KOLUMNA DUBROVAČKOG NJORGALA "Bilo je tog dana dosta govornika, ali jedan je nadmašio sve ostale"

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Ellie Leoni
Bilo je subotnje gluho popodne. Oblačno. Tmurno. Kiša kao da će svaki čas. Pogledo sam rukometnu utakmicu protiv Njemačke i baš sam se razveselio. Dobro smo im pokazali ko je gazda. I, gusta me ovaj novi naš selektor, Islanđanin. Naši igrači ga slijede, on se veseli s njima, ali i vodi ih čvrsto. Pjeva našu himnu. Bogati, posto je veći Hrvat od nas samih. Vidi se da čovjek živi sa našom reprezentacijom. A, i igrači to prepoznaju. Nema više grča. Igraju, razmahali su se. Bravo. Od gusta ih je gledat!

Ali, utakmica je završila. Kud ću sad?

Ako pođem vanka može me lako uhitit kiša. Moja je na kauču zaspala. Ako je ostavim da spava i pođem vanka sam, ofendit će se. Ništa! Ostat ću i ja doma. Kako više nema ništa na televiziji osim dosadnih kriminalističkih serija, prebacim se na internet. Ne znam ni ja kako ali mi, prebirajući po youtube kanalu, dođe ponuda da pogledam još jedan put govor Vlada Gotovca u Zagrebu pred zgradom Hrvatskog radiše (tada zgrade V. Vojne oblasti JNA) iz kolovoza 1991. godine.

Prosvjed su organizirale majke hrvatskih regruta/vojnika u tadašnjoj JNA koje su tražile da se njihovu djecu pusti iz JNA. Tenzije su bile ogromne.

Dobro se sjećam da se u zraku osjećala ogromna briga za svu tu djecu, Hrvatska je bila na razmeđu, narod je bio nikad više opredijeljen što treba učinit. Brojni su se mladi već prijavili u oružane jedinice, a oružja je bilo na kapaljku. A, majke – ko svake majke na svijetu – su tražile da se njihove sinove pusti doma.

I, majke su se okupile u Zagrebu, za despet pred zgradom u kojoj su bili oficiri tadašnje JNA. Nema sumnje da su iza prozora stali i snajperisti. Spremni pucat' ako im se naredi. I tad, u tom tjeskobnom vremenu, u toj situaciji kad se cijeli jedan narod, s jedne strane odlučan da taj put ide do kraja, ali sa druge strane svjestan da se nema sa čime oduprijet, okupio pred zgradom đe je „srce“ tadašnjeg neprijatelja.

Pred taj narod treba neko stat i progovorit. Bilo je tog dana dosta govornika, ali jedan je nadmašio sve ostale.

Riječi koje je izgovorio bile su tako ohrabrujuće, tako domoljubne, tako duboke. Ne sjećam se u cijelome mome životu da sam čuo sličan govor. Mogu zamislit kakav je učinak njegovih riječi imao na one koji su iza persijana u zgradi vojne komande JNA slušali te riječi? Kako su te riječi tumačili snajperisti koji su ga ciljali kroz prozore zgrade? Dakakao da je i svoj život stavio na kocku dok je izgovarao riječi svojega govora. Nije zaludu govorio da bi radije sa svima nazočnima umro nego sa „onim strašilima“ iza prozora živio.

Govornik je bio Vlado Gotovac i nije tamo bio slučajno.

U to vrijeme je bio predsjednik Matice Hrvatske. Svojim je riječima pokrenuo i ohrabrio tisuće onih koji su pred njim stajali, ali i tisuće onih koji su taj njegov govor slušali putem televizije. Ili, onih koji su ga slušali ili i danas slušaju preko interneta. Radilo se o govoru i govorniku koji nije prezao obrušiti se na sve nezakonitosti i sve iskrivljenosti shvaćanja i postupanja koje su protivne duhu i naravi hrvatskog naroda. Dok je bio predsjednik Matice Hrvatske mislio je da stalno treba podsjećat na te tradicijske vrijednosti i mlade naraštaje odgajat u tome pravcu. Dobri naš Vlado, uznik koji je puno podnio radi svojega hrvatstva i svojega domoljublja. Ne znam zašto mi je ova tema baš pala na pamet. Eto, tako. Valjda je bilo oblačno popodne i nisam imao što drugo činit.

Popularni Članci