Zajednica Cenacolo je osnovana 1983. godine u Italiji, te se potom proširila po cijelom svijetu, njeni pripadnici su smješteni u bratovštine u kojima žive. Njihov dan je ispunjen molitvom, zajedničkim obrocima, obvezama i radom. Naglasili su kako su vrata njihove zajednice uvijek otvorena i nitko tamo ne boravi pod prisilom, već uvijek može izaći. Oni koji ostaju, ostaju iz svoje osobne potrebe.

Svoja svjedočanstva podijelili su pripadnici zajednice koji su nekoliko godina bili unutar same zajednice, a danas iako su dobro i dalje pomažu ljudima u istim problemima s kojima su se oni nekad suočavali.

Tako je prvo svjedočanstvo započeo Marco koji sa svojom suprugom upravlja jednom kućom u Italiji.

„Prije sam radio stvari koje su mi se sviđale, a bio sam tužan. Ovdje radim stvari koje mi se ne sviđaju, a sretan sam. Kako to? Razlika je da sam u zajednici stekao prijateljstvo i savjest. Dok sam pio i drogirao se prestao sam slušati svoju savjest. Radeći zlo, vraćalo se isto zlo. Ja sam krao, dilao i tukao se. Što mislite da mi se moglo vratiti – samo smrt. Ali problem zapravo počinje od roditelja koji ne razgovaraju sa svojom djecom. Trebamo sjesti sa svojom djecom pogledati ih u oči i razgovarati s njima. Ja imam četvero djece, i jako je teško ali fantastično. Život je lijep i ja svaki dan zagrlim svoju ženu i to traje barem 7 sekundi, a nekad i duže. Kada su nam djeca bila mala svi bi nam se u tim trenutcima zakačili na noge i osjetili bi ljubav majke i oca, koja im je i potrebna“, svjedočio je Marco o svom putu iz tame u svjetlo.

Zatim je Rene iz Slovačke podijelio svoj put koji je prošao.

„Ja sam izašao iz zajednice prije par godina, misleći, da je to. Riješile su se stvari, riješio sam se droge, problema. A sad punim plućima, ajmo u život. Ja sam mislio sa svime što sam proživio da je to neki maksimum, da sam prošao najteži dio mog života. Ali život je život i on te stavlja na kušnju i ako nema vjere sve je uzalud. Ja sam izabrao život s Isusom, i koliko god on bio težak ja sam slab i osjećam da je to neka moja snaga“, rekao je Rene.

Zatim je Ivana ispričala o svom životu s ovisnosti.

„Ja sam u zajednicu ušla jer sam imala problema ovisnosti s drogom, kada sam došla na pripreme za ulazak u zajednicu cura koja me je pripremala je rekla da moram prvo prestati s drogiranje i da tek onda mogu ući. Tada mi to nije imalo smisla, ali ona je rekla da ću imati puno rada na sebi da bih mogla jedan dan reći da sam dobro. Za mene su prvo alkohol, a poslije droga bili izlaz i uz pomoć toga sam ja mogla biti što jesam, mogla sam govoriti što sam htjela. Drogirala sam se 7 godina, dok nisam došla do jedne točke gdje više nisam sposobna pričati, hodati, roditelji su me odveli u bolnicu i rekli ili ideš u zajednicu ili na ulicu. To je bila najteža odluka u mom životu jer sam se morala skroz promijeniti, i raditi na sebi“ zaključila je Ivana.

Emanuel iz Mokošice je bez problema stao i ispričao što se dogodilo u njegovu životu i tko je bio zaslužan za njegov put u zajednici.

„Isus me je promijenio iako se ja nisam želio promijeniti. Moji problemi s drogom su počeli u srednjoj školi, i to se vidjelo. Moji roditelji su predlagali zajednicu Cenacolo ali ja nisam htio ni čuti za to, a znao sam što je zajednica i znao sam da sam loše i da idem u lošem smjeru. Dolazio bih doma svako nekoliko dana, nisam se javljao na telefon, dok jedan dan majka nije zaključala vrata i nije me pustila u kuću. Nakon par dana ja sam zaspao u autu, a oko mene su se skupili roditelji, policija i još nekoliko ljudi. Osoba koju sam pitao za pomoć bila je moja starija sestra, ona me uspjela nagovoriti da ipak uđem u zajednicu. U zajednici sam bio četiri ipo godine, jedno vrijeme i u kući u Italiji, a prije godinu dana sam se vratio u Hrvatsku“, kazao je Emanuel.

Marija je majka čiji je sin Mateo bivši kockar, te s okupljenima podijelila kako je njegova ovisnost izgledala s majčinske strane.

„Moj sin Mateo je bio u zajednici zbog problema s patološkim kockanjem, a to znači ne imati kontrolu nad svojim porokom, novcem i jednostavno im to kontrolira život. Sve je počelo kada je imao 12/13 i krenuo je s bingom, a sve izmiče kontroli kada odlazi na fakultet dolazi prvi veći dug koji se nekako sanira. Ja sam razmišljala da je on nakon toga shvatio što se događa, ali nije i slijedi drugi veći dug, pa nakon toga kamatari i drugi kockari. Moram reći da kocka nikad ne ide sama tu je najčešće i droga uključena. Nisam znala kako ću ga ostaviti u „komuni“ i jedva sam to nekako prebrodila, ali želim reći svima da ako se pronađete u ovome da nije sramota. Nema većih ili manjih ovisnika, nema boljih ili lošijih ovisnosti. Svi oni idu istim putem samo izgleda drukčije ali trebaju pomoć“, apelirala je Marija.

Uz Mariju je stajao njen sin Mateo koji se kratko nadovezao na njene riječi.

„Nazovite vi to kako god želite, komuna ili zajednica, ali činjenica je da smo ja, moja obitelj i prijatelji uz pomoć ovog iskustva otvorili svoje srce Bogu“ nadovezao se na majčino svjedočanstvo Mateo.

Ana iz okolice Zagreba je kratko rekla što se na njenom putu dogodilo i kako je pronašla poticaj za nastaviti dalje.

„S 15 godina sam upala u društvo koje se već drogiralo, tako da sam i ja krenula s njima, ali nikad nisam uzimala neke jače droge. Iako je moja cijela obitelj bila protiv zajednice oni su se borili za mene da ja uđem. Puno mojih prijatelja je kroz prvu godinu dvije kada sam ja bila u zajednici umrlo i to mi je na neki način bio dodatni poticaj da ostanem u zajednici iako mi je nekada bilo teško“ rekla je Ana.

Patrik iz Australije svjedočio je o svom teškom djetinjstvu i životu u ovisnosti do kojeg se doveo.

„Ja sam ostavljen u sirotištu kada sam imao dvije godine, mama mi je bila prostitutka, a tata mi je završio u zatvoru. Tri godine sam proveo u sirotištu, te su mene i brata posvojili. Posvojila nas je divna obitelj, ali kada sam krenuo u školu krenule su poteškoće i ja sam se zatvorio u sebe. Sa 17 godina sam počeo raditi krive stvari, ušao sam u društvo cigareta, droge i svega. Otišao sam od doma sa 17 godina, počeo sam voziti kamione i s 20 godina sam izgradio kuću i imao sam dobar život, ali tada sam upoznao metamfetamine. Od momka koji je ponekad uzimao nešto, nastao je momak koji je živio za drogu. Sve sam prodao, ostao sam samo u robi koju sam imao na sebi na ulici te sam pitao obitelj za pomoć oni su mi rekli da jedino mogu u zajednicu. U samo četiri godine otkad sam u zajednici naučio sam što je prijateljstvo i što je Bog“, ispričao je Patrik o svom životu.

Na kraju Ante iz Zadra je ispričao svoju priču i kako u preispitivanju svih ostalih je zaboravio preispitati sam sebe.

„Ja sam postao policajac misleći da ću ja time promijeniti svijet. Kada sam radio, vidio sam da se uzima mito da je korupcija i tada sam počeo upirati prstom u sve i svakoga. Dao sam otkaz i otišao sam raditi kao tjelohranitelj jednom kriminalcu. Osjećao sam se ljuto i razočarano u sebe i tada sam prvi puta probao drogu – kokain. Ona me učinila da se osjećam super i to se meni sviđalo. Naravno, nije prošlo dugo i završio sam u zatvoru iz kojeg sam izašao još gori. Kada je moja cura rađala i ja sam završio u bolnici – predozirao sam se. Tada sam se odlučio maknut od cure i djece, ali ona nije dala, popričali smo i ona mi je rekla za zajednicu Cenacolo. Kada sam došao u zajednicu sve sam preispitivao, sve sam pitao zašto ovo i zašto ono? Oni su mi rekli da sam došao raditi na sebi a ne preispitivati. Tako sam počeo raditi na sebi. Zajednica mi je dala krila i kada sam izašao iz zajednice oženio sam svoju curu i sada imam pravu obitelj“, svjedočio je Ante.