravno kako sam prorijedio broj izlazaka za govornicu. Ponekad me ponese srce i rekao bih puno više, ali onda se opet vratim i pustim da sjednica ide svojim tokom. Mislim kako je to najbolje.

Kako biste, kao predsjednik GV-a, ocijenili kulturu članova ovog saziva, kako političku kulturu, tako  i kulturu komuniciranja tijekom sjednica?

- Mi kao društvo smo općenito još uvijek učimo demokratskim vrijednostima, proces tranzicije još nije u potpunosti završen  jer smo 45 godina bili opterećeni jednopartijskim komunističkim režimom u kojem nije bilo pluralizma, a nije bilo ni toliko medija koji su pratili tijek sjednica. Možda ćete se iznenaditi, ali bih kulturu dijaloga koju vodimo u GV ocijenio pozitivnom ocjenom. Imali smo priliku ovih dana svjedočiti Brexitu gdje su naši sugrađani, koji nisu toliko upoznati s načinom britanskog parlamentarizma, ostali šokirani samim tijekom rasprava gdje je sasvim normalno vikati, zviždati, lupati, ustajati se, protestirati glasno tijekom izlaganja. Uz nekoliko sitnih prepirki koje su naravno medijski najzanimljivije, mislim kako preko 95 posto sjednice uvijek prolazi u savršeno dobrom raspoloženju i maksimalnom poštivanju kulture i dijaloga. I onih pet posto nikada nije izašlo iz okvira, a dovoljno o tome govori činjenica kako nikada nikoga nisam isključio sa sjednice, bez obzira koliko tema bila vruća. Općenito sam zadovoljan s tim segmentom rada GV-a.

Ali biste često opomenuli, pa i vijećnike iz vaše političke opcije.

- Sjednica traje desetak  sati i normalno je kako kolege u nekom trenutku malo izgube koncentraciju. I meni se dogodi, negdje oko 11 navečer, da čovjek izgubi koncentraciju pa kaže možda i pokoju riječ previše. No, kao što ste rekli, činjenica kako bih znao opomenuti i svoje stranačke kolege je dokaz kako funkciju predsjednika GV-a obnašam na način da sam predsjednik svih vijećnika.

O ODNOSU S VLAHUŠIĆEM, VIĆANOM I ŠUICOM

Kao vijećnik ste vrlo oštre kritike upućivali prema tadašnjem gradonačelniku Andru Vlahušiću. U kakvom ste danas odnosu?

- Mi nemamo odnos. Mi nismo imali povijest naših odnosa ni prije toga. Uredno smo se pozdravljali. Sad se nismo susretali, a da se to dogodi, ja bih se, jer sam tako odgojen, pristojno javio, ali mi nikada nismo pili kave niti smo ikada imali neki dublji odnos pa da smo ga zahvaljujući nekoj političkoj utakmici mogli pokvariti.  Naravno, i među bivšim i današnjim akterima opozicije ima onih s kojima popijem kavu jer smo puno bliži i znamo se dugi niz godina. Istaknuo bih bivšeg predsjednika gradskog SDP-a i bivšeg gradskog vijećnika Mladena Gojuna s kojim bih često popio kavu i tada i danas. Kad su me pitali kako s tadašnjim šefovom vladajuće stranke u Dubrovniku prijem kavu, kazao sam kako nakon tih kava gospar Gojun nije manje SDP-ovac, a ni ja HDZ-ovac. Nije politika jedino što ljude može vezati ili razdvojiti. No, s gosparom Vlahušićem nemam nikakve kontakte, odnose, a ni ne žalim za tim.

A s Vićanom?

- Što se tiče gospara Vićana, nemamo neke posebne odnose u smislu da ispijamo kave ili da se družimo. Kad se sretnemo u gradu, a sretnemo se, uredno se pozdravimo. No, ne pripadaomo istoj generaciji niti svjetonazoru, ne bavimo se istim sportom pa nemamo nekakav temelj za druženje. Nemamo dovoljno dodirnih točaka da bismo se družili na nekoj dnevnoj ili  tjednoj bazi, ali imamo korektan odnos.

 Šuica?

- Članovi smo iste stranke, no s obzirom na to kako često izbiva iz Dubrovnika, nismo baš u intenzivnom kontaktu. Vidimo se na stranačkim skupovima uredno se pozdravimo i popričamo.

Nekadašnja predsjednika GV-a Olga Muratti u jednom intervjuu za Dubrovački dnevnik je kazala kako bi joj bilo lakše obnašati tu funkciju da je muškarac. Govorila je da bi je muški dio vijećnika znao pitati kad  će više privesti sjednicu kraju jer im počinje utakmica. Je li ženama teže u politici nego muškarcima?

- Sudeći po broju žena koje su profilirane i putem HDZ-a i koje obnašaju odgovorne funkcije, ja to ne bih tako rekao, no dozvoljavam kako je muška perspektiva gledanja na stvari zaista različita. Nemam u percepciji gledanja mojih stranačkih kolega razliku između muškaraca i žena, ali dozvoljavam da žene još uvijek imaju taj osjećaj u hrvatskom društvu koje na neki način dovoljno ne vrednuje ženu. No, mislim kako su po tom pitanju napravljeni značajni koraci. Najgora stvar koja se može dogoditi da žene, inzistirajući na kvotama za žene, na neki način stave sa strane svoje kvalitete. Za mene je potpuno irelevantno prilikom zapošljavanja u SC-u hoću li zaposliti muškarca ili ženu. Nije mi važno koje je ta osoba nacionalnosti ili vjere. Meni je ključna stvar ta da je kompetentna osoba za obavljati traženi posao. Mislim kako je vrlo važno da žene naglasak ne stavljaju u prvom redu na to što su žene nego na svoju stručnost i kompetentnost, a kada pogledate statističke podatke s hrvatskih sveučilišta, postotak žena koje diplomiraju je veći nego postotak muškaraca. Prema tome, sve je u rukama žena, ali nisam sklon zaštitnim kvotama jer mislim kako je to kontraproduktivno ženskim pravima nego upravo isticanje svih onih kvaliteta i vrednota koje imaju.

GRAĐANI OSJEĆAJU PROMJENU PARADIGME

Dosad niste baš ostavljali dojam osobe koja se zatvara u urede. Dosta komunicirate s građanima. Prema njihovim komentarima, koja su najveća dostignuća ove gradske uprave, a na što se žale?

- Zaista sam često u gradu i mogu se pohvaliti kako nijednom našem sugrađaninu koji je, putem GV-a ili mene osobno zatražio za sastanak, to nije i ne ostvareno. Kad se družite s građanima, mnoge stvari vidite i saznate, a ja svaki put nešto novo naučim. Istina je kako najveći broj sugrađana koji dolaze na sastanke je došlo rješavati neke osobne probleme. Mislim kako je pozitivno što građani osjećaju promjenu paradigme kako Dubrovnik nije destinacija u smislu bankomata, samo za proizvodnju novca i da se našim mjerama trudimo napraviti grad po mjeri građana što smo i obećali. Niz je projekata koje gradonačelnik u tom smjeru promovira i ima moju punu podršku.

Sjednica Gradskog vijeća je u utorak, 10. prosinca, u 9:00 sati. Prilično rano za početak, najavljeno je usvajanje Proračuna za 2020. godini, što možemo očekivati?

- Uvjeren sam da ćemo usvojiti proračun i nastaviti mirno voditi Grad. Također očekujem da će oporba u ovo predizborno vrijeme pokušati kritizirajući Proračun probati zaraditi par jeftinih bodova, ali to našim sugrađanima nije važno. Važno su projekti koje ćemo realizirati. Nakon što smo riješili pročistač koji je često bio tema razgovora, a danas ga nitko ne spominje, ostaje jedan veliki problem, a to je promet. No, trebamo biti svjesni ograničenosti prostora koji imamo oko sebe. U nekom općem dijelu se svi slažu, ali ne daj Bože da nekome trebamo srušiti kuću kako bismo malo proširili cestu. Onda imamo revoluciju. Jedan od ključnih projekata koje čemo napraviti svakako je Lapadska obala, jer moramo rasteretiti Lapad s drugim izlazom i na tome se ozbiljno i kvalitetno radi. Kad napravimo tu cestu i kad grad otvorimo, strateški nam je važna i cesta most – Pobrežje koja se počela raditi jer ne možete zaustaviti razvoj grada. To je ono što neki ne razumiju. Ne možete konzervirati stanje jer grad koji je konzerviran i koji se ne širi – propada. Da stanovi u Dubrovniku nisu potrebni, onda bi zgrade zjapile prazne i poduzetnici ih ne bi gradili. Moje osobno mišljenje je da grad moramo širiti na zapad, preko mosta. Ja sam dijete Mokošice i znam koliko je udaljena od grada – vrlo malo. A Pobrežje je još bliže. Cijela ta zona koja može biti zona prekrasnog stanovanja, može omogućiti širenje prema Osojniku. Također ćemo napraviti cestu Tamarić u Mokošici, nastaviti ćemo uređivati vrtiće i škole, vodovodnu, kanalizacijsku i oborinsku mrežu. Mi u gradu nemamo ni poduzetničku zonu, a o tome nitko ne govori. Moramo napraviti zonu na potezu Pobrežje – Osojnik da naši obrtnici i poduzetnici, pa i proizvodnja, ne bi selili u druge općine kako bi tamo registrirali tvrtke.

Što se moglo bolje?

- Naravno kako ne možete sa svime biti zadovoljni. Vjerujem kako ni gradonačelnik nije zadovoljan sa svime jer ono što sugrađani često ne vide jest more administrativnih koraka koje treba napraviti da bi nastali odgovarajući projekti. Prezentiran je veliki broj projekata koje treba napraviti. Ako to sve napravimo, onda ćemo za još dvije godine kad dođu izbori moći stati pred sugrađane i pokazati im rezultate našeg rada. Put je dobar, uzeli smo dobar pravac i nadam se kako će brzina s kojom dolazimo do cilja kojeg imamo biti adekvatna. Zasad ne bih na nikakav način javno kritizirao jer postoji niz projekata na kojima se radi.

NISAM ZA TENZIJE S TREBINJEM, ALI NE DOPUŠTAM KRIVOTVORENJE ISTINE

Obično se u ovom dijelu godine od 1. listopada kad se obilježava napad na Dubrovnik pa do Dana dubrovačkih branitelja 6. prosinca  još više nego inače aktualiziraju određena ratna pitanja, a paralelno dolaze i određene reakcije iz Trebinja. Već ste govorili kako treba držati do svoga, no koliko je pametno odgovarati na svaku provokaciju s obzirom na brojne stanovnike Trebinja koji dolaze u Dubrovnik kako bi radili? Otvara li se sa svakim takvim odgovorom put za tenzije prema ljudima koji rade u Dubrovniku?

- Zadnji sam čovjek koji je za stvaranje tenzija. Dijete sam kojemu je rat prekinuo normalno djetinjstvo. Imao sam 12 godina, bio sam prognanik i zadnja sam osoba koja bi zazivala bilo kakve sukobe. Međutim, prva sam osoba koja neće dozvoliti krivotvorenje istina i povijesti i dozvoljavanje našim susjedima Srbima, pri tom mislim na Trebinje, stvaranje srpskih mitova koji su generator ne današnjih problema, nego problema u budućnosti. Ponekad vrlo burno reagiram na iskrivljavanje tih činjenica.  Mit o napadu Dubrovnika na Trebinje je mit koji se zadnje dvije godine stalno provlači u njihovoj javnosti, a dotad je bio mit kako nas je napala samo JNA preko njihovog teritorija do svibnja '92. godine. Oni su se potom povukli i ostavili goloruki srpski narod prepušten na milost i nemilost hrvatskoj vojsci koja je došla blizu Trebinja, a onda ih je, zamislite, zaustavila hrabra trebinjska brigada. Svim dionicima povijesnih zbivanja je jasno kako je u tom razdoblju preko deblokade Dubrovnika, a temeljem Međunarodnog prava, a i sporazuma s Alijom Izetbegovićem koji je potvrdio činjenicu prisustva hrvatske vojske u tampon zoni, osigurana ta ista tampon zona i danas nemate snimke razrušenog Trebinja. Snimke razaranja Dubrovnika imate. Činjenica je da je na putu do oslobađanja došlo do razaranja određenih srpskih sela, ali to je sve posljedica jasno i nedvosmisleno srpske agresije, ubijanja, paleži i svega onoga što se događalo na našem prostoru.

Nisam čovjek koji želi živjeti u prošlosti, zato sam i na svečanoj sjednici GV-a istaknuo gestu crnogorskog veleposlanika u RH koji je dvije godine zaredom nakon Feste sv. Vlaha došao pred križ i poklonio se žrtvama. Za graditi zajedničku budućnosti te ostvarivati institucionalnu suradnju i projekte, nužan je određeni preduvjet. Nikada neću prihvatiti tezu 'ko nas bre zavadi, to je učinila politika, mi nismo'. Ono što se u posljednje vrijeme događa, posebno zadnje dvije godine, od strane Trebinja jest to da se nameće mit kako smo mi napali njih 1. listopada i ubili 19 golorukih srpskih vojnika na teritoriju Ivanice, od kojih je devet bilo Trebinjaca. No, dogodilo se to kao posljedica frontalnog napada na jug Hrvatske. Jedna minobacačka  hrvatska granata pogodila je minobacački položaj na kojem su ljudi poginuli, no to su bili pripadnici agresorske vojske koji su taj dan napali RH i dubrovačko područje.

Zašto su oni, po meni, krenuli s tom pričom? Djeci je pretpostavljam nezgodno kazati kako su njihovi roditelji uništavali, palili i htjeli osvojiti nešto, pa su to izgubili. Gradonačelnik Trebinja je mlad čovjek koji vrlo uspješno njeguje tu priču koju su mu vjerojatno ispričali ratni kolege njegovih roditelja. To je nekakva priča širenja laži o srpskoj hrabrosti i junaštvu.

No, vratimo se na ono što ste rekli. Granica se otvorila i veliki je broj ljudi koji je iz Trebinja došao raditi u Dubrovnik. Za mene su u naš Grad dobrodošli svi oni koji poštuju zakone, RH i ne svojataju. Svi oni koji dođu u Dubrovnik i kažu kako je to srpski grad koji ima srpsku književnost i umjetnost za mene nisu dobrodošli, bez obzira odakle dolazili. No, činjenica je kako je trebinjsko gospodarstvo pretrpjelo veliki udarac odlaskom tih ljudi, a politiku i vlast gore obnašaju ljudi koji te Srbe iz Trebinja plaćaju vrlo malo. Njima ne dogovara da ti ljudi za veću u plaću idu raditi u Dubrovnik. Jedini način da ih ostave omeđene u Trebinju jest taj da im prodaju mitove i laži, da stvaraju napetost između naša dva grada, da stvaraju napetost među ljudima, kako bi se, ne daj bože, dogodio neki incident i kako bi se oni vratili natrag. Da ti ljudi iz Trebinja nisu trebali dubrovačkom gospodarstvu, vjerujem da ih nitko nikada ne bi zvao. Pristaša sam toga da su, ako smo ih pozvali, ako poštuju sve propise zapravo dobrodošli. No, u Dubrovnik nije dobrodošao nitko od nositelja srpske imperijalističke politike ni nitko od onih koji krivotvore povijest. I ja ću svaki put kad se takvo nešto dogodi radi dubrovačke javnosti na to reagirati jer naši sugrađani moraju biti svjesni kako u određenim glavama rat nije završio. U Bileći imate podizanje spomenika Draži Mihajloviću, imate postrojavanje četničkih postrojbi i samo želim da naši sugrađani budu svjesni kakva je politička situacija iza granice.

Jeste li ikada bili u Trebinju?

 -Ne. Posebno me smeta kad neki dušobrižnici koji idu u Trebinje i s tim nemaju problema, a nemam ni ja problema što oni idu u Trebinje, kao argument navode kako to rade i HDZ-ovci. Znam kako gradonačelnik nije bio, ni ja sigurno nisam bio, a moram priznati kako ne poznajem niti jednog nositelja HDZ-ove politike koji je posjećivao Trebinje. Kad sam išao na regatu na Europsko prvenstvo u Grčku, preko Trebinja mi je bilo sat vremena bliže ići, odlučio sam se za odlazak preko Crne Gore. To sam radio i prije nego što sam postao predsjednik GV-a, kad sam primjerice išao na Ohrid, a nisam bio član GV-a niti član HDZ-a. Dok ne vidim ono što se vidjelo u njemačkoj politici nakon Drugog svjetskog rata, a to je jedna katarza i isprika, ja s tim ljudima ne želim imati nikakvu suradnju na institucionalnom nivou.

Isto tako, ne generaliziram ljude i ne mislim kako su svi Trebinjci isti. Dapače, moram priznati kako sam primio više mailova iz Trebinja koji se ograđuju od te politike i mole nas da ih ne poistovjećujemo s time. Naravno, da mi to ne pada na pamet. Kad govorim o Trebinju, govorim o institucionalnom političkom Trebinju, o trebinjskom vlasti, o 'braniocima' Trebinja i dijelom o srpskoj pravoslavnoj crkvi u Trebinju koja truje narod lažima s oltara.

Od koga su dolazile te reakcije?

- Od strane 'običnih' ljudi. Nakon moje zadnje reakcije o Trebinju dobio sam dvije vrste mailova odnosno poruka na inboxu; prva je bila zašto lažem o događanjima u Trebinju jer smo, kao, mi njih napali, a druga kako nisu svi u Trebinju isti i kako ima i onih koji su svjesni što se i kako dogodilo. I jedni i drugi su pokazatelji kako ljudi iz Trebinja prate što se događa u Gradu Dubrovniku.

NIJE SPORAN BALKANSKI ŠPIJUN NEGO TO ŠTO JE ZA NJIH DUBROVNIK SRPSKA ZEMLJA

U tom kontekstu svakako vrijedi spomenuti i onu situaciju oko Balkanskog špijuna. Kazali ste kako ove godine nismo imali kazalište nego pozorište, a svoj ste stav naknadno obrazložili postojanjem jedne dvojbene Povelje za koju kažete kako predstavlja pretenzije Srbije na RH teritorij.

- Vrlo je jednostavno. Uistinu sam istaknuo jednu hipotezu iz koje stojim kako ove godine na Igrama nismo imali kazalište nego pozorište što je jasno bila aluzija na činjenicu kako u 70. obljetnici Igara nije bilo Kazališta Marina Držića, kao ni djela Marina Držića. Također, činjenica je kako je bilo Nacionalno beogradsko pozorište. Žao mi je što to nije bila točka dnevnog reda i što nisam dovoljno dobro i kvalitetno uspio obrazložiti moj stav pa je priča krenula na kultnu ex yu predstavu 'Balkanski špijun' koja je zapravo kritika bilo kakvih totalitarnih režima. Na jednoj od gradskih sjednica na kojoj Igre budu tema još jednom ću ponoviti stav s vrlo jasnom argumentacijom; nije meni sporna predstava, meni je sporna činjenica da je 2019. godine u Dubrovniku, povodom 70. obljetnice Igara, gostovalo srpsko pozorište odnosno nacionalni teatar. Nije mi to sporno iz činjenice ratnih zbivanja  iz 1991. godine jer je upravo kultura ona koja gradi mostove među ljudima. Međutim, srpska znanost i srpska kultura bila je generator velikosrpske ideje koja se putem znanosti i kulture prožimala u politički život Srbije. I tu bih prihvatio da je to završio 1995. godine, dakle pobjedom naše vojske, međutim u ožujku ove godine Ministarstvo kulture Srbije koje je direktno nadležno nacionalnom teatru, s ministarstvom RS sa svim 'slobodoumnim' srpskim građanima, državljanima i pripadnicima srpskih naroda iz okolnih država,  donijeli su jednu vrlo opasnu Deklaraciju o jedinstvenom srpskom kulturnom prostoru koju svi naši sugrađani mogu pročitati na internetu. U RH ona nije izazvala veliku buru, ali su je intelektualci u BiH proglasili za SANU 2. Kad je iščitate, zaista vidite kako se radi o nastavku srpske hegemonističke politike u cilju stvaranja Velike Srbije. Ni na to ja ne bih reagirao, ali su jasno i nedvosmisleno u taj srpski kulturni prostor uveli i Dubrovnik. Stoji i to kako im je cilj promovirati srpsku kulturu u srpskim zemljama jer je za njih to i Dubrovnik, a to je upravo predstavama tipa Balkanski špijun koje su pitke i zanimljive.

Matica Srbije, dakle ne neko nebitno tijelo,  našeg  Ivana Gundulića je uvrstila u '10 vekova srpske historiografije'. To su dva primjera. Izgubio sam vjeru i u srpsku umjerenu kulturnu scenu kad je Sergej Trifunović, jedan meni vrlo drag glumac, bez ikakvog problema baš u intervjuu na vašem portalu izjavio kako je Oluja bila etničko čišćenje. Kad zbrojimo službenu srpsku kulturnu političku, službeni srpski teatar, svojatanje dubrovačke kulture kao srpske, držim kako je, dok su takvi vjetrovi s istoka, apsolutno neprimjereno, posebno u slavljeničkoj obljetnici, da Srpsko nacionalno pozorište gostuje u Dubrovniku. Proteklih godina je niz renomiranih srpskih umjetnika gostovao u Dubrovniku, održavali su koncerte i umjetničke performanse, a ja nikada na to nisam reagirao i nisam govorio kako sam protiv bilo kakvog gostovanja srpskih umjetnika u Dubrovnika. Ako oni koji vode kulturu, koji stvaraju program nemaju dovoljno hrvatskog identiteta i osjećaja za dubrovačku kulturnu baštinu na način da pošaljemo jasnu poruku – dok su službeni vjetrovi koji pušu iz Beograda takvi, niste dobrodošli, a kad se promijenite, dobrodošli ste. No, ono što me dijelom oduševilo, a dijelom razočaralo, nazvalo me nekoliko hrvatskih umjetnika i dali su mi podršku. Žao mi je što to nisu javno rekli, no upozorili su me kako u tom dijelu hrvatske kulturne javnosti vrijedi ono pravilo – ubij pa vrati. A 'ubij pa vrati' bi u ovom konkretnom slučaju značilo 'ja tebe malo pozovem u Hrvatsku, a ti onda mene malo pozoveš u Beograd'.

Također, pogledajte što radi srpska akademija znanosti i umjetnosti i pogledajte njihova djela koja se tiču Dubrovnika. Ni ne govorim o djelima do 1991. godine, nego nakon Oluje do današnjeg dana. Nažalost, to dubrovačkoj javnosti nije dovoljno poznato i onda, kad kažete kako sam protiv Balkanskog špijuna, što je bio logičan zaključak jer zbog kratkoće vremena nisam uspio argumentirati svoj stav, ispadnem nekakav nacionalistički redikul što mi svakako nije cilj biti, ali sam svakako nacionalno osviješten i imam dovoljnu razinu obrazovanja kako bih shvatio procese koji se događaju na prostoru bivše Jugoslavije.

VAN SVAKE PAMETI JE VELIČATI I JUGOSLAVIJU I NDH

Na otvaranju izložbe Dubrovnik – Grad s ožiljkom kao jedan od uzvanika stigao je i Marko Skejo, došao je i na Dan branitelja  koji je poznat po skandaloznim, ponekad dvosmislenim, a ponekad i sasvim jasnim izjavama poput one kako je 'Ante Pavelić najveći sin hrvatskog naroda', kako je logor u Jasenovcu zapravo bio bolnica i slično. U kakvom ste odnosu s njim? Zar on nije samo drugo naličje istog novčića kojeg čine , s druge strane, i srpski ekstremisti o kojima ste prethodno govorili?

- Prvi put sam ga upoznao upravo na toj izložbi u vrlo kratkom, kurtoaznom razgovoru. Razlog zašto je on bio tu jest to što je, tijekom velikosrpske agresije, s ekipom HOS-ovaca i onog 6. prosinca 1991. godine bio u Dubrovniku  i dijelio našu sudbinu. Prema njegovoj ekipi osjećam veliku zahvalnost.

Međutim, što se tiče poruka koje idu  u smjeru veličanja bilo kojih totalitarnih režima, u ovome slučaju fašističkog, one nikako ne pripadaju mojim uvjerenjima. Ishodište mojih nacionalnih promišljanja je pomirba hrvatskog naroda i pobjeda u Domovinskom ratu i tu nemam nikakve dileme. Mislim kako nije dobro porukama politike koja je propala u Drugom svjetskom ratu na neki način danas, 70 godina poslije, unositi podjele u hrvatsko društvo.

Jasno mi je kako tema Drugog svjetskog rata izaziva podjele i kako nije riješena, i to iz dva osnovna problema. Desni spektar nije prihvatio kako je suradnja s nacističkom Njemačkom zlo i da to ne možemo opravdati time što se tada konačno stvorila NDH-a, a i upitno je koliko je bila nezavisna. A s druge strane, komunisti koji danas pokušavaju biti samo antifašisti, nikada nisu priznali zločine koje su radili neposredno nakon  Drugog svjetskog rata, kao i sve ono što su radili u komunističkoj Jugoslaviji sa sprječavanjem i gušenjem ljudskih prava i sloboda, političkih zatvorenika, političkih ubojstava po Europi… Imamo dva nepomirena mišljenja i vrlo je teško tu uspostaviti dijalog. Mislim kako se tu dijalog nikada u konačnici neće dogoditi i to su teme o kojima je jako teško razgovarati.

Goran Mratinović

Dakle, vi povlačite znak jednakosti između fašizma i komunizma, odnosno između 'ustaškog U' i petokrake?

- Apsolutno! Ti totalitarni režimi su doživjeli povijesni poraz. Činjenica je kako ni jedan ni drugi ne egzistiraju u modernim europskim zemljama i definitivno stavljam znak jednakosti i osude i jednog i drugog režima. Ne prihvaćam argumentaciju kako je jedan bio dobar jer je bio na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu. Ta pobjeda jest povijesna činjenica i kao takvu je treba pozdraviti, no ono u što se taj režim pretvorio, odnosno u što je izrastao u Rusiji (SSSR-u) od svoga formiranja do sloma je nešto što je za svaku osudu i za mene je primjerice Josip Broz Tito apsolutni zločinac, bez obzira na njegovu veliku povijesnu ulogu. Obadvije ideologije su iza sebe ostavile milijune mrtvih, uz dodatak da su SSSR i nacistička Njemačka jako dobro surađivale do 22. lipnja1941. kada je Njemačka napala SSSR.

Ne zaboravite da je pod zvijezdom petokrakom razarana Hrvatska, da ubijano u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku i diljem Lijepe naše.

Mene osobno ljuti to što se antifašizam svojataju zakleti komunisti koji ne priznaju niti jednu negativnost komunističke vlasti. Svima koji propitivaju vrijeme Jugoslavije lijepe etikete fašiste, nacionaliste itd. Oni na taj način bacaju sjenu na antifašizam jer držim kako smo velika većina nas u Hrvatskoj antifašisti, a posebno naši branitelji, no ujedno smo i antikomunisti.

Znači, za sebe kažete kako ste antifašist - antikomunist?

Apsolutno! Ja sam protiv svih totalitarnih režima jer mislim kako je 2019. godine nepotrebno živjeti u zabludama tih režima kada znamo kakve su posljedice ostavili u prošlosti. Onda čovjek ima ozbiljnih nedostataka u kontinuitetu obrazovanja, od osnovne škole pa dalje. Veličati danas u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj Nezavisnu državu Hrvatsku ili Titovu Jugoslaviju je za mene van svake pameti.

VESLANJE, RAD NA SVEUČILIŠTU...

Idemo malo na laganije teme. Dotaknuli smo se dakle vaše funkcije predsjednika GV-a, funkcije ravnatelja SC-a, tu je i VK Neptun, a predavač ste i na Sveučilištu u Dubrovniku. Kako sve te obveze uspijevate uskladiti u jednom danu koji traje 24 sata?

Imam dvije sreće u životu; jedna je to što imam suprugu koja me podržava, a druga to što u svemu tome što ste nabrojali imam odlične suradnike. Primjerice, u VK Neptun je to Maro Kapović koji odradi ogroman dio posla. Što se tiče studentskog doma, postoji projektni tim koji sa mnom uz podršku rektora Buruma stvara dodatnu vrijednost i to nas veseli. Što se tiče GV-a, ta funkcija zahtijeva svakodnevnu aktivnost jer postoji niz protokolarnih i drugih aktivnosti. Jedan sam od onih predsjednika GV-a koji aktivno sudjeluje u životu Grada i držim da, ako ste se na nešto odlučili, onda to morate raditi najbolje što možete. Što se tiče predavanja na Sveučilištu, sreća je što su obveze četvrtkom popodne tako da sam ovaj zimski semestar rezervirao za naše studente i vjerujte mi, svaki put na predavanjima nešto novo naučim od studenata. 

Kažete kako razgovarate sa studentima. Kako biste ocijenili njihovo zanimanje za politiku i postoji li kod njih interes za eventualno neko bavljenje politikom u budućnosti?

Većinu njih to apsolutno ne zanima. To je s jedne strane dobro jer nisu opterećeni nekim temama o kojima smo mi danas razgovarali, a s druge strane je loše jer onda aktivno ne sudjeluju u kreiranju društvenih okolnosti koje se tiču i njih. Međutim, i to oscilira od generacije do generacije. Imate nekoliko pojedinaca koji će sigurno napraviti odlične karijere. Naposljetku, to je studij koji se tiče medija i odnosa s javnostima te dobar dio tih kolega danas radi u dubrovačkim medijima. Mogu kazati kako su oni koji su na studiju bili aktivniji i više sudjelovali u nastavi, danas su zaposleni i rade u struci. Oni koji su bili pasivni to nisu postigli.

Kako doživljavaju politiku i kakva je njihova percepcija o politici; doživljavaju li je kao priliku za mijenjanje nekih društvenih pojava koje im se ne sviđaju ili kao neki 'prljavi posao'?

Obnašati bilo kakvu političku funkciju i baviti se politikom danas nije baš društveno cijenjeno. Dobar dio javnosti o političarima ima loše mišljenje.

Jesu li za to političari krivi?

 Jesu, ali opet u konačnici narod bira političare. Duboko vjerujem kako su političari odraz naših građana. I mi smo danas ovdje govorili o temi koja je apsolutno nebitna za budućnost građana po pitanju gospodarstva i egzistencije..

JEDAN DIO MENE BI VOLIO DA MI OVO BUDE POSLJEDNJI MANDAT

Kazali ste više puta u javnim istupima kako vam HDZ svjetonazorski odgovara, no po pitanju gotovo svake teme imate dosta istaknuta, snažna, jasna i dosta osobna mišljenja. Koliko je individualcu ustvari teško biti dijelom stranke?

Istina je kako, kad se bavite ovim poslom, u nekim trenucima neke stvari trebate prešutjeti jer ne može svatko biti „prva violina“. Međutim, od mene nikada nećete čuti da branim nekoga ili nešto u što osobno vjerujem. Radije ću prešutjeti ili se zahvaliti na komentaru. Mislim kako su moji stavovi zapravo stavovi većine hrvatskog naroda. To osjećam kad komuniciram ove teme s građanima. No, možda je to samo moj osjećaj. Dok budem u politici, a ne mislim to biti cijeli život biti, govorit ću stvari  u koje duboko vjerujem nadajući se kako će moju sugrađani imati ista razmišljanja. Za manje od dvije godine ćemo imati priliku provjeriti na jedinoj pravoj anketi, a to su izbori, jesu li sugrađani zadovoljni s onim što smo radili i govorili. Svoj ću mandat provesti do kraja po savjesti, kako mislim da je ispravno. Ne mislim kako su svi potezi koje vuče HDZ na svim razinama savršeni niti mislim da ja vučem savršene poteze jer nekad s protekom vremena vidite da ste nešto pogriješili u osobnom ili poslovnom životu, ali u stranci treba sve probleme rješavati unutar stranke, a ne putem medija. Drago mi je što postoji visok stupanj jedinstva u gradskom odboru HDZ-a i oko strateških i bitnih pitanja nikad nismo imali razmimoilaženja.

Sad ste kazali kako se ne vidite u politici do kraja života. Dokad se vidite i što nakon toga?

Jedan dio mene bi volio da mi ovo bude posljednji mandat jer propuštate neke obiteljske trenutke koji se nikada više ne mogu vratiti. Otac sam dvoje djece, treće je na putu i često se pitam je li ih moj društveni angažman u bitnome uskraćivan. Imamo neke trenutke koji su za njih u životu jako bitni, a ja ih nažalost propuštam. S druge strane, smatram kako imam pravo pokušati kreirati bolju budućnost za njih. Kažem 'imam pravo', ali o tome će svakako odlučiti naši sugrađani odnosno prvo članovi HDZ-a hoće li me kandidirati. No, smatram kako mi svi u svom segmentu moramo doprinijeti da Grad ide naprijed u smjeru u kojem mi mislimo da treba jer nije isto tko će voditi Grad. Mi smo naš plan i program za Grad iznijeli na izborima, sugrađani su nas podržali i za dvije godine će oni odlučiti idem li ja u političku penziju ili od mene očekuju da sljedeće četiri godine obnašam časnu funkciju vijećnika u GV Grada Dubrovnika.

Popularni Članci