Kao da je u tim riječima satkana sva praktična filozofija ove Anamneze budući da Uskoković uistinu tek preporučuje, premda ima kako znanja, a tako u sebi i određenog pretkazanja da pretpostavlja, savjetuje, ako već ne i inzistira na onome što smatra idealnim u kontekstu umjetnosti u javnom prostoru.

Dakle, knjiga je podijeljena u devet poglavlja koja pokrivaju teorijske, istraživačke i praktične pristupe dokumentiranja i djelovanja na javni prostor i grad, kroz različite umjetničke formate. U samom opisu knjige od strane nakladničke kuće UPI2M BOOKS stoji kako je "knjiga posvećena kulturnim i umjetničkim praksama koje uspostavljaju nove modele aktivnog sudjelovanja u stvaranju i mijenjanju kako urbane kulture tako i samog urbanog prostora s ciljem njegova slojevitijeg shvaćanja i korištenja", ali i, između ostaloga, kako je to knjiga "namijenjena znanstvenoj, ali i veoma širokoj kulturnoj javnosti zainteresiranoj za život i budućnost suvremenih gradova".

Piše i kako "Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ kritički propituje kulturu prostora i ekonomsku eksploataciju javnog prostora, kako bi ukazala na širok raspon umjetničkih praksi koje omogućuju građanima da postanu suproizvođačima javnog prostora." 

I na to se jako lijepo naslanja upravo izjava Sandre Uskoković da joj je nit vodilja bila fokusirati se na značenje koju umjetnost proizvodi, a ne samo na proces. Naime, kako je zaključila, upravo je rezultat, bilo da je on objekt, koncept, slika ili pak priča - nužna poveznica između umjetnika i publike.

I u tim riječima satkana je ustvari osnovna potka ove knjige.

Zna se reći da je ljepota upravo u procesu, a ne u cilju. Međutim, hrabrom zamjenom tih teza, autorica se izdigla iznad lokalne sredine, što je važno na nekoliko razina, a što ovu "Anamnezu" razlikuje od raznoraznih drugih anamneza, k tome, posebice naglasimo u području javnog prostora, na kojemu su svoje noge sapleli i iskusniji autori od Sandre Uskoković. Dobro, nije nužno možda automatizmom uspoređivati djela, ali treba reći kako i od istoga nipošto ne treba bježati, upravo ocjena, bilo kakva ocjena, pretpostavlja skalu vrijednosti, pa prema tome, gradacije i suprotnosti, plusove i minuse na toj skali. A vrijednost knjige Sandre Uskoković upravo je u koncentriranju na rezultat i izbacivanja iz svojih prisjećanja, uspomena, skupljanja izgubljenog upravo ono što je određeno da bude izgubljeno u rečenom procesu.

Stvar je u tome što proces podrazumijeva i odveć mnogo kakofonije, ponavljanja izlizanih frazema, koje inače kad se govori o javnom prostoru, bilo to kroz pitanje stolova na Stradunu ili neki plan upravljanja, redovito dovodi do žučne rasprave, tako reći, stvari svodi na puku folklornost, uz koju se odvija i zazivanje Dubrovnika kao europskog međaša što nužno dovodi do kontraefekta. No, rana je to koju Uskoković nema potrebe zacjeljivati, uostalom odlika je to odabranih, te ona koncentrirajući se na rezultat, kreće ustvari u potragu upravo za samim vrelom stvari, izbacivši iz svojih prisjećanja, uspomena, skupljanja izgubljenog upravo ono što je određeno da bude izgubljeno.

Jednom kad se autor uspije izdignuti iznad samorazumljivosti i uvriježenosti, njegovo je "stvaralaštvo nebesko". Sve poslije toga, dojam je, za Uskoković je bilo lako, te ona kao da trepavicu ne podiže lako osvaja daljnji teren, što je jasno i kroz cjelokupni dojam "Anamneze" u kojoj se Dubrovnik ne promatra u nikojem pogledu mitomanski, već se upravo poručuje da je njegov poraz upravo kroz prizmu lokalnog narativa.

Uskoković tako precizno i efektno u svom djelu navodi ono što se treba znati o korespondenciji umjetnosti i javnog prostora, izuzetno sintetično i gotovo pa monografski. Povijest umjetnosti kao disciplina, ali i Grad kao takav, bolji poklon nisu mogli dobiti. Za nadati se i kako će je se imati s čim razumjeti. Ali, i slijediti kako ne bi samo vrijeme pred nama bilo svjetlije i optimističnije nego što je bila naša prošlost, već i kako smisao koji je podastrla Sandra Uskoković u svojoj knjizi "Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru" ne ostane tek nešto poput lijepe namjere i naposljetku čudom svih čuđenja.

Recenzija naslovljena "Izvan mitomanije" Vedrana Salvije objavljena je u časopisu "Dubrovnik, Časopis za književnost i znanost (Godište XXX, 2019. broj 2-3,)" te ga portal Dubrovački dnevnik prenosi uz dopuštenje uredništva