Doći će jedan dan – u dalekoj budućnosti, ali će doći -  kada će Hrvati sve oprostit. Prvo će oprostit onome od kojega je sranje počelo - kralju Dmitru Berbatovu Zvonimiru, zbog čije kletve stoljećima kroz planine odjekuju krici, a u tamnici tvoji su vojnici. Potom će oprostiti sve krive odluke Anžuvincima i Arpadovićima, a istrpjet će i Trpimiroviće. Otpustit će Ćirilu i Metodu sve metode koje su koristili u podučavanju, zbog kojih sad za posljedicu imamo nas i Srbe kako pričamo istim jezikom.

Oprostit će i Sulejmanu Veličanstvenom njegovu veličanstvenu agresiju. Oprostit će i Williamu Shakespeareu što je pisao o kurvetini Juliji, a ne o velikom europskom narodu koji je čuvao kršćansku Europu. Otpustit će grijehe i Veneciji, te joj reći: „Stara, nema veze što si nam po stotinu puta uzela Korčulu, Šibenik, Split…, i mi smo se škopali.“ Križarima ne treba opraštat, jer oni su naši, bez obzira što su Zadar sravnili sa zemljom.

Hrvati će oprostit svim zločincima zbog kojih smo tisuću ljeta snivali o slobodnoj i suverenoj nam zemlji -  Napoleonu, Austro-Ugarskoj, a čak će oprostit i Aleksandru Karađorđeviću karanje u zdrav mozak. Oprostit će i Josipu Brozu Titu sve zločine i Goli otok, ali neće se bunit što im je džabe dao stan. Oprostit će Hitleru i Mussoliniju što su ubijali hrvatsku djecu koja su bila ponosna što su antifašisti (danas se njihove obitelji toga srame). Anti Paveliću ništa ne treba opraštati, njemu je sve odavno oprošteno.

Doći će čak i taj dan kada će Hrvati sve oprostiti Srbima. Oprostit će – iako vi mislite da nikad neće, ali hoće – i Radovanu Karadžiću. Reći će, Kare bre, opraštamo ti što si nas karao streljivom, skontali smo napokon da je tanka linija između Dobra i Zla, jebiga svakome se može dogoditi da je pređe, pa nije li ono jednom čak i John Wayne bio na strani lošeg? Ili je to bio Clint Eastwood, ne mogu se sad sjetit. Oprostit će i Ratku Mladiću ubijanje mladića, oprostit će i Biljani Plavšić što je plava i glupa, a čak će se i to dogodit, vjerujte mi, da će Hrvati jednom reći: „Slobodane, opraštamo ti za sve rane!“ Oprostit će i Miloradu Pupovcu sirovu strast prema fotelji. Oprostit će na kraju i Draži Mihailoviću, te mu zapjevat: „Četnik i ustaša, dva brata, na kraju rata!“

Oprostit će Hrvati i svojim političarima sva njihova sranja zbog kojih su neutješno patili. Oprostit će tako predsjedniku Franju Tuđmanu što u polufinalu Svjetskog prvenstva nije stavio Prosinečkog umjesto ozlijeđenog Bobana. Oprostit će Stipi Mesiću što mu je izručenje generala Haagu bilo važnije od šišanja obrva. Oprostit će Ivu Sanaderu sve satove, kamione, Verone, a čak će mu i oprostit što je Srbima redovito čestitao Vaskrs. Oprostit će Zoranu Milanoviću što im pucaju cijevi u stanu, a oprostit će i napadačima Chieva što ne pucaju kada igraju više od tri gola.

Oprostit će slijepom Lillianu Thuramu, koji je baš 8. srpnja 1998. našao jedina dva zrna u svom životu. Oprostit će Peteu Samprasu što je plazio jezik na meč lopte protiv Ivaniševića. Oprostit će Karabatiću i Omeyeru. Oprostit će i Griezmannu što je izglumio onaj faul. Oprostit će i Slavoljubu Penkali što je smislio penkalu, a ne nešto pametnije, od čega bi danas imali više koristi. Oprostit će i Grčkoj što ima više otoka od nas.

Čak će oprostit i roditeljima koji ne žele cijepiti svoju djecu. Naravno, oni će dobiti oprost tek poslije Karadžića, Mladića, Miloševića…

Sve će to Hrvati oprostit jednog lijepog, sunčanog dana daleke budućnosti – ali nikad, ama baš nikad - Hrvati neće oprostiti Ani Bučević, Blanki Vlašić i Simoni Gotovac njihov životni put.