Dobro zapamtite ovu rečenicu:

Prosječna neto plaća u Dubrovačko-neretvanskoj županiji 2008. godine iznosila je 5100, a 10 godina kasnije, odnosno danas je 5700 kuna. U deset godina, znači cijelo jedno desetljeće, prosječna plaća u Dubrovniku i okolici narasla je za pišljivih 600 kuna.

Koliko je to razdoblje veliko, najbolje pokazuju povijesne zgode. Te 2008. Ivo Sanader je bio najmoćniji čovjek u ovom dijelu svemira, a Barack Obama još uvijek nije postao predsjednik Amerike. Papa Benedikt 16. ušao je u tek treću godinu pontifikata. Španjolska reprezentacija nije osvojila nijedno veliko natjecanje u nogometu. Facebook su koristili samo čudaci, a Dubrovnik je imao jedan i pol internetski portal, koji nitko nije čitao. Od posljednjeg naslova Hajduka prošle su tek tri majušne godine. Andro Vlahušić bio je ravnatelj bolnice i nitko mu nije davao previše šanse da će na lokalnim izborima pobijediti Mamu Dubu. Hrvatska je, ponajviše zbog Poglavlja 23, bila svjetlosnim godinama udaljena od članstva u EU. Privatni iznajmljivači na Jadranu gotovo da i nisu postojali, jer su se internetske stranice poput Booking.coma i drugih tek sramežljivo probijale na tržištu interneta, koje je debelo kaskalo za oglasima u tiskanim medijima. Sirija je bila jedna od najmirnijih zemalja svijeta. Za Islamsku državu nitko nikad nije čuo. Jihadi John je bio uzoran britanski građanin. Filipinski hašišari su mirne duše pušili po plažama, jer je današnji predsjednik Rodrigo Duterte bio anonimus. Dubrovački biskup Želimir Puljić bavio se nekretninskim biznisima, a nuklearna centrala u japanskoj Fukushimi radila je bez ijednog problema. Lionel Messi još uvijek nije osvojio nijednu Zlatnu loptu.

Svijet se odonda do danas stubokom promijenio, ali ne i dubrovačka plaća. Ona je narasla svega 600 kuna. A cijene?

Bijela kafa se u to vrijeme mogla popiti za pet-šest kuna, danas ju je rijetko naći ispod 12 kuna. O cigaretama nećemo ni govoriti. Cijena piva u ugostiteljskim objektima se također udvostručila, a poskupila je i hrana. I to debelo. Pođite na pjacu s 600 kuna, veliko je pitanje hoćete li se s njima vratiti. Mali stručak šparoga je 20 kuna, kolika je i cijena kila mlade blitve. Blitva, šparoge i ostala zelenjava poznate su po sramežljivosti – povlače se u sebe za vrijeme kuhanja, pa se za 20 kuna blitve ili šparoga može najesti jedino manekenka. U peskariju bolje da ni ne ulazite. Kilo liganja je 130 kuna, a hobotnica je zadnji put na tržnici viđena još u prošlom stoljeću, kada su djelatnici USKOK-a razbili hobotnicu švercera i preprodavača meda i mladog sira. Danas, da hobe kojim slučajem ima, najvjerojatnije bi koštala kao Toyota Yaris. Koju god da divlju ribu ugledate u ponudi, zamantrat će vam se koliko košta. A još prije desetak godina, one famozne 2008. godine, mogao je čovjek na peskariji, ne biste vjerovali, ugledati svježe ulovljenu ribu po donekle normalnoj cijeni. Naime, u prošlom desetljeću, bilo je na jugu Hrvatske puno manje restorana, a danas jadranska riba, prije nego što uopće izađe iz utrobe majke kijerne, već je prodana Stjepanu Periću.

Eto tako pomalo shvaćamo što je i kako bilo prije. Kokoš ili jaje?

Jebiga, ako ćemo iskreno, prije je bilo i kokoš i jaje, i liganja, i hobotnica, i šparoga, i blitve, i mladog luka, i starih patata… - svega je toga bilo prije desetak godina, jer su cijene tih namirnica bile jeftinije, a samim tim i znatno dostupnije, pa smo tada s 5 tisuća kuna mogli kupiti puno više nego sada. Danas se sve to prodaje turistima po brutalnim cijenama, a i malo tko se bavi poljoprivredom, pa oni rijetki domaći eko proizvodi koštaju pravo bogatstvo.

A što tek reći o podstanarskom životu? U to si vrijeme mogao birati u kojem ćeš kvartu živjeti. Hoćeš li na Širokoj ulici, Lapadu, bliže poslu, dalje od ljubavnice… Iznajmljivači su te dočekivali sa smiješkom na licu, jer bolje da im u stanu živi bilo tko, nego da propada, jer nema nikoga. Cijena uopće nije bitna, važno je samo da se stan održava(o). A danas? Danas obični krevet dođe 2500 kuna, a mjesečne cijene stanova – nebitno je li uopće imaju krov ili zid – već polako dolaze do 5000 kuna.

Znači da su cijene stanova u Dubrovniku u zadnjih desetak godina narasle s otprilike 1500-1800 kuna na 4000-5000 kuna dok je u isto vrijeme, ponavljamo, plaća skočila za samo 600 kuna. Jedva da gram kokaina s tim povećanjem možeš kupiti, eto koliko je cijena ljudskog rada narasla u Gradu u cijeloj jednoj dekadi. Od te 2008. godine, u vremenu kada nije postojao Instagram, pa do danas, narasla je za čitav gram. Gledajući sve ove podatke dolazimo do jednostavnog zaključka. Cijene života su u zadnjem desetljeću u Dubrovniku narasle za 100 i više posto, dok su u isto vrijeme plaće porasle oko 10 posto. Cijene stanovanja i hrane, znači, narasle su 10 puta više od prosječnih primanja. Normalno da ljudi više ne žele raditi sezonu za 5, 6 ili 7 tisuća kuna, jer s njima nije lako preživjeti, ako sa strane nemaš apartman. Realna plaća za turističkog radnika koji radi od Uskrsa do listopada u Dubrovniku – ravnajući se po brojkama rasta hrane i stanovanja - ne bi trebala biti ispod 10 tisuća kuna bez obzira je li riječ o kuharu, konobaru, sobarici, čistačici.... Jedino bi se s takvom plaćom mogli izgurati ogromni troškovi života u Gradu, ali i duga zima kada nema primanja.

Na ovu moju opasku o visini plaće, znam to dobro, poslodavci su već dobili osip. Proklinju mi mater koja me glupog rodila, jer ne znam koje oni imaju troškove. Mnogi poslodavci u turizmu, istina je, imaju velike troškove, ali i veliku zaradu. Pa evo, uzmimo službene podatke iz poslovnih knjiga. Mnogi restorani u Dubrovniku godišnje imaju čistu dobit od preko milijun kuna. Naravno to je samo od prometa koji prijavljuju – prave brojke su puno veće. Da hoće, mogli bi radnicima dignuti plaću za koju tisućicu, ne bi ostali gladni. Ali naravno da neće – jer je uvijek malo i uvijek može više.

Ipak u cijeloj ovoj priči o plaćama, nisu poslodavci najveći problem, bez obzira na njihovu neutaživu pohlepu. To su uhljebi, koje poslodavci i radnici iz privatnog sektora moraju hraniti. Koliko god novca privatni sektor stvori, čudovišta iz javnog sektora će sve proždrijeti, baš poput svemirskih crnih rupa, koje gutaju i prostor i vrijeme i gravitaciju, čak i svjetlost. Lažni branitelji, tisuće zaposlenih na izmišljenim mjestima, brojne općine i županije koje ne služe ničemu, razne povlastice u obliku reprezentacija, limuzine s grijanim sjedalima, besmislena putovanja na kongrese, državne posjete, saborske mirovine…, sve to cucla lovu iz privatnog sektora. Oni su, a ne poslodavci, izravni krivci zašto radnici u turizmu i brojnim drugim zanimanjima imaju plaću koja je u punih deset godina, znači za vrijeme cijele jedne dekade, narasla za bijednih 600 kuna, koliko prosječni načelnik općine svaki dan stuče na blitvu, šparoge i lignje. Naravno, kod njega ćete, za razliku od peskarije, vidjeti hobotnicu. Koruptivnu hobotnicu čije je krakove ispleo u puna dva mandata potrošivši na njeno održavanje milijune kuna.

Ruku bih stavio u vatru, da bi prosječni hrvatski državni službenik iscuclao i crnu rupu da joj se kojim slučajem približi, i tako zauvijek izmijenio fizičke zakone svemira. Opalio bi on crnoj rupi porez na crnoću, pa neka ona i dalje guta i prostor i vrijeme i svjetlost i gravitaciju, samo neka na miru ostavi limuzine s grijanim sjedalima.

Maro Marušić