Prošlo je 22 godine od dana kada je Dubrovnik pretrpio najteži napad u svojoj povijesti. Ako smo to tog dana imali nade da će se pojaviti netko tko će zaustaviti razaranje u petak 06. prosinca 1991. nada je iščezla. Baš kao i naša mladost.

Neproživljena, nepovratno je izgubljena, oteta bez upozorenja, grubo prekinuta i prije nego što je zapravo počela. Ono što su preko brda načeli agresori i pljačkaši uništili su 'domaći četnici' ekonomskim razaranjem koje poznajemo kao privatizaciju. Nitko nas nije ništa pitao. Došli su i proveli svoju samovolju, prvo jedni pa onda drugi. No, ovo je priča o onim koji su došli prvi.

Kažu da svatko ima jedno ljeto svog života. Ljeto kada te svaka briga zaobilaziu širokom krugu, kada stvarnih problema zapravo i nemaš, mada ti se tada može činiti drugačije. Srećom imao sam još jedno, no ovo je priča o onom prvom.

U ljeto 1991. lizali smo Stradun, điravali satima od zvonika do Onofrijeve, sjedali na Apoteci i kibicali. Smijali se i upuštali u beskonačne rasprave o smislu života i planovima, prepirčavali filmove, budni snivali, otkrivali prve ljubavi. Pravilo iz tog vremena: ako te je preko nekoga pozdravila to je bio siguran znak da joj se sviđaš.

Razmjenivali smo kazete, kromirane Maxellice od 90 minuta, 'grebali' se od starijih da nam s uvoznih ploča presnime neku glazbu do koje tada nije bilo lako doći. Vrijeme videorekordera, posuđivanja VHS-a kazeta s katastrofalno lošim snimcima. Vrijeme kada su metalci nosili Pume, pankeri crne visoke, a šminkeri bijele niske starke. Naradonjake nije slušao nitko. Stopirali smo do Zagreba, čoporativno išli na Šunj i spavali u pijesku. Komunikacija bi se odvijala neposredno, a kada bismo se rastajali odmah smo se dogovorali za sutra. U Pupa bi kupili bocu najjeftinijeg vina i nekoliko smokija da ubiju kiselinu pa bi otišli na Pustijernu ili sjeli ispred Dvora.

Nakon toga pravac 'Zelena naranča. Ako bi došli ranije najprije bi svratili do Borisa Njavra u dijelu kluba koji je služio kao čitaonica, odnosno kao neka društvena prostorija gdje si do mile volje mogao listati knjige, stripove , fanzine, magazine. Klub bi se i preko tjedna brzo napunio, a iz zvučnika bi treštali The Cure, Joy Division, Disciplina kičme, Idoli, EKV, The Clash, B-52's, Iggy Pop...

Preko dana ekipa bi kisila na Banjama, na gornjoj taraci. Nije bilo baldahina i koktela ni lift muzike za popunjavanje praznine. Šugaman preko ramena i busom do Grada. Te godine listopad je bio iznimno topao. Znam to jer smo baš s Banja gledali kako Belvedere prima prve udarce. Nismo zapravo ni bili svijesni opasnosti. Rat smo poznavali jedino iz knjiga i filmova. Samo mjesec dana ranije na istom mjesti provodili smo dane potpuno bezbrižno. Znali smo da se nešto kuha već mjesecima, ali nikome ni na kraj pameti nije bilo da će rat doći na naša vrata, u naš đardin, ulicu, u Gruž, Lapad, u Šulića, na Porporelu.

U to smo se vrijeme još privikavali na miris šupe. Tufina, ustajalost, hladni neobrađeni zidovi, miris šterika, petroleja, metalna siva vrata, spavanje u ležaljkama za plažu. Sjedali bi unutra, slušali radio i čekali kada će već jednom objaviti da je rat gotov. Mladi i naivni nismo ništa znali o političkim i inim interesima i krugovima moći. Mislili smo, Ameri će ga sigurno zaustaviti, ako neće oni, hoće netko drugi. Britanci, Nijemci ili NATO to neće dozvoliti. Pa neće dopustiti da neki bradati kriminalci razore Grad koji se diči slobodom, diplomacijom, kulturom, posvemašnjim životnim skladom, Grad u kojem se lako i lagodno živi i koji se još lakše voli.

Samo tih dana ništa nije bilo lako. Najteži je bio taj trenutak potpune tišine nakon što bi sirena koja je najavljivala zračnu opasnost završila svoj neljudski mehanički pijev. Zrak, težak i zlosutan visio bi nad našim glavama poput eskadrile nevidljivih giljotina. Nebo čisto i prozirno plavo, sunce u zenitu i potpuna zaglušujuća tišina. Sjećam se da sam tada mislio kako čisto plavo jesenje nebo nikako ne zaslužuje minobacačke granate.

Dan nakon 06. prosinca otišli smo do Grada, ekipa iz ulice. U zraku sveprisutan miris paljevine, Grad koji je samo par mjeseci prije odzvanjao žamorom turista i vonjao po prženim lignjima bio je neprepoznatljiv, izobličen. Ranjen, krvario je. U pogledima ljudi nevjerica, u srcima beskrajna tuga.

Danas, neki detalji su nestali, potisnuti, ali ožiljci su još uvijek tu. Oni govore - bili smo u ovom Gradu dok su ga gazili. Preživjeli smo, oprostili, ali zaboravili nismo. Nismo zaboravili one koji su tu našu današnju privilegiju nezaborava platili svojim životima.

Petar Ipšić