U tom se kontekstu uglavnom spominju i logopedi koji kod ljudi uglavnom izazivaju asocijacije na nepravilno izgovaranje glasa 'R', disleksiju ili mucanje. No, oni su puno više od toga, a koja je njihova stvarna uloga i kako to izgleda u praksi pojasnila je mlada Dubrovkinja Kristina Spajić koja je trenutno zaposlena kao logoped pripravnik u Dječjem vrtiću Župa dubrovačka, a za manje od godinu dana čeka je stručni ispit u Suvagu u Zagrebu.

„Nažalost, postoji tendencija porasta - posljednjih dvadesetak godina utrostručio se broj svih razvojnih poremećaja, pa tako i jezično-govornih, kao i komunikacijskih teškoća. Procjene su da čak 30 posto predškolske djece vani i u nas, a u novije vrijeme podaci pokazuju da se taj postotak vjerojatno penje i do 40 posto, pate od nekog poremećaja izgovora, jezika i komunikacije. Teškoće su i kompleksnije nego što su nekad bile, višestruke su. Radi se nerijetko o najmanje dva udružena poremećaja, pa samim time i terapije dulje traju, a opet nema garancije o izvjesnom ishodu poboljšanja stanja. Zato logopedija, kao i čista medicina, nikad nije kao matematika, da dva plus dva uvijek daju četiri i da možete obećati kako će uvijek biti tako i samo tako,“ kazala je.

Upravo zbog porasta jezično-govornih poremećaja, postoji i potreba za sve većim angažmanom logopeda. No, u praksi to izgleda nešto drugačije. Kristina navodi kako svako dijete kod nje dođe jednom tjedno na vježbe koje traju maksimalno pola sata te upravo iz tog razloga naglašava kako velika uloga leži i na samim roditeljima koji trebaju vježbati s djecom.

„Kako u svemu u životu, tako i u ovome treba biti realan. Iz svog osobnog iskustva, ja sam jedna na 504 djece, a među njima postoji povelik broj uključenih u direktnu logopedsku terapiju ,'jedan na jedan' koji se uvijek mijenja i nikad nije egzaktan, a to je prethodno utvrđeno probirom, opservacijama i navodima odgojiteljica - što zapravo jednom običnom matematičkom računicom ispadne da svako dijete kod mene na red dođe jednom tjedno na maksimalno pola sata, što osim vremenskim ograničenjima, odgovara i zakonitostima trajanja koncentracije očekivane za njihovu dob.  Željela bih naglasiti kako je uloga roditelja ključna i najvažnija karika u cijelom ovom procesu, a svaki roditelj mi se može slobodno obratiti za bilo što, bilo u vidu oglednih vježbi, savjetovanja ili konzultativnog razgovora, a neke pozovem i ja osobno. Smatram da bi uvijek kvaliteta trebala imati prednost nad kvantitetom, a sve za dobrobit djeteta. Ono što ja osobno volim reći jest da mi kao logopedi smo tu da roditelju pružimo kuharicu, 'recept', a oni su ti koji zapravo kuhaju. Na nama je da odradimo svoj posao koliko je najbolje moguće unutar realnih okvira, a roditeljima djeca ipak ostaju za cijeli život,“ pojašnjava.

Razlog zašto je uloga logopeda u sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja bitna je zato što velik dio poremećaja nastaje u djetinjstvu i zapravo je od iznimne važnosti da postoji logopedska pomoć u tom najranijem periodu.

„Cilj je prepoznati poremećaj kod djeteta zbog pravovremenog poduzimanja odgovarajućih postupaka pomoći i podrške. Pomoć će nekada podrazumijevati blagu roditeljsku potporu, a ponekad i pomoć stručnjaka za određenu problematiku. Neke teškoće je moguće u potpunosti ukloniti, a neke tek ublažiti. Ponekad je moguće uočiti neke rane pokazatelje koji bi mogli dovesti kasnije do ozbiljnijih problema. Korisno ih je poznavati, znati djelovati na njih i tako spriječiti ili bar ublažiti moguće posljedice,“ pojašnjava Spajić dodavši kako logoped, kao takav, itekako ima što raditi u vrtiću te kako bi bilo idealno kad bi svaki vrtić imao svog logopeda u budućnosti.

Za sebe kaže kako uživa u svom poslu i kako njen izbor dječjeg vrtića kao sustava u kojem logoped radi nije slučajan.

„Tijekom studija odradili smo mnoge prakse u svim sustavima logopedskog rada, međutim, mene se najviše dojmio vrtić i u njemu sam se najviše pronašla. Djeca predškolskog uzrasta, njihovi dječji ,'biseri', ali i neminovna neiskvarenost i iskrenost je ono što me privuklo vrtiću,“ kaže ova mlada Dubrovkinja koja je trebala uložiti puno truda u svoju praksu i stjecanje kako teorijskih znanja, tako i vještina. 

"Školovanje sam završila na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, stekavši pritom titulu magistra logopedije, a svemu tome su prethodile Osnovna škola Montovjerna i Lapad i Gimnazija Dubrovnik. Spletom raznoraznih okolnosti vratila sam se u Dubrovnik, ali izbor dječjeg vrtića kao sustava u kojem logoped radi nije bio baš slučajan. Naime, tijekom studija odradili smo mnoge prakse u svim sustavima logopedskog rada, međutim, mene se najviše dojmio vrtić. Praksu i vježbe odradila sam ponajviše u Zagrebu, i to u Suvagu, Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice, bolnicama Rebro, Sveti Duh, Sestre milosrdnice te u Dnevnom centru za rehabilitaciju 'Slava Raškaj' Rijeka i Školi s posebnim programom u sklopu Osnovne škole Marina Držića u Dubrovniku," kazala je. 

Danas od svojih malih prijatelja dobiva i svojevrsnu ' dodatnu plaću', ali ne onu koja se može mjeriti u novcu.  

„Trudim se raditi svoj posao najbolje što mogu u okviru svojih mogućnosti, ali ono što zaista jest najveća plaća, bez lažnog fraziranja, jest osmijeh svakog djeteta, njihovi zagrljaji, pravljenja frizura i šminkanje kad uđem direktno u skupinu, valjanje po tapitima....  Neki me nagrade i cvijećem i crtežima koje su brižno izradili kod kuće, a uvijek mi milo zazvoni u ušima kad čujem ono ,'tete Kike'. Vjerujte mi neke se stvari ne mogu kupiti novcem,“ zaključuje Kristina.