A gore stoji skupina luđaka. U pozitivnom smislu. Naš tucet se odupire tisućama vojnika koji ne znaju koliko u tvrđavi na Srđu stoji vojnika. Ne raspituju se o sudbini Grada. Pitaju svakako, nisu ludi, ali zanima ih malo više situacija u Santa Barbari. Je li Cruz spasio Eden.

'Mi imamo protivnika, dovoljno naoružanog i fanatičnog,' rekao je to za TV CG Milo Đukanović. 'Ima ih 8 tisuća.' General JNA, Zec kaže 20 tisuća. Nitko zapravo ne zna da ih je gore bilo jedva da zaigraju nogomet na malih barica.

Kažu dalje njihovi vojnici, Hrvati ginu, a kamere ih ne vidu jer živi vojnici pakuju mrtve u vreće i bacaju ih u more.

Razlog napada na Dubrovnik leži u tome jer su Ustaše i Crna legija usmjerili dalekometne rakete na Titograd. 'Dejstvovat' će, naravno ukoliko ih ne prekinemo.

Toliko im je propaganda išla daleko da su svojim ratnim reporterima puštali na stanicu govor arapskih vojnika, a koje su oponašali pripadnici JNA u nastojanju da stvore sliku Dubrovnika punog plaćenika.

'Jedan je iz Singapura, jedan iz Indonezije, a jedan iz tih afričkih zemalja,' govorile su glavešine paleći ostatke kuća na Brgatu.

Planovi Jugoslavenske narodne armije, njenih neetičnih generala bio je  pregaziti Dubrovnik kao plitak potok. Sa trideset tisuća vojnika planirali su doći, gotovo do Splita, a potom čekati zapovijed. Umjesto toga, zaustavilo ih je tridesetak ljudi na Srđu, petnaestak u Sustjepanu. Granatirali su ih iz svih mogućih sredstava. Oni koji su financirali sredstva su ujedno bili i žrtve tih napada.

I svaki pokušaj napada novinara, prilikom pregovora U Cavtatu, Petar Poljanić mirno odgovara. Pita se što se događa Crnogorcima i jesu li poludjeli. Reporter ga pita je li sigurno da su snage JNA napale urbanu cjelinu, a Petar Poljanić kaže da jesu. Reporter ga ponovno pita je li prijavio snagama Europske zajednice.

A Europska zajednica je u Gradu. Napadaju je gdje god stane, a neprijatelj zna gdje se nalaze, očekivali su ih na svojoj strani.

Autor ovoga teksta je imao skoro pet i pol godina. Kako smo, gotovo najstarija kuća na Babinom kuku, imali smo gustjernu. I ona je skoro presušila. Idem do kamiona vatrogasaca s bidonom. Uzimamo vodu, idemo doma. Sjećam se rečenice svoje susjede kad je vatrogasac rekao 'ima vode, uzmite,' ona je rekla 'dajte nekome drugome, mi sada imamo dovoljno.'

To je bila solidarnost. Solidarnost na nivou. Radi lokacije kriznog štaba u Hotelu Kompas stalno su granatirali na tim koordinatama. U mojoj ulici je svakodnevno padala bar jedna granata. Desno od moje kuće se dogodio udar s topovnjače. Susjedi su Srbi. Vojska nije birala. Topovsko zrno je prošlo kroz jedan zid, drugi zid i zastalo u kućnom sobnom ormaru. Nije eksplodiralo. Da jest, bila bi tuga. Uzbuna strašna, naši vojnici eksplozijom rade rovove na Babinom kuku. Neprijatelj odgovara granatama na Lapad. Mojim susjedima pada 6. prosinca granata na kuću. Lomi ploču od par metara i ulazi u garažu. Nije eksplodirala, da jest, dogodila bi se tragedija. U krugu od trideset metara se nalazi obitelj Kovačina. Srbi, prije žena, Srpkinja Mira koja je ostala u Dubrovniku u svojoj kući.

Izlazi iz kuće, uzbuna svira, ja, iako je u neposrednoj blizini moja kuća, u svog daljeg susjeda se igram. Trčim prema doma. Prašina u zraku. Moja kuća u dimu. Mislim, evo, gotovo je. Moje kuće više nema. Dolazim bliže i shvatim da je pogođena kuća do moje. Susjeda Mira ide prema pukotini svoje garaže, po šutu koji je nanijela eksplozija i viče, dušmani jedni, što ste nam uradili bagro! Ljudi moji, što mi se dogodilo, majko moja mila.

I onda kažu, nikada zaboraviti, nikada oprostiti. Oprostiti da, zaboraviti ne. Za naše heroje sa Srđa, sa Sustjepana, s Belvedera, s prve crte obrane, sve aktivne sudionike rata, ljude koji su ostali u Gradu, ljude koji su bili prisiljeni napustiti Grad, zaslužili ste jedno veliko hvala. Da nas svih nije bilo ovdje danas bi bili razoreni. Da nije bilo našeg generala Marinovića koji se nije želio povući na Šipan nakon Tuđmanove zapovjedi, danas bi bili Grad u rasulu.

I zato, hvala im. Hvala svim poginulim i danas prisutnim braniteljima. Danas je vaš dan. Dan branitelja Dubrovnika koji bi se trebao slaviti više od jednom godišnje.

Pravi Dubrovčani i Dubrovkinje se vas ne srame. Mi smo ponosni na vaše uspjehe i vječno smo vam zahvalni.

Zahvalni svakako moramo biti i našem branitelju, dogradonačelniku i zapovjedniku 3. bojne 163. brigade Hrvatske vojske. Srećku Kljunku koji nas je napustio prije malo više od četiri godine, ali i svim palim braniteljima Dubrovnika koji su položili život za našu slobodu. Slava im.
 

Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik