Kako biste opisali vlastito iskustvo razvoda?

Danas, kad prema statistikama svaki treći brak završava razvodom, sve je drugačije negoli u vrijeme kad sam se ja rastala. Moja kći tada je još išla u vrtić. Sad je završila prvu godinu medicine. A ja kao da sam s protokom vremena s tom temom izgubila doticaj. To s razvodima je kao i s ljudima, uvijek toliko individualno. Rastavljena žena u našem društvu. Na primjer, ako se rastavljena žena ne "pobrine sama za sebe" i ne krene "u lov" na sljedećeg muškarca u svojem životu, ona će zasigurno biti obilježena. Njoj ne može biti ugodno i lako kao rastavljenom muškarcu, koji i dalje ostaje "najpoželjniji neženja na tržištu". To je zanimljiv fenomen u našem društvu. Moje osobno iskustvo? Za općeniti društveni stav ionako nikad nisam marila. Niti kad je riječ o rastavi, pa i mnogim drugim stvarima. Svaka je rastava traumatična za sve u tom procesu. Uvijek se to odnosi na obje strane, bez obzira na kontekst razvoda. U našem slučaju sve je bilo vrlo otvoreno i iskreno, bez maski i manipulacija, bez igrica i potrebe za osvetom. Kad dijete to osjeti, i ono može opušteno nastaviti živjeti, bez ikakvih stigmi. Moja kći Eva je odmah, u prvom razredu osnovne škole, rekla učiteljima: - Ja sam dijete rastavljenih roditelja! Čak je u sastavku napisala da zaista ne razumije kako su se njezini mama i tata uopće ikad spojili kao dva toliko različita svijeta. Ona je organski razumijevala kontekst svojeg života već kao mala i doista je odrastala okružena ljubavlju i s očeve i moje strane. Oduvijek sam i brak i ljubavni odnos doživljavala kao samo jedan segment bogatog ljudskog života. Mnogi to nisu u stanju vidjeti i samo u taj dio života upisuju čitave sebe.

Što je za vas sloboda?

Sloboda je za mene ljetna noć. I ljetni dan. Vrućina, bose noge, mokra kosa, jedeš breskve uz zalazak sunca, i trešnje, i lubenicu, pa ti se njezin sok slijeva niz bradu i ne trebaš ništa drugo i stvarno si sada i ovdje. Ljeto je jedino godišnje doba kad si sad i ovdje.

Što vas čini sretnom ili tužnom?

Čini me sretnom kad je dan takav da vidiš samo dobru energiju koja se prenosi, onda je ti lančano preneseš blagajnici u dućanu i znaš da će je ona prenijeti sljedećem tko dođe. Recimo, kao pjesma Barryja Whitea koja lančano kreće od jutra. I onda je u jednom trenutku cijeli grad Barry White. Može me rastužiti kad se tog dragocjenog principa netko ne želi držati, što iz iskonske frustracije, što iz uporne gluposti, koja ga onemogućava da iziđe iz svojeg egotripa blokirajući tako protok energije. I tad počinje neka loša pjesma, a ne mogu se sjetiti u ovom trenutku koja bi to točno bila. Onda se samo prenose demoni. I kreće scenarij koji nam je svima dobro poznat u našem gradu... toksična nervoza, bacanje otrova iz pleksusa, namjerni udarci u tramvaju, histerija u prometu... dočeka te kraj dana i stvarno se moraš očistiti. Život čine dobar povoj i loš povoj. A nama ne preostaje drugo nego svjedočiti tom polaritetu.

Bojite li se starosti?

Ne bojim se starosti jer uopće nisam sigurna hoću li je doživjeti. Ovo iskreno govorim. To je kao da me pitate što sutra vidim. Od mojih najbližih nitko nije doživio duboku starost. Nitko. Kako cijeli život literaliziram i stalno nešto kreiram i maštam, kad je riječ o starenju, to ne želim. Ne znam niti gdje ću biti u starosti, niti što ću biti, i jednostavno ne želim slikati tu sliku jer me ona ni na koji način ne hrani. Uživam biti prisutna u svakom trenutku svojeg života takvom kakav jest, dok se događa. To mi je jedino opipljivo i stvarno.

Koje je vaše stajalište o estetskoj kirurgiji?

To je jedan od logičnih "proizvoda" duha današnjeg vremena. U iluziji sreće moramo postati lažni. Doista ne osuđujem nikoga tko se na to odluči. No ja to smatram prokletstvom, što je čak i medicinski dokazano. Hijaluronski fileri se, primjerice, zalijepe za potkožno tkivo i pretvore se u kvrge na licu. Ne znam kako je moguće s time sebi biti lijep. Ima puno neinvazivnih, prirodnih i učinkovitih metoda uz pomoć kojih i žene i muškarci mogu biti njegovani. Uživam gledati njegovane žene i mislim da je taj koncept života puno izazovniji od, primjerice, prepuštanja strastima proždiranja kremšnita i krafni. Još je davno Pirandello nazvao ovo o čemu govorimo humorizmom, i ja jako volim tu njegovu sintagmu, jer je jedini uspio uhvatiti fenomen humorizma. Iskreni smijeh proizvode mane koje su apsolutno moguće i prirodne. A humoristično je kad vidiš nalarfanu gospođu u 60-ima koja pokušava biti mlada dama u 30-ima, i to odjednom više nije smiješno, jer se u nama javlja pitanje zašto ona tako izgleda.

Više pročitajte OVDJE.