Čini se kako je konsenzus u javnosti takav da su svi eto oduševljeni grafitima koje izrađuju članovi Torcide, inače većinom rođeni nakon Domovinskog rata. No, jedno je ono što ide u tu, nazovimo je javnost, a drugo što se priča onako potiho. Dakle, u razgovoru s ljudima, ali i na društvenim mrežema može se primijetiti kako su građani razočarani i ne odobravaju ovaj potez za koji ih nitko nije pitao.

Bunili su se mnogi oko sječe oleandra u Ulici uz Posat, stalno se negoduje oko stolova, diže se panika oko buke, kritizira statua lava u Pašalićevom marini koja je za mnoge kičasta... Uglavnom, puna su usta priče o skladu, a danas, po pitanju ne baš oku ugodnih grafita, svi kukavički šute i ne osvrću se na estetiku Lapada. Šutnja je kod pitanja grafita, dakako, izbor zbog straha jer tko takne u ovu tematiku odmah biva etikatiran kao držani neprijatelj, a i ne pomišlja se otvoreno reći delikventnoj žgadiji da im nije posao uređivati Grad koji su zapravo na ovaj način nagrdili. Tako se na propitivanje ovog poteza gleda kao na napad na Domovinski rat, iako slaganje ili neslaganje s grafitima koji prikazuju stradanje Dubrovnika nema veze s tim. Radi se samo o tome je li kao takav grafit na pravome mjestu. 

Što bi tu moglo biti dobro? Svakako podsjećanje na neke domoljubne vrijednosti, stradanja, poruka da se takvo nešto više ne ponovi, ali i ne zaboravi te da se informira turiste o sramotnim napadima na Dubrovnik, u bližoj prošlosti, kada je bjesnio rat.

Što bi tu moglo biti loše? Isticanje ratnih simbola praktički na jednoj od frekventnijih dubrovačkih prometnica nešto je što podsjeća na kvart u ratnoj Siriji, a ne na Grad kao takav koji turistima ima za ponuditi ono po što su došli, a sigurno nisu došli na takav način stjecati saznanja o tematici Domovinskog rata. Nadalje, argument je tu i da se Dubrovnik uvijek dičio slobodom, porukom mira, što je prvenstveno kroz slavnu Republiku njegovao godinama.

Čini se kako oni što crtaju grafite, kao i oni koji su to odobrili ne mare previše za svoj Grad. Radi se o neminovnom zaljučku jer kako drugačije objasniti da se dubrovačka budućnost želi "opteretiti" ovakvim slikama pored svega lijepoga što je na navedenom mjestu moglo nastati.

Zar u Dubrovniku nigdje nema mjesta za naslikati cvijet, sunce, srce, slaviti ljubav, ljepote Grada, kulturu, uključiti brojne kreativce u nastajanje neke prepoznatljivosti koja će stvoriti nove vrijednosti? Egzistirajući na bogatoj povijesti i izgrađenim apartmanima mnogi ne mare za budućnost, jer što drugo zaključiti nego da jednostavno iskreno ne vole ovaj Grad.

To je ono što zapravo žalosti u Gradu slobode koji se pretvara, kao u pjesmi, u grad bez ljubavi, sumrak ideja.