Njegov otac, boreći se za Austriju u Prvom svjetskom ratu, vratio se doma i umro od tuberkuloze. Miše se rodio kao posmrče, nakon očeve smrti. Međutim, nije odrastao u neimaštini. Majka i njegove tete poslije su preuzele hotelčić Sunce pa je mali Miše živio „kao lord“, piše Večernji. Završio je gimnaziju u Dubrovniku nakon koje je unovačen u vojsku, dobio je poziv da se javi u Mostar, međutim, on i njegovi prijatelji otišli su u Zagreb. ‘Bricu’ častili i u Beogradu

– Jedne večeri izišli smo na Jelačićev trg, kupili novine, otvorili i čitamo: “Žrtve komunističkog terora u Dubrovniku. Čitamo imena i prezimena. Ubili oca Nikše Miloševića, oca Petra Kačića osudili na 20 godina zatvora”. – Što ćemo sada?! Govori Nikša: Ja idem osvetiti oca! – Jesi li lud, đe ćeš?! – prisjeća se Martinović koji je kao domobran poslan u Varaždinske Toplice. Nakon pada NDH uslijedilo je povlačenje u Austriju, predaja i povratak, križni put.

– Četverored unedogled. Uslijedilo je trčanje kilometrima, bacanje sa sebe svega i samo čuješ pucnjeve... Gledam, kolona se na jednom mjestu prekine, ovi naprijed idu dalje, a ostali ostaju, opet čuješ samo pucnjeve... – kaže Miše Martinović koji je, zajedno s još nekim Dubrovčanima, čudom preživio križni put i došao bos do Sarajeva. Dok su čekali vlak za Dubrovnik, opkolili su ih i strpali u zatvor i mobilizirali u Jugoslavensku armiju te ih poslali na Romaniju.

Budući da je bio pismen, dobio je ponudu od zapovjednika brigade da, ako se upiše u Partiju, može na školovanje u Rusiju. Odbio je. A nakon jedne Stepinčeve okružnice, kojom su u toj istoj brigadi provocirali vojnike Hrvate, Martinović je s još 23 Hrvata optužen i osuđen na 25 godina robije. Žalio se na presudu koja mu je preinačena na osam godina. Zatvorsku kaznu služio je u Zenici gdje je od kulturnih djelatnika formirana grupa za kulturu. Budući da se dogodio raskid između Tita i Staljina, komitet je tražio da „kulturna grupa“ na zatvorskoj pozornici igra „Rusko pitanje“. Tako je Miše Martinović počeo glumiti. Kad nije bilo mjesta u zatvoru, jer su dolazili osuđivani informbirovci, Martinovića i neke druge pustili su iz zatvora. Po dolasku u rodni grad zaposlio se u gradskom građevinskom poduzeću Graditelj. Ali uskoro je dobio direktivu iz gradskog komiteta da ga premještaju u gradsko kazalište na „radno mjesto glumac“, jer mora igrati u kazališnoj predstavi „Rusko pitanje“ zato što je glavni glumac bio ozlijeđen. Tako je Miše počeo svoju veliku glumačku karijeru u Kazalištu Marin Držić. Kao glumac doživio je veliku slavu, posebno nakon emitiranja serije “Naše malo misto”. Iako je od snimanja serije prošlo 50 godina, ona je hrvatskim gledateljima još uvijek pri srcu.

Martinović je glumio Bricu Dubrovčanina, Pridsidnika, međutim u pozadini snimanja serije nije bilo baš tako idilično kako se čini. Naime, redatelj Danijel Marušić nije bio baš omiljen režimu, kao ni Karlo Bulić, glumac koji je utjelovio legendarnog Luigija. Između Marušića, Bulića i scenarista Miljenka Smoje, režimskoga čovjeka od glave do pete, stalno je tinjao sukob.

– Danijel Marušić bio je najbolji režiser koji je postojao, ali ga nisu trpjeli, bio je Hrvat, to ne spominju uopće. Ja sam dobio ulogu Brice Dubrovčanina, a Karlo Bulić doktora. Dolazi meni Smoje sa ženom i govori protiv mog prijatelja Bulića: “Slušaj, ja neću da on igra doktora, ti to moraš preuzeti.” I ja ih odbijem. “Oprostite, vi ste pisac, vi ste napisali scenarij, a režiser je napravio od toga ne jedan komad, nego seriju. Prema tome, on odlučuje koga će uzeti, nemojte to preda mnom više spominjati.” Onda se, razumiješ, Smoje “najedio” na mene, bio je bog i batina. Zajebali smo ga tako što smo mijenjali tekst, svašta smo napravili po svome. Trebali smo još snimiti nastavak “Našeg malog mista”, ali Smoje nije dopustio – prisjeća se Martinović. Unatoč tome što je u to vrijeme malo tko u Jugoslaviji imao televizor, moć televizije bila je golema.

– Nakon emitiranja serije slučajno sam bio u Beogradu mjesec dana, radio sam nešto jezično, dubrovačku poeziju s njihovim glumcima, za Radio Beograd. Nisam se mogao maknuti ni pet koraka a da mi netko ne viče: “Burazeru, ‘Naše malo misto’, dođi, idemo popiti.” Čudo jedno. A kad bih došao u gostionicu nešto pojesti, nisam stigao platiti. Eto, to je bilo “Naše malo misto” – kaže Martinović koji se prisjetio nekih detalja sa snimanja.

– Možete misliti kako smo i na koliko mjesta mi snimali “Naše malo misto” u ono vrijeme, ali najviše smo snimali u Starom Gradu na Hvaru. Ima ona luda scena s vatrogascima. Kad smo snimali tu scenu, sve je palo, pumpa nije radila, a spremalo se jugo, široko. Došli mi na snimanje, ali vidim da neki ljudi na koči frigaju srdele. Kakvo snimanje, svi smo otišli na srdele – govori.

Vše pročitajte OVDJE.