PUTOPIS Berlin je najružniji, najdosadniji i najbesmisleniji grad koji sam ikada vidio

Autor: Maro Marušić
Europski gradovi sve više postaju jednojajčani blizanci

Znanstvenici još uvijek ne znaju kako je nastao život na Zemlji, ali ja mislim da ja znam – život je nastao iz imidža. Sve je u životu PR. Tehnologija, turizam, hrana, piće, Davor Šuker…, sve u životu temelji se na brendu.

Berlin je na glasu kao luda, otvorena metropola, koja je mijenjala sisteme, trendove, gdje je revolucija trajno stanje svijesti. Naravno da je taj grad morao biti poseban, jer se povijest s njim poigrala kao rijetko s čim – završetkom Drugog svjetskog rata, podijeljen je na Istok i Zapad. Izgradnjom zida, neke obitelji desetljećima su ostale odvojene, a neizvjesnost i anksioznost Hladnog rata nigdje nije toliko pritiskala kao u Berlinu.

Da bi se uopće preživjelo u takvom nenormalnom okruženju bila je potrebna velika mentalna snaga. Zapadni Berlin postao je tako središte bunta i drskosti prema sistemu, koji su se ponajviše kanalizirali kroz umjetnost i razne oblike supkulture. Još šezdesetih godina u raznim dijelovima Berlina niču prvi skvotovi gdje se okupljaju mladi, koji grafitima, slikarstvom i glazbom živciraju vlasti Istočne Njemačke. Nemaju što izgubiti, pa svojom kreativnošću jačaju optimizam prema blistavijoj budućnosti gdje neće više biti suludih podjela. U to se vrijeme za Berlin govorilo da je poor, but sexy, a u to su kreativno okruženje dolazili stvarati umjetnici iz cijelog svijeta poput Davida Bowieja i Nicka Cavea. Među ostalim, i taj kulturni bunt svakako je zaslužan za pad Berlinskog zida 1989. godine.

Rušenjem zida i ujedinjenjem Njemačke, Berlin dobiva novu ulogu, ali borba i dalje traje, samo je neprijatelj drugačiji. Devedesetih godina stvara se underground scena elektronske glazbe, a homoseksualci i druge manjine u Berlinu započinju svoje bitke i traže prava. Nadaleko poznati festival Love Parade započeo je 1989. kao obična politička demonstracija, gdje su organizatori kroz glazbu tražili mir i međusobno razumijevanje, a s godinama se pretvorio u pravi pokret, koji su pohodili milijuni ljudi, kao svojevrsni nastavak kalifornijskih hippieja.

I dan danas, Berlin je na glasu kao grad umjetnosti, različitosti i tolerancije, otvoren i zanimljiv, šarmantan i zavodljiv, skroz drugačiji od ostatka Njemačke čiji je imidž da je ozbiljna, radišna, skromna i disciplinirana. Međutim, stvarnost u glavnom gradu Njemačke je skroz drugačija od PR-a kojim se diči. Berlin je najružnija, najdosadnija i najbesmislenija destinacija koju sam u životu vidio. Jedini koji mu je blizu je Bangkok.

Nastranu što je ružan, za to ima itekako dobar alibi. Obzirom da je u ratu potpuno uništen, zaista se malo što od arhitekture ima za vidjeti. U tom pogledu, sličan je Varšavi koja je prošla sličnu kalvariju. Ti su gradovi sastavljeni od bezličnog betona poredanih u blokove, i nastavljaju se unedogled. U podnožju kockastih zgrada kočopere se Bershke, H&M-i, Zare i sve ostale svjetske korporacije, pa čovjek na momente uopće ne zna je li Berlinu, Varšavi ili možda Novom Zagrebu.

Ali to je manje bitno – u Berlin se ne dolazi zbog njegovih znamenitosti, nego duha koji on predstavlja. Kada sam dolazio, zamišljao sam prijestolnicu Njemačke kao grad koji ima umjetničke kvartove pune zanimljivih kafića, ateljea, galerija, gdje na trgovima sviraju brojni glazbenici, gdje je moguće vidjeti brojne svjetske nacije – ona poznata multi-kulti Njemačka koja se često spominje - ali i razne ekscentrike s raznobojnim krijestama, zanimljivom odjećom, pirsinzima, tetovažama...

Od svega toga, vidio sam malo i nimalo. Naravno da se u gradu od tri milijuna stanovnika može pronaći zanimljivih mjesta – grad je primjerice pun gay barova – ali po ulicama i trgovima nema tog nadaleko čuvenog umjetničkog duha. Rijetke su svirke na otvorenom, iako je temperatura bila prava proljetna, malo je galerija i zanimljivih pubova, a noćni klubovi većinom rade vikendom. Ti klubovi jesu OK mjesta, ali ništa bolji od zagrebačkih, a velika im je mana da su jedan od drugoga udaljeni i po desetak kilometara. Nema ni previše grafita, a ni mjesta gdje se prodaju zanimljive rukotvorine. Ukratko, Berlin je grad restorana, šoping centara i butika u kojem se prodaju svjetske marke, od onih jeftinih koje pletu potplaćeni Azijci do luksuznih krpica koje isto tako proizvode stanovnici Srednjeg i Dalekog Istoka. Tko voli šoping, Berlin je pravo mjesto za njega, jer nije skup, ali tko traži umjetnost i kulturu, naći će je u istoj mjeri, kao u bilo kojem drugom gradu, a Berlin bi trebao biti sve samo ne bilo koji grad.

Što mu se dogodilo, da je tako promijenio ruho? Strefio ga je upravo onaj proces koji je u posljednjih desetak godina zahvatio čitavu Europu. Sve više stanovnika hrli u velike europske gradove, a kada se tome pridoda neprestano povećanje broja turista zbog niskotarifnih letova i internetskih platforma za smještaj, dolazimo do slične situacije kakvoj svjedočimo u Dubrovniku – cijene nekretnina brutalno i neprekidno rastu - u Berlinu 2017. godine skočile su za čak 20 posto, i najveći njemački grad našao se tako na prvom mjestu na svijetu neslavne ljestvice. Građanima Berlina postalo je nemoguće kupiti stan, a sve se više muče s rentom, pa prosvjedi protiv povećanja cijena nekretnina neprekidno traju. Posljednji takav održan je jučer. Lokalci iz centra godinama odlaze prema predgrađu, pa je na Alexanderplatzu i sličnim trgovima gotovo nemoguće vidjeti starca ili obitelji s djecom. Kao što Dubrovčani odlaze u Župu i Mokošicu, tako i stanovnici Berlina idu na periferiju grada, a lokalna autentična mjesta, nekoć puna života, odlaze u zaborav.

Gdje su u toj priči nadaleko poznati berlinski skvotovi, centri umjetnosti i kulture? Naravno, nestali su u vihoru bezglavog rasta cijena nekretnina. Investitori iz svih krajeva svijeta kupuju stare, oronule zgrade u Berlinu i pretvaraju ih u luksuzne smještajne objekte. Nigdje na svijetu gentrifikacija nije tako izražena kao u Berlinu. Posljedica tog trenda su brojni beskućnici koji se mogu vidjeti po brojnim kolodvorima i mostovima, a svjedočili smo kako ih policija često legitimira. Berlin tako postaje sve više grad poslovne elite, gdje po ulicama ima pregršt BMW-a, Audija i Mercedesa, ali se sve više poveća jaz među ljudima. Onaj tko ima, imat će još više, a onaj tko nema, teško će imat.

Berlin je danas grad koji je skroz izgubio svoj slavni identitet i zato je nekako potpuno besmislen. Nestao je šarm koji je imao u ono vrijeme kada su mu tepali poor, but sexy, te je krenuo prema svijetu poslovnih tornjeva i brojeva, ali ti neboderi kao da mu ne leže. Vjerojatno se danas tamo slijeva najviše novca u povijesti, možda općenito ljudi bolje žive i više imaju nego prije (naravno dobar dio je postao znatno siromašniji), ali ta tranzicija nije prošla bez gubitaka. Dobro je poznata stvar, da velika lova ubija romantiku bilo da je riječ o umjetnosti, nogometu ili gastronomiji. Romantika i veliki novac naprosto ne idu skupa. Danas glazbenik u Berlinu, kao i bilo gdje drugdje u Europi, pa tako i Dubrovniku, zasigurno ima više novca nego prije, ali pitanje je je li sretniji. Njega danas plaćaju da svira na raznim domjencima, kongresima, hotelima, svadbama, a da bi preživio suludi rast nekretnina on pristaje na te uvjete, iako mu je sigurno puno veći gušt nastupati u nevelikim, autentičnim klubovima, a ne ispred hladnih kravatiranih poslovnjaka.

Berlin, baš kao i i Dubrovnik, vjerojatno danas žive bolje nego ikad, ali da bi do tud došli, žrtvovali su romantični štih koji su nekoć imali, žrtvovali su kvalitetu života, svoj way of life. Žrtvovali su sva kultna mjesta – skvotove, kafiće Bebop, Funky i onaj u Kinu Slavica, klub Otok, kino Europu, Love Parade… - a umjesto njih doveli Bershke i H&M-ove, pa sad svi europski gradovi nalikuju jedan na drugoga, kao da su jednojajčani blizanci.

Ali tko više mari za te male stvari – običnu, veselu rasplesanu svirku pored Brandeburških vrata ili Onofrijeve fontane - život je, uostalom, ionako samo obični PR.

Popularni Članci