SUGRAĐANIN O NUŽNOSTI JARUŽANJA "Prolazimo li stvarno pored Bog zna koliko tona otrova i teških metala na dnu mora i kakav to utjecaj ima na naše zdravlje?"

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Često puta u tekstovima spominjem te moje ili naše penzionerske jutarnje kafe. To je pretežno isto društvo, malo kad se „posada“ mijenja. Vazda se vrti istih sedam-osam faca. Neki dođu, a i pođu ranije, neki malo okasne. Neki i preskoče dan-dva radi kakve nahlade ili putovanja. Ali, sve u svemu, vazda nas ima.

Kadikad su teme tmurne. O besparici, o malim penzijama, o poskupljenjima, dakako o bolesti. S obzirom na životnu dob, nažalost, i o funeralima. A, nekad, osobito za sunčanoga vremena, prevladaju vedrije teme, ispriča se i koji vic, sa osmjehom se prepriča i neka anegdota iz mladosti, pa se svi od srca nasmijemo. A, najbolje je kad nam se u društvo priključi neko ko većinu od nas pozna iz viđenja, a nekoga od nas malo bolje, pa ta pridošlica unese neki novi duh i nove teme. Jedan od takvih je nedavno nedavno potaknuo jedan razgovor koji se poprilično razmaho i sve nas nekako razbudio.

Insoma, čovjek je radio vanka dugo godina, živio je uz more i pita nas kad su se zadnji put u nas jaružali porti u Gružu i u Gradu? Pogledali smo se. Neki najprije nijesu bili sigurni što to znači „jaružat porat“, a i oni koji su znali nijesu se mogli sjetit da se to ikad radilo. Ma niti u najranijoj našoj mladosti. On se čudi jer govori da je normalno da se svaka luka, zbog naplavina pijeska, mulja, otrova, teških metala i svega drugoga materijala, treba periodički jaružat jer da se time održava i dubina luke, ali i čistoća morskog dna. Barem on govori da se to činilo u gradu u kojemu je on živio. Ne svake godine, ali svako desetak godina, jer da se na morskome dnu nakupi kojekakvih otpadaka i ostataka ali i brodske boje i otpadnih voda i razne šporkece.

To je bio samo sumporin koji je užego vatru. I onda je krenula rasprava. Ja sam stojo po strani i samo sam slušo i čudio se. Jer, o tim poslima ja malo znam. A da pravo rečem, ne znam ni da je neko o tome ikad govorio u javnosti od kad god ja pratim štampu, a ima tome ohoho godina. Ali, ima logike. Zamislite samo koliko je tona kopera otpalo u portima u Gružu i Gradu sa baraka koje tamo stoje vezane sve ove godine.

Najprije je krenula rasprava ko bi za to bio zadužen. Naravno, odma se društvo podijelilo na tri grupe. Jedni su bili uvjereni da je to poso Države, drugi da je to dužnost Županije, a treći da su to poslovi Grada. Ali, nije važno čiji su, važno je da li to treba radit ili ne? I, je li opasno za zdravlje ako se to ne čini s vremena na vrijeme?

Doduše, sjećam se da mi je jedan prijatelj pričo, ma to je bilo još prije Domovinskog rata, ono kad je Camille Rayon bio zainteresiran gradit marinu u Gružu, da je postojala namjera čišćenja dna luke Gruž prije nego što bi se marina ogradila jer se procjenjivalo da je dno ispred Radeljevića i preplitko i jako zagađeno od proizvodnje ulja. Sigurno nije ni TUP doprinio ekološkoj čistoći morskog dna u Gružu. A, treba li što govorit o silnim brodovima koji su više od sto godina uplovljavali u gruški porat i iza sebe ostavljali kojekakve tragove boje, ulja za podmazivanje, mazuta i ko zna čega još u morskom dnu? Ostalo mi je u sjećanju zaprepaštenje toga prijatelja kad mi je tad govorio da su postojale procjene kolike su količine tih raznih otrova i teških metala u mulju u Gružu da bi se to mjesecima moralo čistit i da se za to vrijeme ne bi moglo od smrada živjet u cijelome Gradu. Mogu zamislit koji bi se smrad dignuo u ariju kad bi se u taj fanag taknulo.

Kad malo bolje promislim, ogromne su naplavine mulja i u starome portu u Gradu. Nije sve more donijelo nego je tome sigurno dobro pridonijela i kanalizacija koja je desetljećima izvirala sa Velikoga mula i ko zna još okle. Na primjer, za vrijeme moje mladosti, a to je bilo poprilično davno, teško se moglo proć' pješke iz jednoga Posata u drugi da ne skvasiš crevje u moru. Baš je morala bit i kalma bunaca i velika oseka da uspiješ suhih noga pasat s jedne strane na drugu. A, pođite danas na Trg oružja ispod Revelina pa pogledajte dole. Ispod Trga se naplavila cijela plaža. Dakako da nijesam mjerio, ali onako od-oka ima barem petnaest metara plaže i na nju se zimi izvlače barke bez straha da će ih fortuno odnijet, a da ne govorim da će ti more skvasit noge kad po njoj šećeš.

Onda sam se i ja uključio u tu raspravu i reko sam da je to čišćenje sad nemoguće učinit jer koliki bi to bio trošak sad pomaknut sve one kadene i sidra što su položeni za vezove na dnu oba porta. Ko bi to sve pomaknuo? I đe bi sa svim barkama dok se sve to mjesecima ne očisti? Na to mi naš „gost“ govori da se to ne čini na taj način nego da taj stroj – „jaružalo“ – ostruže dno samo tamo đe nema nikakvih instalacija i da se samo na tim mjestima kopaju duboke rupe i iz njih odvozi materijal, a da more i kurenti sve te iskopane rupe popune i da se na taj način iznivelira razina dna u cijelome portu i da time more „pojede“ naplavljene plaže! Zanimljivo što priroda učini i čega se sve živ čovjek nije sjetio!

A, kad se danas toliko govori na sve strane o ekologiji, o zaštiti okoliša, kad nas sa svih strana „bombardiraju“ o zagađenju, o podizanju temperatura zraka i razine mora, trebamo li se zapitat je li mi stvarno svaki dan prolazimo pored Bog zna koliko tona otrova i teških metala koji leže na dnu mora, nama ispod noga? I, ima li to kakav utjecaj na naše zdravlje?

Treba se isto zapitat jesu li baš tako blesavi oni koji čiste morsko dno u svojim portima? Nije valjda da to činu samo zato jer imaju viška solada ili zato što nemaju što drugo radit? Evo ideje za nekog od naših zastupnika u Saboru ili vijećnika u Županijskoj ili Gradskoj skupštini da postavi pitanje nadležnima (ko god to bio).

Dubrovačko njorgalo

Popularni Članci