"Bojim se ponekad da nismo dovoljno razumjeli što to znači biti vjernici i da vjernik nije dovoljno biti samo u crkvi nego i nakon onog 'idite u miru'. Zato se može dogoditi da stvarnost vidimo samo parcijalno, pa tako i one koji trebaju našu ljubav i kojima olako lijepimo etikete alkoholičara, narkomana, pedera, kurve, komunista, ustaše, četnika, migranta, heretika… I što onda napravimo? Zaobiđemo," kazao je između ostalog, a cijelu propovijed prenosimo u cijelosti. 

Draga braćo i sestre, dragi sudionici Ljetne škole teologije,

današnje evanđelje je plod jedne polemičke rasprave između nekog zakonoznanca i Isusa. Zakonoznanca nije zanimao Isusov odgovor, nego, kako nam i sam evanđelist kaže, „pita da Isusa iskuša“. I ova naša teološka škola je započela u jednom polemičkom ozračju, no nadam se da će kao i ova polemička rasprava iz evanđelja donijeti također dobre plodove. No, koji su to dobri plodovi ove polemičke rasprave između zakonoznanca i Isusa?

Prvi rezultat te polemičke rasprave je izdvajanje onog najvažnijeg iz Svetog pisma. A što je to najvažnije u Svetom pismu?

Kaže zakonoznanac, potaknut od Isusa, da je to ljubav prema Bogu svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i ljubav prema bližnjemu, koja znači dopunu i ostvarenje te ljubavi prema Bogu. Ono dobro što je proizišlo iz ove polemike i što možemo na neki način povezati i s nama jest i to da je ova polemika Isusa potaknula da ispriča prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Prispodobu koja je pouka o tom tko je bližnji, i koja kaže da je bližnji onaj kojem se učiniš bližnjim. Ali jedna stvar mi se čini još važnijom od te poruke, a to je kritika religije Isusovog vremena koja se dala zarobiti u propise i iz vida izgubila čovjeka i njegovo dostojanstvo te kao posljedicu ima to da ranjeni čovjek pokraj puta ostane nezaštićen.

Htio bih upravo o ovome govoriti. Jer o ovoj kritici religije koja se zarobila u propise, a ne vidi čovjeka, govori izbor osoba koje je Isus uključio u svoju prispodobu. One nisu slučajno uzete.

Prvo je čovjeka koji je bio ranjen primijetio neki svećenik. U njemu, barem kad je riječ o Katoličkoj Crkvi danas, lako možemo prepoznati nas svećenike i biskupe, hijerarhijsku Crkvu. Što bismo mi rekli da nam se prvi put priča ova prispodoba, da je nikada nismo čuli? Bismo li rekli da će svećenik pomoći ostavljenom pokraj puta ili neće? Što nam se čini? Bogu svaki dan služimo u liturgiji, ali doista trebamo se zapitati jesmo li sposobni, mi svećenici, mi biskupi, Boga vidjeti izvan liturgije, u onima koji su isključeni, onima koji ne pripadaju našoj zajednici, onima prema kojima nas često šalje papa Franjo, a koji se nalaze na rubovima Crkve i društva, na periferijama. Meni se čini da nekad nismo. I to je ono što žalosti. Zato smo, baš zato, stavljeni u Isusovoj prispodobi na prvo mjesto. Svećenik ga, kaže Isus, vidje i zaobiđe.

Nakon toga slijedi levit. Tko je levit? Ako mislite, braćo i sestre, da ova prispodoba kritizira samo svećenike i biskupe, to nije tako, jer sljedeća osoba je levit, koji može biti teolog, bogoslov, član pastoralnog vijeća…, u svakom slučaju to bi bio praktični vjernik, onaj koji iz nedjelje u nedjelju ide na misu. Bi li praktični vjernik da prolazi pored ozlijeđenog čovjeka pomogao ili ne bi pomogao? Tko će, ako neće vjernik! No mi koji to jesmo znademo da to baš i nije uvijek tako. Bojim se ponekad da nismo dovoljno razumjeli što to znači biti vjernici i da vjernik nije dovoljno biti samo u crkvi nego i nakon onog 'idite u miru'. Zato se može dogoditi da stvarnost vidimo samo parcijalno, pa tako i one koji trebaju našu ljubav i kojima olako lijepimo etikete alkoholičara, narkomana, pedera, kurve, komunista, ustaše, četnika, migranta, heretika… I što onda napravimo? Zaobiđemo.

Nije u ovom kontekstu nevažno primijetiti da je današnja polemika započela s pitanjem kako sebe spasiti, kako ja mogu život vječni baštiniti. Bojim se da je to često karakteristika i našeg kršćanstva, da smo se zaustavili na sebi, na onom 'spasiti dušu svoju'. Nije dovoljno 'spasiti dušu svoju' jer ako pokušavaš 'spasiti dušu svoju' nećeš spasiti ni svoju dušu niti drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut za sebe nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njih, njihovo dobro i njihovo spasenje.

Isus u priču uvodi i jednog Samarijanca. Stavljajući Samarijanca u svoju prispodobu kao suprotnost svećeniku i levitu, Isus želi poručiti da za biti bližnji i u drugom prepoznati bližnjega, čovjek ne mora biti netko ili nešto. I osobito da za biti bližnji i učiniti se bližnjim nije dovoljno znanje, koje je zakonoznanac imao. Tko je bližnji ili tko nije bližnji nije pitanje znanja ili pameti nego je to pitanje srca. Sjetimo se Malog princa i njegove lisice koja njega i nas ovako uči: „Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nije vidljivo očima“. Upravo o tom zakonu upisanom u srce progovara knjiga Ponovljenog zakona: „Blizu ti je Riječ u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.“ Samarijanac ne poznaje Zakon. Ne ide ni u hram niti iz hrama, odnosno ni u crkvu niti iz crkve. Ali on zna što treba učiniti jer mu to govori srce. I čini. Ne zato što je to nešto posebno nego zato što je to nešto po sebi normalno. Ne treba te to netko učiti. Normalno je kad se vidi ranjenog čovjeka zastati i pokušati mu pomoći.

Dozvolite mi da vam ovdje ispričam jednu priču. Prošle nedjelje sam išao u šetnju i šetajući sam naišao na jednu ranjenu sovu koja se vjerojatno loveći ozlijedila i nije mogla više letjeti. U početku sam mislio proći, no onda mi je srce govorilo: daj stani, pokušaj nešto napraviti. I uspio sam dobiti veterinara i razgovarati s njim. On mi je rekao tri stvari. Prvo da je riječ o predatoru koji nema neprijatelja, da je na vrhu hranidbenog lanca, ubojica te će sad i sama postati hrana onih koje je do sada lovila; drugo što mi je rekao jest da se čuvam jer je opasna, to je divlja životinja koja će se braniti i vjerojatno će vas ozlijediti ako se približite; treća stvar koju je rekao jest da se možda može nešto napraviti tako da je se nekako pošalje autobusom do sokolarskog saveza u Šibeniku. I što sam napravio? Moje srce je odustalo, razum je pobijedio, ja sam zaobišao. Bio sam prošao već četiri-pet kilometara. Kad sam se vraćao pogledao sam je li tu, pokušao sam joj dati vode, ona je na mene frkala… Nisam je spasio.

Zašto sam ovo ispričao? Kad je riječ o ljudima ne možemo se ponašati onako kako nam sugerira razum i pamet. Ne možemo se pitati tko su oni, jesu li oni ubojice ili nisu ubojice, jesu li oni na vrhu hranidbenog lanca ili nisu, nego jesu li potrebni? Ne možemo se čak niti pitati hoće li nas ozlijediti? Ako su u potrebi, Evanđelje od nas zahtjeva da im pomognemo. Ne smijemo voditi računa o troškovima. Za čovjeka koji je u potrebi ništa nije puno. Pa čak ni vlastiti život, kako nam je pokazao onaj pravi Samarijanac - Isus Krist.

Ja vjerujem da se ovo može primijeniti na neki način i na teologiju. Teologija nije samo pitanje razuma nego i srca. Oslobodimo li teologiju od srca ona će postati ideologija, prestat će biti teologija. Nije dovoljna istina, potrebna je i ljubav. Istina bez ljubavi je ništa. Treba i jedno i drugo.

Draga braćo i sestre, ovo evanđelje dodiruje u samo srce kršćanstva. I tu nam, ne u pameti nego u srcu, postavlja pitanje: Kako se odnosimo prema svojim bližnjima? Ne zaboravimo da se onako kako se odnosimo prema bližnjima, odnosimo i prema Kristu jer se ljubav prema bližnjima ne može odvojiti od one prema Bogu i ljubav prema Bogu od one prema bližnjima. Možda se bližnjemu uvijek ne može pomoći, ali važno je pokušati.

I važno je znati da i onda kad nam se čini da nas bližnji zaobilaze, da im nije stalo do nas, ima jedan bližnji, jedan Samarijanac koji nas neće zaobići, bez obzira na to što smo učinili i zašto smo tu gdje jesmo, jesmo li na vrhu ili dnu hranidbenog lanca. Taj Samarijanac je Isus Krist, za kojeg sv. Pavao kaže da je on „Slika … Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“, ali i Onaj u kojemu se „svidjelo Bogu … nastaniti svu Puninu i po Njemu“. Sada dolazi ono najvažnije. Kako? Koja je cijena? „Uspostavivši mir krvlju križa Njegova izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“