Svađu s unakrsnom vatrom na svim razinama izazvao je službeni posjet srpskog vožda Vučića. Službeni posjet nekoj zemlji uvijek i baš uvijek znači da je posjet dogovoren i pripremljen na svim razinama, dakle i u Uredu predsjednice, i u MVP-u, što onda znači i u Vladi koja se, gle čuda, pravila iznenađena i uvrijeđena. Nakon toga se može očekivati civilizirano i pristojno obavljanje protokolarnih obveza svih uključenih sudionika. Pritom ni najmanje nije obavezna pretjerana srdačnost, sasvim je dovoljna, čak i poželjna, samo diplomatska pristojnost i kurtoazno ophođenje. Ništa više, ni ništa manje od toga. Zašto su iz Vlade dolazile konfuzne i malo svadljive, a malo uvrijeđene izjave na tu temu, to je drugo pitanje. Duboko izranjavana nacija zdušno je prihvatila takve pokliče i nastavila se nervirati zbog posjeta samodopadnog srpskog predsjednika koji je jedva dočekao poziv kojim si je priuštio izlazak iz svojevrsne nježne izolacije Srbije, ne bi li se uslikao s europskom aureolom. Je li i nama trebao taj posjet? Kratko i jasno: da, trebao nam je. Hrvatska je već apostrofirana kao mala ksenofobna zemlja koja ima loše odnose sa svim svojim susjedima. Od zemlje, članice Europske unije od koje se očekivalo vodstvo na Balkanu i postepeno privođenje ostalih pod Europsku kapu, sveli smo se na politikantske svađe na svim razinama, zabarikadirani u svom nezadovoljstvu, tuzi i ljutnji, s političarima bez volje i vizije da bilo što mijenjaju, kako ne bi od malo i jedva popularnosti, jako daleko iza najpopularnijeg gospodina 'Nitko', pali na vrh ljestvice nepopularnih. Puno je lakše izazivati tenzije nego jasno objasniti zašto se nešto čini, gdje je i zbog čega potreban kompromis i što nam to donosi. Zašto moramo razgovarati i truditi se imati koliko-toliko normalne odnose sa Srbijom? Puno je razloga. Nestali, neriješena granica, Zakon o univerzalnoj jurisdikciji, problemi Hrvatske manjine; sve su to nimalo beznačajni, već, upravo suprotno, krucijalni problemi koje treba početi raspetljavati i, uz sve to, ne treba olako shvatiti ni činjenicu da je Srbija veliko tržište, duplo veće od našeg i da je za gospodarstvo itekako zanimljiva i korisna. Je li pravi put ideja nekih naših političara–blokiranje pregovora. Ni najmanje. Pregovori se na kraju, pod pritiskom, bilo babe Merkel, bilo nekog ćate iz EU, deblokiraju, a mi ništa nismo riješili osim neke dobačene kompromisne sitnice i opet ostajemo mala svadljiva zemlja nesposobna rješavati ni vlastite probleme, kamoli sa susjedima. I tako u nedogled. Iz tog našeg zacementiranog položaja neshvaćenosti i samodostatnosti malo su nas pogurali Amerikanci i Bruxelles, što nas opet jako ljuti. Dojam svih njih je, što Slovenci s guštom pišu u Delu, da Hrvatska nema kapaciteta za dijalog. Imala, nemala, na dušu je političarima i politikantima svih boja, bili oni samo marginalci ili kakav-takav politički faktor.

Istovremeno s Vučićevim dolaskom, demonstranti na Trgu bana uzvikivali su parole protiv Vučića što je sasvim u redu jer imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo i reći, bez zadrške, što misle o ovom srpskom umivenom radikalu. Sve bi to bilo super da se oko branitelja i udovica nisu sakupili kojekakvi budalaši koji su od legitimnog protesta napravili cirkus. Nekad sjajan glumac danas u nekom svom bunilu (ne nužno od bunike), od dubrovačke je zastave na hotelu Dubrovnik, zastave na kojoj, osim grba, velikim slovima piše Libertas, prepoznao srpsku zastavu (?), što ga je izbacilo iz cipela i natjeralo da urla 'Za dom spremni', što su brojni prisutni odmah prihvatili. I tako, od skupa koji je izazvao simpatije i podršku brojnih građana, u trenu su napravili cirkus. Rekli bi naši susjedi 'ode mast u propast'. Na skupu se uslikavao i doživotni, a možda i dulje, predsjednik HVIDRA-e i saborski zastupnik Đakić uz još jednog saborskog zastupnika, galamdžiju Bulja. Bulj je, ako ne znate, onaj što stalno urla i dobacuje iz saborske klupe kao da se dovikuje s brda na brdo. Onda su se i jedan i drugi uvrijedili jer je predsjednica Kolinda rekla da ne će dopustiti da državnu politiku vode neki likovi s političkih margina. Čini se da su iz nekog razloga pomislili da su oni ti marginalci. Kako li im je samo to palo napamet?

Za to vrijeme, američki veleposlanik se, nimalo diplomatski, zaigrao pa je javno poručio hrvatskoj vladi da se Ameri protive možebitnom ruskom preuzimanju MOL-a. Takve poruke uobičajeno se šalju diskretno diplomatskim kanalima, ali ne i Trumpov veleposlanik. Čini se da je taktom obdaren isto koliko i njegov predsjednik zbog čega je smatrao da može i smije, u zemlji koja mu je domaćin, javno davati upute Vladi kakve odluke će donositi. Kako stvari stoje i smije. I dobro, sve je to geostrateški, s pozicije njegove zemlje, kao i Europe trenutno, prilično jasno. Ali, zašto bi to i bilo džabe? Plenković bi im mirno i mogao i trebao odgovoriti koliko to košta, a ako plate, i još doplate, nema nikakvog problema. Ča je interes, ni sramota. U suprotnom, dečki dragi, ne pucajte praznim novčanikom. Ruku na srce, to mu je dobra municija za pregovaranje s Rusima. Samo se nadam da je Plenky, kao dubrovački zet, temeljito proučio vrhunske diplomatske i ostale metode dubrovačkih knezova. Primjenom istih učinio bi nam Domovinu puno sretnijom i bogatijom.

U međuvremenu su ministar od zdravlja i društvo u HZZO-u došli na sjajnu ideju koja se uklapa u cjeloživotno učenje, što je i europski trend. Za početak, učenje predlažu stanovnicima Elafita. Ili će naučiti prepoznati i valjano reagirati ako nekog zadesi infarkt, ili neće preživjeti. Na njima je. Da bi ih motivirali na učenje, ukinuli su im punkt hitne medicine pa ako ih zadesi infarkt ili nešto slično, mogu se samo nadati da su vremenski uvjeti savršeni da ih brod, ili nekim čudom helikopter, prebaci do bolnice. Isto tako, mogu se samo nadati da im tih par izgubljenih sati neće biti posljednje zbogom. Ako gadno puše i ništa od navedenog nije moguće, e onda, što se može. Mogli ste učiti, učiti i samo učiti. Što se turista tiče, ubuduće će na Elafite putovati samo avanturisti i oni zdravi k'o dren. Ako imaju sreće i prođu bez nekih nesreća, alergija, gušenja, davljenja, ugriza i sličnih ljetnih neprilika, e onda će se živi i, naravno, zdravi vratiti s ljetne avanture. Ako ne, što se može, nisu imali sreće. Čini se da je u Hrvatskoj sve pitanje sreće. Ako imaš sreće narast će ti ……. Ako nemaš, onda ništa. Kako god, sve češće ovakve i slične genijalne umotvorine ovog ministra, koji je dobio poprilično glasova u Gradu, ovaj put će utijati Grad i pljunuti novac potreban za stalni rad punkta hitne medicine. Tako, na sreću, zasad na Elafitima ne moraju više strahovati. Do neke nove ideje iz laboratorija HZZO-ministar. Oni ostali po otocima, koji nemaju tu sreću da su dio grada koji ima novaca, mogu se samo moliti. Ne kažem da je to malo, ali … Bože pomozi. Eto vas.