"Poslije smo se šetali praznim Stradunom. Tad je Dubrovnik najljepši, pred svanuće. Bez galame i tiskanja, bez Žabara i Čeha, bez vrućine i prijatelja. Glatki kamen ko more u bonaci, pod svjetlosti žutih lampadina. Iz minute u minutu, sve je prozračnije, zvijezde blijede i prvi zvuci rađajućeg dana dopiru do ušesa. To je prizor koji zna najviše uzbudit, čista ekologija i romantika! To je onaj Dubrovnik koji, kad vas ščepa za srce, više nikad vas ne pušta.

Otišli smo u šumicu pod Lovrijencom i sjeli na jednu klupu. Marilyn se počela nešto vrpoljit, gledat u stranu i izbjegavat moj pogled.

"Što je, darling, nešto te muči?", pitam je.

"Ništa. Nije ništa", odgovori ona, ali sam ja odmah navonjo da nešto ne štima.

"Slušaj me, Marilyn, reci meni što ti je, pa ja te volim, ja te mogu razumjet. Vjeruj mi, sa mnom nećeš imat problema! A bit će ti lakše kad se nekom povjeriš", uvjeravam je i sve je gladim po njenoj crnoj kosi.

Pogledala me je tužno. U njenim, iako kosim očima, pročitao sam ljubav, pravu pravcatu ljubav.

"OK, imaš pravo da znaš što je. Ti si dobar i nježan spram mene ko nitko do sada. Ja se osjećam vrlo ugodno u tvom društvu i Dubrovnik nikada neću zaboravit. Mislim da te volim, a ja znam što ti očekuješ od mene, što svaki muški očekuje od ženske, a ja ti to ne mogu dat, jer... ovaj... kako da ti kažem ... nijesam nikada .... mi se ne poznajemo dobro i ja sutra odlazim", završi skoro plačnim glasom Marilyn.

A, tu smo ga! Junferica! Tipična pjesma koju sam dosad čuo nebrojeno puta. I, zamislite, umjesto da proklinjem lošu sreću i sve njuferice na svijetu, ja se skoro rasplako i počo iskreno žalit i suosjećat s njom. To mi je vazda bila velika mana: srce ko maslo, a duša na dlanu," donosi Index, a cijeli tekst o ispovijesti dubrovačkog galebara pročitajte OVDJE.