Mario Prizmić je u novinarstvu bio oko 25 godina. Obišao je mnogo terena i napisao nebrojeno puno novinarskih priča, ali uvijek ostane 'ona neka' koja se ne zaboravlja, piše RTL. 

Jedna od takvih priča datira još iz 2000. godine kada se našao usred talačke krize u Vukovarskoj ulici u Zagrebu.

Riječ je o vremenu kada informacije nisu kolale takvom brzinom kao danas. Kada policija još nije imala sustav obavještavanja novinara o događajima putem SMS-poruka i kada novinari nisu do informacija dolazili 'surfajući' po internetu prenoseći vijest s drugog portala uz obavezni link na izvor ili društvene mreže.

To je bilo vrijeme kada si, ako si želio (a morao si jer si novinar) doći do informacije, trebao otići na teren i istražiti sve (ne)moguće. Stoga ne čudi što su se novinari često nalazili u izazovnim, pa čak i opasnim situacijama.

"Sjećam se da smo dojavu u redakciju dobili oko 10 sati. Sve što smo znali je bilo da je sin zatočio majku u stanu i da prijeti kako će sve raznijeti plinskom bocom. Fotoreporter i ja smo odmah krenuli na teren. Kada smo stigli, ondje su već bili specijalci, vatrogasci i Hitna pomoć. Dio kolega iz drugih redakcija je već bio tamo, a neki su stigli nakon nas", prisjeća se za Vijesti.hr Mario Prizmić koji je tada radio za Jutarnji list i to za tiskano izdanje s obzirom da su news portali u to vrijeme kod nas bili tek daleka budućnost.

Zgradi se, kaže, nije moglo prići jer su je policajci naširoko ogradili trakama iz sigurnosnih razloga.

"Drama je trajala satima, a mlađi muškarac je svako malo izlazio na prozor i vikao kako ga je bivši poslodavac upropastio jer mu je dao otkaz. To je u stvari bio okidač zbog kojeg je pukao", priča Prizmić i dodaje kako je rastrojeni mladić, star 29 godina, što je naknadno doznao, s prozora vikao kako želi novinare da im ispriča svoju priču i razloge koji su ga nagnali na taj očajnički potez.

"S obzirom da situacija nije bila niti malo bezazlena, policajci uopće nisu niti pomišljali da od novinara zatraže da odu s mladićem razgovarati, iako je to bio njegov uvjet. Uopće ne znam kako mi je to došlo u glavu, ali u jednom trenutku sam samo došao do najbližeg policajca i predložio mu da pita nadređenog mogu li ja otići gore pregovarati s njim s obzirom da je tražio razgovor s novinarima. Bez razmišljanja je odbio moj prijedlog. Zamolio sam ga da ipak pita tadašnjeg zapovjednika specijalaca te da ću na svoju ruku ići gore i preuzeti svu odgovornost. Rekao sam mu i kako bi to moglo samo pomoći, a ne odmoći", priča Mario i dodaje kako je prošlo 20-ak minuta do kad do njega ipak nije došao zapovjednik specijalaca koji je vodio akciju i kazao mu da ipak može otići gore do stana.

"I njemu sam rekao kako sam svjestan opasnosti, ali da preuzimam odgovornost za svoju odluku. Ušao sam u zgradu u pratnji specijalaca. Cijelim stubištem su bili raspoređeni specijalci spremni na akciju i pod punom spremom s gas-maskama na licima. Vidjevši ih na položajima, kao da sam tek tada postao u potpunosti svjestan opasnosti. Ipak, teško je to objasniti. Te ispremiješane osjećaje u tom trenutku. Da, bojiš se, ali ne razmišljaš previše o tome dok si dio toga", iskren je Prizmić.

"Čuo sam tog mladića kako cijelo vrijeme viče "raznijet ću se". Stao sam ispred njegovih vrata svjestan da ga možda baš u tom trenutku može 'prebaciti' i da može svoje prijetnje sprovesti u djelo. A dijele nas samo ulazna vrata. Stavio sam novinarsku iskaznicu ispred 'špijunke' tako da je može vidjeti. Kazao sam mu da sam novinar i da mi može sve ispričati kako je i tražio te da se policija maknula. Oko pola sata sam ga molio da popričamo, ali nije mi odgovarao. Iz stana se samo čulo kako viče "dići ću sve u zrak", govori bivši novinar.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.