Utrka je tek počela, a on je ubjedljivo posljednji. Vidi se da mu genetika nije bila dobronaklona u vezi motorike. Drugi dječaci iz utrke šprintaju kao mali Boltovi, a on koliko god radio nogama, više poskakuje u mjestu nego što se giba naprijed. Na kraju se sapleo i pao uz tužni uzdah roditelja koji su ga bodrili sa strane. Zaronio je u suhu travu stadiona u Gospinu polju gdje se upravo održava Olimpijada dubrovačkih dječjih vrtića, prvo ozbiljno natjecanje koje su dočekale ove male duše u svom kratkom boravku na planetu Zemlji.

Nešto me stegnulo u grlu – prisustvovao sam dječakovoj, rekli bi Englezi the very first traumi u životu, a još nije krenuo ni u prvi razred osnovne škole. Mogu samo zamisliti kako se osjećao kada je pred mnoštvom svojih kolega iz vrtića, brojne druge djece, i njihovih roditelja pao preko svojih smotanih nožica i onako prašnjav s trave gledao kako ostali dječaci visoko podignutih ruku ulaze u cilj veselo slaveći što su donijeli pobjedu svojem vrtiću. Lako da će trauma završetkom utrke i sama završit. Još će ga tjednima, mjesecima, možda i godinama djeca zezati kako je smotana baba koja pada.

Mali smotanko nije ni ozbiljno zakoračio u život, a već je osjetio njegovu surovost. Prvi puta ga je spopao onaj grozni osjećaj gubitka samopouzdanja koji prije ili kasnije odere većinu populacije. Iako su ga roditelji poslije pada tješili „nema veze, drago dijete, drugi put će biti bolje“, on bi se mogao zakleti Minecraftom da im se u pogledu naziralo duboko razočarenje što njihov sin, sad je to potpuno jasno, nikad neće biti Luka Modrić. Taj gubitak samopouzdanja vječno će mu zarezat u sjećanje, i već ga vidim kako će mu u budućnosti, glas od straha i manjka vjere u sebe, poskakivati na satu matematike ispred stroge profesorice Ivane, i na kraju, zaplest će se i pasti na suhi parket 7a razreda Osnovne škole Lapad, a roditelji, umorni od tješenja samo će mu poput robota kazati: „Nema veze, drago dijete, drugi put će biti bolje“, iako i oni i on dobro znaju da neće ni taj drugi put biti bolje – može biti samo još gore, jer je trauma svaki put dublja - uvijek će se mali, tužni Smotanko, zbog kroničnog manjka samopouzdanja, sapletati i padati. Još od onog kretenskog dana iz Gospinog polja kada ga je Sistem prvi put prožvakao i ispljunuo.

-Zašto se, jebemu mater – govori mi mater dok s tribina raspalog stadiona u Gospinu polju zajedno posmatramo našu dječicu kako se uplakanih lica po prvi put u životu upoznavaju s tetom Traumom – uopće održava ova debilna olimpijada? Zašto se naša djeca moraju međusobno natjecati? Zašto se od najranijih nogu potiče međusobno natjecanje, a ne, recimo, kreativno timsko surađivanje? Zašto se djecu od šest godina već uči da postoje 'bolji' i 'gori' – oni koji su na pobjedničkom postolju, i oni koji su pali - umjesto da im se usađuje da su svi ljudi jednako vrijedni? Zašto se ovaj dan moraju slaviti pobjednici, a zašto moraju tugovati gubitnici? Jesu li oni manje vrijedni ako ne bacaju lopticu daleko kao druga djeca, i ako ne igraju tako dobro nogomet? Treba li ih, možda, odmah poslati u plinske komore i pobiti, jer ako ne znaju trčati, kako će sutra braniti interese Hrvatske u Afganistanu?

U to se pojavi moj mališan. Lice mu je bilo mokro od suza, šteta što nije navodnio neku poljoprivrednu kulturu u ovo doba suše.

-Što je bilo sine? – pitam ga.

-Teta mi je rekla da ću trčati u štafeti za naš vrtić, a na kraju uopće neću. Kada sam je pitao zašto, rekla mi je da ne zna. Zašto, tata? – pitalo me dijete.

-Zato, sine, jer ako galebovi prate kočarice, to je zato što misle da će im u more baciti ribu – kao jedini odgovor u mislima su mi pale riječi ponajvećeg francuskog filozofa 20. stoljeća Erica Daniela Pierrea Cantone, ali da sam ih rekao malom samo bih još dodatno zakomplicirao situaciju.

Šta ja znam, sine, zašto nećeš trčati? Ne znam ni zašto sam uopće ovdje - na ovom vrelom suncu Gospinog polja, umjesto u hladu Adove betule na Dančama - gdje gledam kako su organizatori Olimpijade i tete iz vrtića, unatoč dobrim namjerama (put u pakao… bla-bla-bla), potpuno nesvjesni štete koju rade klincima. Misle da rade dobro djelo što su im organizirali natjecanja, a ne kontaju da je njima ova Olimpijada veliki stres, kao da nastupaju u finalu Lige prvaka. Nije li onaj mali što se sapleo i pao tragičar baš poput Kariusa u utakmici Liverpoola i Reala? Čitav život koji ih čeka, bit će ispunjen stresom raznih sranja, pa ne treba im još i najljepši dio života biti zagađen negativnim emocijama. A natjecanje je upravo to. Sranje koje akumulira stres i negativnu energiju. Kako na Olimpijadi dječjih vrtića u najranijoj mladosti, tako i na Olimpijadi svjetskih korporacija kada odrasteš, gdje se natječeš sa svojim kolegama u disciplinama podmetanje noge i zabijanje noža u leđa, kako bi ti napredovao na ljestvici Sistema, a oni se sapleli i pali. Sreća da si sa šest godina pobijedio na Olimpijadi dječjih vrtića, pa ti je ego oduvijek bio povišen. Interesira te samo najbolje i ravnaš se po slavnoj rečenici talijanskog centarhalfa Niccole Machiavellija da „cilj opravdava sredstvo“.

-Drugo mjesto jedino znači biti najbolji od gubitnika – riječi su Ayrtona Senne koje se često citiraju u obljetnicama njegove smrti.

Tu se najbolje ocrtava paradoks čitavog Sistema i ljudi koji ga nesvjesno podržavaju. Zalijepe ovaj citat Senne svakog prvog svibnja na zid svojeg Facebook profila ne kontajući da bi Senna danas bio živ da mu drugo mjesto nije bilo toliko mrsko. A još luđa je priča drugog velikog šampiona Formule 1 Michaela Schumachera, koji je, oh kakvog li scenarija, svoj prvi naslov prvaka osvojio iste godine kada je Senna poginuo. Sedmerostruki svjetski prvak, možda i najbolji vozač svih vremena, bio je miljenik Sistema dok je osvajao prva mjesta. Svi su obožavali Najvećeg, od navijača do marketinških agencija.

A onda se dogodila nesreća, i Schummi je preko noći zaboravljen. Sistem ga je iskoristio, pa potom nabio nogom. Iako nekoć sedmerostruki svjetski prvak, danas kada ima velike zdravstvene probleme, svjetske ga korporacije neće upotrebljavati u marketinške svrhe, a navijači gladni spektakla, odavno imaju druge idole. Bolest je, jebiga, dosadna i glupa. Jedino bi novinari dali guze da dođu do neki novih informacija o njemu, jer bi se to klikalo, ali općenito govoreći Sistem više nema neke velike koristi od Michaela, pa ga jednostavno zaboli što je s njim. Sustav je uvijek koncentriran na pobjednike koliko god to bilo prolazno. Jednog dana, za kojih tridesetak godina, pričat ćemo svojim unucima kako su nekada sjajno nogomet igrali Maradona, a poslije Messi i Ronaldo, ali neće oni za njih marit. Sistem će im dati nove heroje, a ovi koji su davno objesili kopačke o klin, kao da nisu nikada ni postojali.

Zato su natjecanja svih vrsta (osim sportova u rekreacijske svrhe zbog zdravlja) među ljudima potpuno besmislena, pogotovo u najmlađoj dobi kada se jako utječe na razvoj djece, kao i glupe konstatacije tko je bolji. Schumacher je preko noći od najboljeg vozača na svijetu postao čovjek koji uopće ne može voziti, čak je i ona mala iz susjedstva što joj treba pola sata za parkirati bočno, u ovom trenutku bolji vozač od sedmerostrukog svjetskog prvaka.

Djeci od malih nogu treba usaditi suosjećanje i razvijati sposobnost za djeluju timski, da mijenjaju zajednicu nabolje, a natjecanja rade upravo obrnuto – stvaraju bezosjećajne individue. I sve bi to bilo super da je Najbolji na svijetu ujedno i Najsretniji na svijetu. Ali puna su groblja Najboljih i Najuspješnijih među nama koji su pobjeđivali na raznim predškolskim i školskim natjecanjima, a poslije u životu dignuli ruku na sebe. Kurt Cobain, Avicii, Chester Bennington, Marilyn Monroe, Chris Cornell, Agostino di Bartolomei, Ian Curtis, Robin Williams, Robert Enke, Ernest Hemingway i stotine drugih.

Okupite svu djecu iz dubrovačkih dječjih vrtića i pitajte ih što žele biti kada odrastu. Neki će vam reći da žele biti policajci, neki pak vatrogasci, nogometaši, frizerke, tenisači… Nijedan, doslovno nijedan, vam neće reći:

-Kada narastem želim biti sretan!

Tu znaš da nas je Sistem odavno pobijedio.