No, ujedno vrijeme je to i za svođenje računa, kroz što se ujedno dakako mora odrediti i općenita putanja srđevaca. Jasno, uloga Nikolića ne može se vrednovati izvan konteksta ideologije "srđevaca".

Što je ustvari šteta.

Zasigurno zato jer je Nikolić u svakom slučaju bio jedan, može se to reći, od produktivnijih gradskih vijećnika. Koristio je Nikolić svoje intelektualne sposobnosti, pametno i snalažljivo kontrirajući oponentima. Nije on propuštao niti javne rasprave, izlaganja ili predavanja, ustvari punokrvno je obnašao svoju ulogu gradskog vijećnika, za razliku od većine svojih kolega.

Dapače, svojim istupima odavao je dojam razboritosti i argumentiranosti. 

Dalo se to najviše iščitati kroz praktične infrastrukturne probleme i sam život u Gradu, ali argument je bio pogrešan onda kad se naslanjao na "srđevsku" matricu, što je po logici stvari bilo (pre)često. 

Postoji jedan detalj koji možda najbolje govori o pogrešnom srastanju u samo ležište u toj priči "srđevaca". Naime, na generalnoj probi Dubrovačkih ljetnih igara, kad su članovi GI Srđ je naš učinili škerac s golf lopticama, na tribinama je Nikolić sjedao zajedno s aktivistima.

Kad među aktivistima sjedi političar, a svatko tko djeluje u predstavničkom tijelu građana mora se nazvati političarem, govori to da je aktivistička ideja u svom načelu pregažena i pokošena. 

Kad su već "srđevci" žrtvovali kraljicu za laufera, odnosno poziciju na barem deklerativnom "krilu slobode" za nekakvo političko djelovanje, onda je logično da će imati to i svoje posljedice. Kako u aktivističkom kontekstu, tako i onom političkom.

Iako je Nikolić svoju dužnost vijećnika talentirano obnašao, on dakako nije uspjevao izaći iz ideologije "srđevaca", koja se temelji na identitetu, što ustvari znači zablude o raguzejstvu, te bi se kao takva na mekšem papiru mogla prodavati i kao zahodski papir.

Upravo tu leži i sva problematika, dakle u "sljubu" političkog i aktivističkog, što unatoč lijepim namjerama mora dovesti do određenih saplitanja.

Unatoč svemu, izgubit će Gradsko vijeće odlaskom Ljuba Nikolića, izgubit će prije svega na snazi riječi, mada se i od Nikše Selmanija može očekivati jednak učinak, jednaka meta i jednako odstojanje. Nažalost, i jednako saplitanje o vlastite noge, taman na općem mjestu na kojem završava autentični glas naroda, a počinje politički amaterizam.