Slučaj dubrovačke odvjetnice Viktorije Knežević uči nas važnu životnu lekciju: 'Stara, džabe si krečila!'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Tea Stjepović
Ima li smisla boriti se? Naravno da ne

Zvao me nedavno moj prijatelj, inače zaposlenik Državne agencije za kontrolu učinaka propisa iz popisa kontrolne učinkovitosti otpisa povjerenstva za dodjelu potpisa za nadgledanje učinaka djelotvornosti propolisa na grla radnika pekara Bobisa, da mi ispriča vic. Pa kaže:

Srela se u podne kod kafe aparata dva zaposlenika Državne agencije za kontrolu učinaka propuha na prehladu puha i kako mu to djeluje na stanje duha dok mu tako bolesnom oko glave zuji muha, pa priupita jedan drugoga:

-Što je, kolega, ni vi ne možete spavati?

Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević motivirana istinitošću ovog vica, pokrenula je internetsku stranicu Ocijeni me, gdje korisnici mogu komentirati usluge javnih službenika. Nije puno prošlo od pokretanja web stranice, a Ines Bolkovac, predsjednica Hrvatskog centra za zaštitu podataka Feralis u Rijeci, podignula je kaznenu prijavu protiv Viktorije Knežević jer smatra kako je dubrovačka odvjetnica prekršila prava o zaštiti osobnih podataka. Dubrovkinja je pak sigurna kako u njenom projektu nema ništa nezakonito, pa je prije koji dan najavila, da će protiv Bolkovac pokrenuti protutužbe.

Ako sve bude u skladu s postulatima starog dobrog hrvatskog pravosuđa, ove će se tužbe, riješiti za kojih desetak godina. Knežević, iako joj je pravo struka, nije svjesna da naposljetku može biti kažnjena doživotnom robijom. Vi mislite da pretjerujem, ali nije to istina – kada imate posla s hrvatskim pravosuđem nikad ne znate ishod - hoće li vam Daruvarac zabiti prst u anus rukujući se s vama u zadnjem stadiju sinkope ili će vam u pomoć priskočiti Srbin Alan Tom Ford Escort Caravan i reći da je droga njegova, a vi ste mu je samo pričuvali da ne pokisne? Ponavljam, iako po zanimanju odvjetnica, Knežević nije svjesna kakvih je dugih i teških deset godina muke čeka.

A sve zato, jer je htjela – dobro. Dojadilo joj je da uhljebi Državne agencije za kontrolu učinaka rasta sisa temeljen propolisa ne rade ništa - mučeći se svako jutro kako da zaspu na poslu, a pri tom trošeći ogroman javni novac - pa joj je sinula ideja da pokuša pokrenuti stvari s mrtve točke. Žrtvovala je slobodno vrijeme tukući se s vjetrenjačama, a konačno, kada je napokon uspjela prikupiti sve podatke koje je država skrivala kao Ronaldinho loptu, i pokrenula stranicu, već se susreće s novim poteškoćama.

Kada čovjek gleda ovaj primjer i tisuće sličnih, upita se u dubini srca: „Ima li se ikakvog smisla boriti, pokušati poboljšati situaciju svojoj zajednici ili je to samo posao za Sizifa?“ Odgovor je jasan k'o gubitak lišća jasena u jesen: „Nema borba nikakvog smisla“. Sve što će ostati na kraju je iscrpljenost i umor osobe koja se borila, a ništa se neće promijeniti. Još davno je veliki pjesnik Bora Čorba rekao da „za ideale ginu samo budale“, a ubrzo nakon objave ovih besmrtnih stihova, počeo se i sam boriti za neke svoje ideale, pokazavši time da je – budala.

Bit će bolje, netko viče, na papiru mrtvo slovo, na Istoku stare priče, na Zapadu ništa novo. Oprosti stara što ti ovo moram reći, ali, draga moja Viktorija Knežević, džabe si krečila. Ako te to tješi ima još jedan jako poznati slučaj odvjetnika koji je cijelog sebe dao za boljitak čovječanstva, ali i on je, kada se malo bolje pogleda – za ništa pituravao.

Taj božji odvjetnik i najpoznatiji svjetski džabalesku ličilac zvao se Isus Krist, i evo baš će mu brzo rođendan. Rodio se prije kojih dvije tisuće godina i čitav svoj život posvetio je boljitku zajednice. Propagirao je ljubav i oprost kao temeljne vrijednosti. Na kraju balade podignuta je kaznena prijava protiv njega, jer je javno objavljivao osobne podatke drugih. „Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi“, reče Isus, a udruga za zaštitu podataka pokrene prijavu, jer tko je on da u javnosti iznosi podatak da svi imaju grijehe, pa je li taj Isus ikad čitao GDPR? Da skratim priču koja vam je dobro poznata, Isusa su zbog njegovih ideala osudili i ubili na križu.

Spletom okolnosti, njegove poruke preživjele su njegovu smrt i iz njih je nastala velika svjetska religija kršćanstvo. Još od starog Konstantina, ljudi širom svijeta na svetim misama neprekidno svaki tjedan iznova i nanovo slušaju poruke o ljubavi i oprostu – izrečene su trilijun bilijun milijun puta pred ušesima milijarda ljudi koji su živjeli i žive na planetu, a za Isusove stavove čuli su i oni koji nisu kršćani (a slične poruke imaju u svojim religijama) – ali još uvijek nisu shvaćene, kao da je riječ o trigonometriji i logaritmima. Dovoljno je pogledati kako danas izgleda Jeruzalem i odmah ćeš skontat da je Isus Krist džabe krečio. Razapet je i umro na lokaciji zvanoj Golgota, a na tom mjestu je danas Bazilika Svetog groba. Njom zajednički upravljaju Grčka pravoslavna, Armenska i Katolička crkva, a poznati su po tom što se međusobno često – potuku. Tuče svećenika - čijom se tehnikom ne bi posramili ni prekaljeni MMA borci - tik pred grobom Isusa najbolje dokazuju našu teoriju da je džabe krečio – ti se svećenici čitav život zaklinju u Krista i njegovo učenje, a oprost i ljubav u praksi primjenjuju rjeđe nego Mario Mandžukić dribling. Da se kršćanski svećenici međusobno ne bi pobili, ali ono baš doslovno, pazite sad ovo, ključeve najsvetijeg kršćanskog mjesta na svijetu čuvaju članovi muslimanske obitelji.

Nedaleko od Bazilike Svetog groba, kojih par stotinjak metara dalje, nalazi se Omarova džamija s Zlatnom kupolom izgrađena na mjestu starog jeruzalemskog hrama na čijem se zapadnom dijelu nalazi Zid plača, najsvetije židovsko mjesto. Jeruzalem je znači i za kršćane i za Židove i za muslimane sveti grad, gdje se doslovno dotiču njihova najsvetija mjesta. Svi oni neprekidno slušaju o ljubavi i oprostu, a u stvarnom životu se međusobno mrze. Jeruzalem, najsvetiji grad na svijetu, proizveo je više ratova, nego azijska tvornica Adidas trenerki. Ako to nije teška ironija, onda stvarno ne znam što jest. Sve poruke ljubavi, oprosta i pomirbe koje su izgovarali Isus i drugi duhovni učitelji tijekom povijesti nikad nisu ozbiljno zaživjele u ljudskoj praksi – „u Africi opet državni udar, umorni Turčin izazv'o sudar“! U Jeruzalemu dvije tisuće godina poslije Kristove smrti vlada veća napetost nego u oboljelih od anksioznosti.

Ali od doba Isusa Krista pa do vremena Viktorije Knežević i nas ostalih, čovječanstvo je ipak napredovalo u pozitivnom smjeru. Ljudi se više ne bacaju na milost i nemilost divljim zvijerima u arenama, ukinuto je ropstvo, povećavaju se ljudska prava, u bolnicama pacovi ne jedu bebe, a muževi rjeđe ubijaju prvo ženu pa sebe… Žalosno je što bi sve ovo odavno trebalo biti normalno, a ne da se ljudi za brojna prava još uvijek bore. Progres ide puževim korakom, ali se događa – vrijeme u kojem živimo najbolje je u povijesti homo sapiensa. Za to su također zaslužni ljudi koji se bore za boljitak, poput Viktorije Knežević i milijuna drugih, ali znatno više kolektivna svijest čovječanstva koja se, srećom, nekom nepisanom putanjom evolucije ipak mijenja na bolje kako godine i stoljeća prolaze. Sporo to ide, ali ide.

Ne treba ginuti za bolje sutra, ono će samo od sebe doći. Što ima veze ako će uskoro u Hrvatskoj biti više uhljeba nego stanovnika? Sustav će potpuno kolabirati, urušiti se, i onda će se valjda popraviti sam od sebe - džabe što se ti protiv njega boriš i pokušavaš ga poboljšati  - kad stotine tvojih susjeda i dalje hrli u državni sektor, a politika im objeručke sređuje poslove tražeći zauzvrat da glasaju za njih. Tu još nema dovoljne kolektivne svijesti za pomak, ali doći će do toga jedan dan, ovim ili onim putem. Kao što bi rekao stari azijski mudrac Lao Tse u svojem wu wei naučavanju: „Djeluj nedjelovanjem!“

Ili kako bi se to prevelo na hrvatski: „Pusti sve u pičku materinu!“

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Dubrovačkog dnevnika

Popularni Članci