KAKO VAS NIJE SRAM? Bili smo razgledati stan u Gružu, koji se po paprenoj cijeni iznajmljuje na duže vrijeme

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
Dubrovački dnevnik javio se za razgledavanje stana u Gružu koji se iznajmljuje na duže vrijeme. Nakon posjete ostali smo šokirani ljudskom bezobzirnošću i manjkom empatije

Nisam vam to nikad pričao, ali ja imam problem sa zakonom ponude i potražnje. Mrzim ponudu, a bogami i potražnju. Da znam gdje žive te ponude i potražnje, potražio bih ponudu, a onda bih joj ponudio batine. Ponuda vjerojatno ne bi pristala na ponuđene batine – na ponuđene batine pristane jedino Bob Sapp - ali ponuda i potražnja ionako ne ovise o pristanku i(li) slobodnoj volji.

Što su uopće ta ponuda i potražnja? Rijetko koji ekonomski zakon je jasan kao ovaj koji određuje cijenu na tržištu - zaključak modela je da će u tržišnoj ekonomiji jedinična cijena za određeno dobro varirati dok se ne smiri u točki gdje će količina koju zahtijevaju kupci (po trenutačnoj cijeni) biti jednaka količina isporučenoj od strane proizvođača (po trenutačnoj cijeni), što rezultira tržišnom ravnotežom cijene i količine.

Vrlo lijepo ovo zvuči u teoriji, ali problem s teorijom je što je hladna k'o Antartika – ne dopušta da se u njoj na jednak način očituje različitost života – naime, u praktičnom provođenju zakona ponude i potražnje često dolazi do teških anomalija. Kao najaktualniji primjer svakako je digitalna revolucija - u doba interneta vlada ogromna potražnja za vijestima, glazbom ili filmovima, a oni su – besplatni. Umjesto da novinarstvo, glazbena i filmska industrija imaju najviše para u povijesti – jer je potražnja za njihovim proizvodima najveća upravo sada – događa se potpuno obratno. Ne samo da ne zarađuju, iako je potražnja ogromna, nego im se uz to krše autorska prava od kojih pak profitiraju neki drugi. Tako Facebook ogromnu lovu zarađuje od raznih dijeljenja vijesti, pjesama, filmskih inserata…, a  ništa od toga nije proizveo – doslovno se bogati na tuđem trudu i radu. Na ovom primjeru vidimo kako zakon ponude i potražnje na pojedinim tržištima uopće ne funkcionira, a što tek reći o tom ekonomskom modelu, ako u njega ubacimo pitanje etike.

Uzmimo kao primjer medicinsko tržište na kojem posljednjih godina bujaju privatne klinike. Nema gore stvari nego kada je čovjek bolestan. Sve bi na svijetu dao da ozdravi – tu odmah vidimo da zakon ponude i potražnje ne radi – jer ako bi bolestan čovjek dao sve na svijetu da ozdravi, onda se na medicinskom tržištu cijena ne formira kao tržišna ravnoteža količine koju zahtijevaju kupci i količine koju isporučuju proizvođači, nego kao rezultat očaja bolesnog čovjeka. Privatne poliklinike to znaju, pa izbacuju ogromne cifre za pojedina liječenja. Svjedoci smo tako da se skupljaju milijuni eura za djecu oboljelu od teških bolesti, ali skoro uvijek se dogodi da pacijenti umru. Skuplja se ogroman novac kako bi se platio proizvod koji… - uopće ne postoji! – pa kakva je to onda ponuda i potražnja? Na medicinskom tržištu, za razliku od nekih drugih tržišta, ponuditelj uopće nema nikakvu odgovornost za kvalitetu proizvoda. Da rezoniramo - bolestan čovjek traži zdravlje, a privatna poliklinika mu nudi proizvod koji će ga dovesti do ozdravljenja. Nakon što je platio desetke ili stotine tisuća kuna za njihov proizvod, na kraju mu opće nije bilo bolje – još ima problema s leđima, još uvijek ga muče alergije, još uvijek nije počeo micati rukama nakon moždanog udara… – dobio je uslugu koja je vrijedna isto koliko i zimske gume za jedrilice. Plus nikome se ne može žaliti što je izgubio i zdravlje i novac, a privatni su doktori u win-win situaciji – (ponekad) žive od proizvoda koji ne valja, a za njega uopće ne odgovaraju.

Međutim, i medicinska, i internetska, pa ako hoćete, i narkomanska ponuda i potražnja male su bebe za dubrovačko tržište nekretnina. Kakva je li je to anomalija u zakonu ponude i potražnje, ne može zamisliti ni skakavac iz Černobila čijem su prapradjedu narasle tri glave, šest krila, dvadeset osam noga, a bio je i prvi skakavac u historiji flore i faune koji je umjesto za Grasshoppers, navijao za Young Boyse. Turboekskluzivnim spletom okolnosti Dubrovačkom dnevniku prije koji dan se pružila nevjerojatna šansa da prvi razgleda dvosobni stan u Gružu koji se iznajmljuje na duže vrijeme. Vlasnik nam je rekao gdje da dođemo, a od tamo ćemo „pješke, ne brinite, nema puno skalina“. Na kraju se ispostavilo da čovjek mora biti u vrhunskoj planinarskoj spremi za uopće doći do stana. Kada smo napokon došli pred vrata, pitamo vlasnika „A gde je pečat?“

-Kakav pečat? – začuđeno nas pogleda.

-Pa žig da ga udremo u planinarsku knjižicu da smo osvojili i ovaj vrh. Maglić, Prokletije, Sveti Ilija, Biokovo, Durmitor, Sniježnica, i evo sad vaš stan…

Sjajna lokacija, zaista sjajna, do ulaza u stan manje je od četiristo skalina. Povratak s plaže sveti Jakov puta dva. Otprilike. Rijetko koji stan u Dubrovniku je ovako dobar za zdravlje i mišiće guzice. Dok planinariš prema kući, najbolje je staviti slušalice na uši i obradu Nipplepeoplea:

Otkrila sam skalin u šipražju, otkrila sam sebe u metežu, otkrila sam znojnu suzicu, otkrila sam novi mišić iz guzicu!

Trebamo li vam uopće spomenuti pitanje parkinga? Ah, i mislili smo da ne trebamo, zato ga i nismo spomenuli. Napokon ulazimo u stan. Zadnji put je obnovljen kada je car Franjo Josip davao poticaje iz fondova Austro-ugarske. Parket na podu inbufo je k'o Vlahušićev mikroasfalt, s plafona se ljušti boja kao da je luk za salatu, a dobra, stara vlaga smjestila se u kutove prostorija, posebno u banji koja nema prozore i zaudara po tufini. Stan ima dvije sobe i jedan ormar, u koji može stati četiri donje majice i pet bokserica. Ako često mijenjate donji veš, jebiga, onda ovo nije stan za vas, jer ga nemate gdje držati. Ustvari, možete po podovima, ako vam ne smeta što su toliko šporki da vam je skroz jasno tko je ovdje živio netom prije – neka mlađarija iz Donjeg Lapca na privremenom radu u Gradu, koja je u ovom stanu pušila marihuanu, potajno se nadajući da će doći ona njihova kolegica, pa popušiti njima, ali ona nije dolazila, pa su večeri provodili na PorbHubu, a od lijenosti nisu skočili do WC-a po papir, te bi ga samo otresli po inbufalom parketu. Ali nije samo parket kontaminiran tjelesnim izlučevinama - madraci kreveta su toliko izasrani spermom, da se, majke mi, bojimo da do jutra ne bi zatrudnjeli bez obzira kojem spolu pripadali… Vlasnik sve to zna, ali se ne obazire - razvukao je osmijeh, zna da je direktor svemira, da je on taj koji kontrolira situaciju.

-Znate, mogao sam stan iznajmiti za pet keka, ali nekako mi je to zvučalo puno, to je nečija čitava mjesečna plaća, pa sam se odlučio za četiri i sedamsto – reče gazda i baci nam onaj samozadovoljni pogled: „Hvala ti baba, što si mi ostavila ovo smeće od stana, koje sada vrijedi prosječnu hrvatsku plaću“.

Gledamo kuhinju, koja u biti nije kuhinja, nego se samo pravi da jest. Frižider je minijaturan. Luka Modrić i Lionel Messi bi pokraj njega izgledali gorostasi. Špaher je iz doba Mezopotamije, prestao je raditi još onoga dana kada su Perzijanci osvojili Babilon. Sudoper je, čini se, nešto novijeg datuma, na njemu je Aleksandar Veliki pokrenuo peticiju za referendum u kojemu će se glasati za novi naziv Makedonije: „Treba li Makedonija promijenit ime u Sjevernu Makedoniju Zapadne Albanije Južne Srbije Istočnog Timora? Trebamo li vam uopće spomenuti nepostojanje mašine za suđe? Ah, i mislili smo da ne trebamo, zato i nismo spomenuli. Ne biste vjerovali, ali u tinelu čak postoji kauč. Zaista velikodušna gesta od gazde.

-Prekrasan je stan, zaista prekrasan – rečemo mu mi – možda mu treba neka mala obnovica, uložit kojih dvadeset tisuća eura da se malo sredi, ne više sigurno, i stan bi bio tip-top. I ovako je prekrasan, nemojte misliti da imamo zamjerki – govorimo vlasniku koji zna da ga zajebavamo, ali on je taj koji može zajebavati, onaj koji se posljednji smije.

-Siguran sam da netko od stotinjak ljudi koji će poslije vas doći u ovaj stan neće naći niti jednu jedinu zamjerku i da će ga bez ikakvih problema iznajmiti za 4700 kuna mjesečno – zaključi ministar univerzuma, pa još jednom razvuče osmijeh i sjeti se babe gore na nebesima koja za vrijeme cara Franja Josipa pojma nije imala u kakvom luksuzu živi, i takva jadna u neznanju, na koncu je umrla od gladi.

Nažalost i mi smo sigurni da će vlasnik ovo sranje od stana iznajmiti bez ikakvih problema za punu hrvatsku plaću. Zakon ponude i potražnje, podsjetimo, uči nas kako ponuditelj može jebati majku potražitelju, ako splet okolnosti to dopušta. Isto kao što nam prodaju po tržišnoj cijeni lijekove koji nas ne liječe, kokain koji nas ne puca, pomadoru koja nije vidjela sunca…, tako nam i iznajmljuju stanove u kojima se ne može živjeti, osim ako niste mladi drkadžija iz Donjeg Lapca na privremenom radu u smradu kurca palca. Ponuda i potražnja diktiraju cijenu, jasno je i onom brucošu ekonomije koji nikad nije bio na predavanju, ali valjda bi ponuda bez obzira na količinu potražnje, trebala donekle biti kvalitetna. Ne možeš ovisniku o heroinu prodati kakao bez obzira što je njegova ovisnička potražnja tolika očajna da bi ti bez problema pripisao kuću za gram smeđeg šećera. Mislim, možeš, ali onda to od tebe nije moralno. Ako si dobar čovjek, prijatelj i diler, ovisniku ćeš prodati heroin, a ne Kakao Express, jer je to jedino pošteno i normalno u priči o ponudi i potražnji.

Tako je isto i sa stanovima. To je tvoje privatno vlasništvo, možeš s tim raditi što god hoćeš, ali brate, valjda bi trebalo biti moralno i normalno da stan ima frižider veći od Diega Armanda Maradone, da ima parket koji nije skočio u zrak poput Michael Air Jordana, da ima madrace na kojem nećeš ostati trudan kao Mirka Vavrinec Federer i barem malo manje od četiri tisuće skalina do ulaza – jesmo li vam spomenuli da parking i mašinu za suđe uopće ne treba spominjati – naravno, ako je stan smeće i ima sve te nedostatke, onda, dobri moj rođo, valjda bi trebalo biti moralno i normalno da cijena nije 4700 kuna, nego kojih 1700?

Jedan dan neki vlasnici dubrovačkih nekretnina će se razboljeti od opake bolesti i doći će u privatnu polikliniku, jer u javnim bolnicama više neće biti doktora. Sve javne bolnice na Jadranskoj Obali su se u međuvremenu prenamijenile u apartmane, jer su doktori otišli u inozemstvo zbog nemogućnosti plaćanja najma stanova s hrvatskim plaćama.

-Četrdeset tisuća eura! – reći će doktor hladno kao da mu je tata Artik, a mama Aljaska – toliko vam košta liječenje.

-Ali ja sam bolestan čovjek – odgovorit će dubrovački vlasnik brojnih apartmana i nekretnina – Kako mi možete odrediti tu cijenu? Ovdje se radi o zdravlju, nije valjda sve u novcu?

-To je zakon ponude i potražnje – nezainteresirano će mu direktor svemira iz privatne ordinacije objasniti najosnovniji od svih zakona ekonomije – Vi možete prihvatiti liječenje za 40 tisuća eura ili ga ne prihvatiti. Takvo je stanje na tržištu. Nitko vas ne tjera…

-Mrzim ponudu, a bogami i potražnju – ljutito će reći unuk strašno se bojeći da će se uskoro pridružiti svojoj dragoj babi gore na nebesima.

Nakon što će za liječenje iskeširati 40 tisuća eura, za manje od tri mjeseca napustit će metež ovoga svijeta i krenut prema travci u šipražju. Pogrebnici će mu jebati mrtvu mater, jer će ga morati nositi preko svih onih 384 skalina od ulaza u stan do vozila koje nije moglo doći bliže.

Svi će otkriti krv, znoj i suzicu i novi mišić iz guzicu.

NAPOMENA: Obzirom da je lijep i sunčan dan, ne želimo ga uništiti cjelodnevnim prijetnjama tužbama. Upravo iz tog razloga nismo htjeli objaviti fotografije stana, iako smo ga slikali. Ako baš želite vidjeti fotografije, možete doći kod nas u redakciju. Vidjet ćemo kolika je potražnja, pa ćemo vam na račun toga ponuditi cijenu gledanja fotografija

Popularni Članci