"Bio je 4. 10. 1991. i bila su samo dva kupača na plaži hotela Argentina: Milan Milišić i ja. More je bilo još dovoljno toplo, a kako smo već četvrti dan bili bez vode ta nam je banja bila istodobno i higijena i užitak. U jednom trenutku dvije granate pale su u more, daleko prema jugoistoku, u smjeru Mrkana i Bobare. Ja sam taman izašao iz mora, a Milan je ležao na šugamanu i čitao knjigu. Zvučat će patetično, ali gotovo sam sto posto siguran da je to bio Jean-Paul Sartre, „Bilješke o ludoriji rata“. Kada sam mu rekao kako je vrijeme da se pokupimo s plaže nezainteresirano me pogledao i odgovorio: „Zašto? Ja im ne dopuštam da me s ovim petardama odvoje od ove ljepote.“ On tom ratu ni luđacima koji su ga pokrenuli nije želio priznati pravo na postojanje. Bio je hrabar i prkosan, na način na kojem mu mogu samo zavidjeti. Uzeo sam svoje stvari i rekao: „Ja ću se ipak evakuirat… Ako nešto padne ovamo da im ostane barem jedan dramaturg.“ (U to doba obojica smo, naime, radili kao dramaturzi u Kazalištu Marina Držića.) Milan se kiselo osmjehnuo i pozdravio me. Bio je to naš posljednji susret. Sutradan navečer, nakon bombardiranja Ploča, moj otac donio je vijest da je Milan (s kojim se tog jutra susreo na Stradunu) poginuo. Ono njegovo „Zašto?“ od tada mi se često vrzma po mislima, no ni danas, kao ni onda, nisam iznašao nijedno „zato“ s kojim bi mu mogao razložno odgovoriti. Neka ti je pokoj vječni, dragi Milane", emotivno je zapisao Hrvoje Ivanković.