Postoji u Gradu jedan Pero. Pera ponekad možete vidjeti kako nepomično stoji pred artiklima u butizi, gleda u jednu točku ili prilazi sugrađanima u kafićima po Mokošici. Priđe im i pita ih imaju li cigaretu, potom počne sasvim nepovezano govoriti o visećim jabukama ili modroj blitvi ili bilo čemu na ovome svijetu, bez nekog posebnog razloga i logike. Pero je, pričaju po Gradu, jednom hodao Stradunom s ogromnim nožem jer je htio napraviti sendvič pa je taj sendvič tražio uokolo ne bi li ga napravio.

Postoji u Gradu i jedan Đuro. Često se mota po Lapadu i tamo vrlo često zna pričati s palom, kontejnerom ili zidom. Bude to prolaznicima smiješno, nekima je i simpatično, a neki kažu - blago njemu kad nijedne brige na ovom svijetu nema i ničim se ne opterećuje.

Postoji u Gradu jedan Đivo. Đivo je, pričaju po Gradu, neki dobar tip. Imao je neke prijatelje, išao je na fakultet, dobra je srca. Doduše, imao je nekih psiholoških problema zbog kojih je bio zadržavan i na psihijatriji, ali u međuvremenu je šetao Gradom sasvim slobodan. Kažu kako su mu propisani neki lijekovi, ali nitko nije mogao znati uzima li ih uistinu. Kažu kako ga je 'puklo na vjeru' pa je obilazio crkve, govorio o Bogu, i paklu, i dobru, i zlu, ali ne na način na koji ostali ljudi razgovaraju. Njemu je, kažu, to bila opsesija.

Taj je Đivo 22. listopada 2017. godine u ranim jutarnjim satima ušao u stan zgrade u Čokolinu gdje je u neubrojivom stanju ubio vlastitu majku ciglom, a uslijed ozljeda ista je preminula. Prije nekoliko dana na Sudu je donesena presuda prema kojoj je utvrđeno kako je Đivo uistinu počinio ono što mu se stavlja na teret. Smjestit će ga u psihijatrijsku ustanovu. Grad već danima priča o 'tužnoj obiteljskoj tragediji'. Jadna žena koja je stradala. Jadni Đivo koji ima paranoidnu shizofreniju i uopće ne zna što je napravio. Priča se po Gradu kako je u tom trenutku iz vlastite majke htio istjerati pakao pa je to napravio da je spasi. Ne zna Đivo što je ustvari napravio, ali znaju svi ostali. Jer svi su znali za Điva.

Za Điva su znali liječnici jer on se liječio. Navodno je znao i Sud jer je Đivo, prema neslužbenim informacijama, bio provalio u vjerski objekt na području Dubrovnika i slomio staklo. Za Điva su znali njegovi prijatelji. Za Điva su znali i crkvenjaci jer je crkve često obilazio. Sve su to, naravno, neslužbene informacije jer sada nitko ne smije u javnost izlaziti s detaljima oko Đivovog stanja i prošlosti zbog etičkih razloga, zaštite podataka i njegovih prava.

Pa ipak, dogodilo se ubojstvo, a kad se ono dogodi, onda se mora utvrditi i krivnja. Đivo ne može biti kriv jer Đivo nije znao što radi, a o svima onima koji nisu u stanju brinuti o sebi svakako je trebalo brinuti društvo. U prvom redu zbog njih samih, a onda i zbog svih onih koji zbog njihovog ponašanja mogu doći u opasnost.

Pa tko je onda kriv? Tko je kriv za smrt jedne starije gospođe? A povrh svega, tko je kriv što je Đivo koji nije znao što radi uopće došao u situaciju da u neubrojivom stanju počini ubojstvo?

Nije važno tko je kriv jer ovo je tragična priča o jednom muškarcu koji je ubio vlastitu majku i, ma koliko se moraliziralo i govorilo o obiteljskoj tragediji, nekako je stvara dojam kako je u očima javnosti šteta manja jer se to dogodilo nekome Đivovom. Jer je Đivo naudio nekome svome pa je sve to nekako ostalo 'u obitelji'. A što da je Đivo to napravio nekome drugome? Što da je Đivo 'prepoznao pakao' u nečijem djetetu na ulici i odlučio ga 'osloboditi'? Nečijoj majci ili suprugu? Ili vašoj vlastitoj majci, partneru ili djetetu? Ili vama samima?

Đivo je do jučer bio 'tamo neki momak kojega je malo puknulo na vjeru'. Danas je sve što se dogodilo 'strašna obiteljska tragedija'. No činjenica je kako je Đivo koji ne može brinuti o sebi prepušten samome sebi, a svi oni čija je dužnost brinuti o takvima ne spominju se u nijednom kontekstu. Da je netko trogodišnje dijete koje ne može brinuti o sebi osudio na život bez ikakvog nadzora i brige odrasle osobe, to bi bilo neprihvatljivo. Da je netko osobu koja je stopostotni invalid osudio na ležanje u krevetu bez ičije pomoći, potrebne njege, hrane i vode, što bi neminovno dovelo do smrti, to bi također bilo neprihvatljivo. Zašto je onda prihvatljivo da se osobu koja će se tek sada, po svemu sudeći, trajno smjestiti u psihijatrijsku ustanovu jer o sebi ne može brinuti, pusti da slobodno šeta ulicama i vrlo vjerojatno ne pije propisane lijekove jer malo takvih osoba uopće može dokučiti kako ima problem? Zašto o Đivu nitko nije brinuo ako nije mogao brinuti o sebi i zašto o Đivu nisu brinuli oni koji primaju plaću da bi brinuli o njemu i sličnima, ako već nije imao nikoga svoga da o njemu brine na pravi način? Zašto su, uostalom, svi oni poput Điva u društvu tako često predmet 'sprdnje' i stigmatizacija zbog svojih psihičkih bolesti premda je s druge strane sasvim neprihvatljivo vrijeđati osobe koje imaju karcinom ili bilo koju drugu bolest fizičke naravi? Zašto se radi razlika, premda je bolest i dalje bolest, samo što je narav drugačija?

Đivo je ubio vlastitu majku. Dogodilo se' njemu' i 'nekome drugome'. No, sutra to možete biti vi. Ili vaša majka. Ili vaš prijatelj. Ili vaše dijete. Đivo je sada tamo gdje je odavno trebao biti. No, vani su još Pero koji nepovezano razgovara s nepoznatim ljudima, Đuro koji razgovara s palom, Ivo koji je 'ispalio zbog droge' pa priča s pepeljarama i Jozo koji uopće ne priča, a svi znaju kako nije dobro. Jednom će možda oni napraviti nekome drugome ono što je Đivo vlastitoj majci. Hoće li i onda sve proći 'ispod žita' kao što se dogodilo ovaj put ili će se konačno prozvati svi oni na kojima leži odgovornost što je do toga uopće došlo?

Hoće li se onda stvari nazvati pravim imenom? Jer nije Đivovo ubojstvo majke obiteljska tragedija. To je tragedija društva u kojem živimo. To je naša tragedija.