Brutalne prometne gužve, nedostatak butiga, dječjih igrališta, doktora, stanova za najam, sve podređeno turistima, čak i plaže… Dubrovnik zaista zna biti naporan grad za život. Međutim, pronašao sam lijek za svoju kuknjavu. Možda je vama taj moj lijek idijotski, ali meni radi. Dok stojim u dugom redu za blagajnu u Tommyja i nestrpljivo čekam blagajnicu da se obračuna s hordama turista – evo je, baš im odlazi izmjeriti banane tamo na vagu, jer naravno da su to zaboravili – ja sjećam se. To je moj lijek. Sjećanje.

Ma šta mi uradili, ma šta mi govorili, ja sjećam se.

Moj nećak ima 14 godina i upravo završava osnovnu školu. Već sada zna što hoće. Želi biti glumac. Nije on iznimka. Mnogi njegovi vršnjaci također imaju viziju – žele biti pomorci, profesori, glazbenici, upisati fakultet u inozemstvu…

Od moje generacije pak nitko nije imao viziju, čak ni onaj mali s Pelješca kojemu je prorok Ivo Trobok daljnji rod. Jedina vizija koju smo mi imali bila je ona debilna singlica Queena One Vision i onaj glupavi spot gdje Freddie Mercury i Roger Taylor namiguju jedan drugom. Mi smo, naime, završavali osnovnu školu početkom devedesetih, za vrijeme razbuktalih ratnih sukoba, pa su te vizije, točnije rečeno divizije, bile rezervirane isključivo za generale i ratne komandante, nikako ne za djecu koja počinju upadati u pubertet i na liste za upis u srednje škole.

U skladu s tim, jednom je naša razrednica Kosovica, sva izlempana od ratnih dogodovština, zaboravila na satu imenik, a mi ga brže-bolje dohvatili i stali upisivati ocjene. Nadavali smo se petica jedan drugome, a ma šta god mi uradili, ma šta mi govorili, ja sjećam se kako sam Marinu pitao što hoće da joj upišem:

-Neku duju iz engleskog – reče ona skromno.

-Ma daj upisat ću ti barem četvrticu – pokušao sam je galvanizirati poput Ćira Blaževića.

-Pa što će mi četvrtica, ne treba mi. Koju god srednju upisala i što god završila, znam što ću biti kad odrastem! – reče Marina samouvjereno.

Jebote, ona ima viziju.

-Marina, što ćeš biti kad odrasteš? – strašno me to interesiralo.

-Nastavit ću se bavit obiteljskim biznisom – nasmije se ona – Bit ću nezaposlena. Baš kao i moja mama i moj tata.

Vihor rata otpuhao je firmu Marinine mame, a lokalni mufljozo u privatizaciji je progutao tvrtku Marininog tate. Možda ste vi to zaboravili, ali ja sjećam se. Lakše je devedesetih bilo izgubiti nevinost s turistkinjom iz Koreje nego pronaći bilo kakav posao. Oni s debelom političkom vezom uspijevali su dobiti tešku fizikalu. Nosili su šut ili vreće brašna za 200 kuna dan. Ej, jebote koji srećkovići. Imali su na kraju radnog dana 200 kuna. S tom lovom bili su kraljevi čuke ispred Pupa u gradu. Mogli su piti vino od grožđa. Uf, kakav luksuz. Od grožđa. Mi smo, inače, sjećate se valjda, kupovali vino u Zora od pet kuna. Ni dan danas ne znam od čega se to vino pravilo, ali od grožđa sigurno nije. Kada bismo na Jezuitima rigali nakon dvije, tri boce, iz usta nam je izlazila nekakva pjena. Nitko od nas se u to vrijeme nije trebao cijepiti. Kad popiješ to vino, neće te napasti nijedan virus, eto koliko je otrovno. Sve zarazne bolesti Zoro je iskorijenio tim bućkurišom. Jedan lokalni pijanac, u slobodno vrijeme i poeta, ovako je opisao naše najbolje i najproduktivnije godine koje smo nesebično poklonili alkoholnim parama.

Ja i moj prika
na Kneževom dvoru
sjedimo
pričamo
pa se dignemo
pa opet sjednemo
i cijelo to vrijeme pijemo i pušimo

A on će meni
da ne može ovako više
da treba nešto poduzet
Ja se složih s njim
da ne može ovako više
da treba nešto poduzet

Danas, nakon deset godina

Ja i moj prika
na Kneževom dvoru
sjedimo
pričamo
pa se dignemo
pa opet sjednemo
i cijelo to vrijeme pijemo i pušimo

A on će meni
da ne može ovako više
da treba nešto poduzet
Ja se složih s njim
da ne može ovako više
da treba nešto poduzet

Tako smo više-manje proživjeli čitave devedesete. A onda jednog dana Prika iznenadi naznakom vizije - reče da ide u Zagreb. Našao je tamo posao, radit će kao konobar u nekom kvartovskom kafiću. Jebiga, nigdje u Dubrovniku nije uspio riješiti nikakvo radno mjesto, evo je 2003. godina, a ne radi ni Libertas, ni Hilton, ni Bellevue, ne radi ama baš nikakav hotel – u Palace mladost ide igrati tenis na rasparanim mrežama od gelera, a ne radit na šank - nema posla, nema turizma, nema vizije, nema budućnosti u ovom gradu… Dobro je Marina govorila – svi ćemo nastaviti tradiciju nezaposlenosti. Ali evo moj Prika ipak neće - čovjek je uspio. Ide u Zagreb, u svijet, radit će posao i imati plaću. Ej svaki mjesec će dobiti neku kunu na račun, daj zamisli ti kako je to nevjerojatno - čovjek je stvarno napravio nešto sa svojim životom. Bit će konobar u Španjolskoj, Španiji, Španskom, kako li se zove taj elitni zagrebački kvart u kojem uspijevaju tek rijetki, najbolji Dubrovčani.

Odlazi tamo daleko, u Špansko selo, u nepoznati dio ogromnog grada, koji na ulazu ima onaj strašni kružni tok koji guta Dalmatince – neki ljudi s mora koji su došli u Zagreb godinama se okreću u rotoru nikako ne uspijevajući izaći iz njega, pa naposljetku umru iscrpljeni u najstrašnijim mukama – zamisli ti koliko je samo velik taj grad i kakve sve opasnosti krije. A nitko od naše ekipe ni u Maraskoj nikad nije bio, a kamoli u Zagrebu. Slušali smo zabezeknuto priče o Makarskoj - tom prekrasnom gradu kojeg nismo ni na karti znali naći, jer Google Maps tad još nije ni začet – pričali su svjedoci da je Maraska (da, tako smo je zvali, po onom soku) u podnožju nekog ludog brda, Bioeko mu je naziv, tako nekako, ima to fora ekološko ime, i da ima neke prekrasne plaže, Bulja, Vrulja, Pičak, Pisak, kako li se točno zovu…

Valjda ćemo i mi u nekoj budućnosti otići tamo, kada se napokon u četrdesetoj zaposlimo, pa da jednom u životu vidimo i Bašku vodu, a ne samo mineralnu, koju miješamo s onim otrovom iz Zora. Najdalje što smo do sad svijetu bili je kolodvor u Gružu odakle autobusi polaze za Makarsku i Zagreb, u taj daleki nepoznati i neistraženi svijet koji nudi poslove, plaže i ekološka brda, ali i velike opasnosti poput rotora koji proždire neiskusne vozače.

Jedan dan će i nama Lokalni Šerif sredit posao u Građevinskom Poduzeću Dubrovnik, pa ćemo i mi  - živi bili, pa vidjeli – otići u Živogošće, da se živogošćimo s vinom od grožđa i pivom od žitarica, a do tad, krast ćemo od roditelja dvadeset kuna, skupit malo po malo za vino i opojna sredstva - kamen po kamen palača, kuna po kuna frulica - puknut se, upalit Championship Manager na kompjuteru i čekat viziju da nam pokuca na vrata.

Uvijek je prije bilo bolje, svi tako kažu, čak i onaj Židov koji je najbolje godine proveo u Auschwitzu. Znate onu kada su Muja pitali što je bilo prije? Kokoš ili jaje? A Mujo reče da je prije bilo i kokoš i jaje, i mortadele, i presovane, i sira, i vina, i pive i rakije....

Ali nije bilo baš tako. Ma šta mi uradili, ma šta Mujo govorio, ja sjećam se.

Prije je bilo sranje. Čitave devedesete i prva polovica nultih je bio totalni užas. Kakva su to vremena bila možda najbolje govori činjenica da se popularni dubrovački kafić zvao Adolf. Bilo je to doba mraka, bez budućnosti i YouTubea, vrijeme izgubljene djece i još izgubljenijih roditelja koji su bauljali životom u potrazi za… – …kao da su uopće znali.

Kada god mi je težak i naporan ovaj moderni Dubrovnik, kada upadnem u gužvu ispod Minčete i kada na Stradunu ne sretnem nikoga domaćeg, ja sjećam se. Sjećam se, pa mi instant bude bolje - nas djece s kolodvora Gruž koji smo bez interneta i vizije s đojom u ruci (mnogi i s iglom) gledali autobuse kako odlaze u svijet u kojem ima posla, gdje virusi podnose vino, gdje Kneževi dvori služe u turističke svrhe, a ne da se po njima sjedi i govori kako treba nešto poduzet… Gdje na kraju krajeva djeca maštaju da će postati pomorci i glumci, ili ako ne uspiju u tome, da će barem igrat za Reala.

Moja generacija nije imala snove. Najdalje dokud smo vidjeli bila je polica s Bepom i Ribarom, kafa i opijajuće supstance u Adolfa, u pauzama kad se za šankom ne bi vadili kalaši, te Marinini roditelji na Zavodu za zapošljavanje, koji su napokon dočekali tu jebenu demoKroaciju, ali kurac bi je čekali da su znali da će ta Kroacija ustvari biti neka demo država, koja za doručak ždere do jučer uspješne tvrtke, kao da je rotor u Zagrebu.

U međuvremenu, sve se promijenilo nabolje. Turisti su se vratili, posla ima čak i ako ne znaš Lokalnog Šerifa, Adolf je izgubio i rat i kafić, vino se radi od grožđa, kupali smo se na Makarskoj rivijeri i uspjeli izaći iz zagrebačkog rotora za manje od mjesec dana. Nije sve savršeno, daleko je od toga, ali svijet (puževim korakom) ipak ide u dobrom smjeru.

Vratio se i moj Prika iz daleke zemlje Španske, pa ponekad odem u njega na taracu da se iskukamo jedan drugome kao pravi potomci devedesetih, sinovi polomljenih vizija i izgubljenih talenata – iako nam uopće nije loše. Djeca, fala na pitanju, dobro, igramo s njima nogomet, imamo gdje živjet, auto, motor, ne mislimo se što ćemo jest, bude i kokoši, i jaja, i mortadele, i pršuta, i tvrđeg sira, ne samo K-plus gumenka…, i on to sve lijepo nareže i iznese u toplu ljetnu večer, pa sjedimo, pričamo, pa se dignemo, pa opet sjednemo i cijelo to vrijeme pijemo i pušimo.

I svako malo nam dođe da kažemo da ne možemo ovako više, da treba nešto poduzet…