Potpuno je nerazumljivo što je to toliko napeto u igri u kojoj minimalno 90 minuta 22 mladića trče za jednom loptom. Još je manje razumljivo nastojanje ljudi koji ne prate utakmice da one koji ih prate nazovu plitkima i nedovoljno inteligentnima.

Jer, kažu, država nam se raspada, pali smo na manje od 4 milijuna stanovnika, guraju nam nekakve mirovinske reforme dok na ekranu gledamo reprezentaciju. Kolinda se ušuljala u svlačionicu i grli polugole reprezentativce. Gore nego što je to građanima jedino je Jakovu koji mora još malo izdržati, ali ne zna se dokad će. Crne vijesti dolaze iz Europske unije. Kažu kako smo među najsiromašnijima u Europi, standard nam je jadan, plaće mizerne, cijene ogromne, a Plenković daje smiješan odgovor – u Africi je još gore. I stanje je alarmantno. Uistinu alarmantno. No, treba li se zbog toga odreći užitaka koji život znače, bojkotirati nogomet, povući se u sobe i plakati nad crnom sudbinom koja nas je spopala? Neki kažu kako treba.

Trebalo bi valjda prebaciti programe s utakmica na političke teme gdje nas i 20 i nešto godina nakon Domovinskog rata pozivaju kako trebamo glasati za desne jer uvijek postoji ta neka potencijalna ugroza koja vreba nad hrvatskim narodom i samo čeka kako će nas uništiti. Jer nitko osim Hrvatske na ovom svijetu nema more, niti ima planine, niti ima upropaštenu Slavoniju koja pored zelenih površina Njemačke izgleda kao zapuštena omanja livada. Nitko nema tako svijetle gene, tako jake korijene, tako plavu krv. Pa nas žele uništiti susjedi, Srbi, muslimani, Židovi, Rusi, Francuzi, crvena peronospora, antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni. I zato su tu oni koji su zadnjih 30 godina uglavnom na vlasti da bi nas spasili od nekog imaginarnog neprijatelja.

Onda nas pozivaju kako treba glasati za lijeve jer su oni eto puno napredniji od ovih drugih. Cijepljeni su protiv ospica, kriminala i nemorala. Oni su ti koji su napredni, koji imaju sve zube, iz čijih redova nitko nikada nije uzeo ni jedne lipe iz državnog proračuna, našao se pod istragom ili izigrao povjerenje građana. Oni su, premda su se s ovim drugima izmjenjivali na vlasti, bili tek puki promatrači broda koji tone i nisu baš ništa znali o Argokoru, o prodaji važnih resursa, državnom dugu i kriminalu u Hrvatskom nogometnom savezu.

Tu su, dakako, i oni treći. Zeleni, miroljubivi, neopredijeljeni. Oni koji se 'ne bave politikom', više su nekakva 'građanska inicijativa', mada redovito kupe plaće koje dobivaju u Saboru, županijskim skupštinama i gradskim vijećima. Oni su se nakon 20 godina sjetili kako su za potpuno srozavanje države i društva krivi 'desni' i 'lijevi' koji su se u tom periodu izmjenjivali na vlasti, neki malo dulje, a neki malo kraće. I oni će nas spasiti od tog totalnog potonuća mada još uvijek nisu donijeli nikakvu jasnu strategiju, plan, rješenje, a od mizernog broja ljudi okupljenog oko navedenih politika jedva bi se dao sastaviti kadar za vođenje jedne srednje škole u omanjem hrvatskom gradu, a kamoli za popunjavanje mjesta u ministarstvima.

Što onda napravi jedan prosječni hrvatski građanin? Prebaci na utakmicu. I zapravo ga nitko ne može uvjeriti da se na onom drugom kanalu uistinu događa nešto posebno bitno jer već se sve zna napamet. Desni nas čuvaju od narodnih neprijatelja, lijevi od vraćanja u 14. stoljeće, a oni treći od 'lijevih' i 'desnih', mada nitko ne zna tko će nas zaštititi od njih samih. I tako u krug već godinama.

No, kažu ovi koji su 'intelektualno napredniji' kako utakmicu treba ugasiti i misliti na sve te silne probleme koji su se nadvili nad narodom. Zatvoriti se u sobu, plakati nad kletom sudbom. Raspaliti Beethovenovu Mjesečevu sonatu ili Gibonnija i dugo, dugo plakati jer imamo za razmišljati o bitnijim temama nego što je to Svjetsko nogometno prvenstvo. No, takvo je tumačenje stvari posve promašeno. To je kao da psiholog depresivnoj i tužnoj osobi s tisuću i jednim problemom u životu savjetuje da ostane u svojoj sobi, konstantno razmišlja o problemima koji su se nad njom nadvili i ignorira društvena događanja i bilo kakav tračak sreće, euforije, druženja, emocionalnog ushita.

Ne treba Hrvatskoj razmišljanje o lošoj sadašnjosti i vjerojatno još lošijoj budućnosti, nego joj trebaju rješenja. I treba joj nacionalni ponos. Ali ne s primjesom mrziteljskog, fašističkog i fundamentalističkog. Ne onog koji ne uvažava drugačije i različito. Onog koji poziva na spuštanje guste magle i ratove. Hrvatskoj treba nacionalni ponos u kojem će se potaknuti sloga, zajedništvo, nada u bolje sutra i želja da se stvari konačno promijene, a ne apatija, tugovanje i potpuno beznađe.   

Jer možda ćemo sutra biti jednako ujedinjeni i složni oko nekih drugih, još bitnijih stvari. Za njih je potrebna sloga i zdravi ponos u kojem se poštuje svoje, ali i tuđe. Apatija do toga sigurno neće dovesti. Možda će se sloga i nada kakva se vidi kod praćenja utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije sutra zaista vidjeti i oko nekih bitnijih tema kada će se, jednako tako složno i odlučno, konačno reći DOSTA. No, vrijedi krenuti od malih stvari jer one ponekad dovode i do onih velikih.