Mnogi Hrvati groze se svoga zdravstvenog sustava smatrajući ga neučinkovitim i lošim -  od dugih lista čekanja preko zastarjelih i raspadnutih nekretnina bolnica poput onih u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, do doktora, koji su sve, samo ne ljubazni, te se prema pacijentima odnose kao prema brojevima, a ne ljudskim bićima.

Naravno da ima takvih i sličnih slučajeva - ali pošto ništa ne smijemo generalizirati – također ima situacija u hrvatskom zdravstvu kada su pacijenti oduševljeni svime što ih je zateklo u teškom životnom trenutku, kada čovjeka zadesi ozbiljna bolest. Jednu takvu priču ispričala nam je Milica Zekić iz Splita koja je ove godine sveukupno šest mjeseci provela na Odjelu neurokirurgije u KBC-u Rebro, odnosno po novome KBC-u Zagreb.

Možda upravo ova priča koju nam je Milica ispričala pomogne sadašnjim i budućim pacijentima da na hrvatski zdravstveni sustav gledaju s pozitivne strane i da se olako ne predaju kada se nađu u teškom životnom razdoblju.

Njoj se, naime, dogodila dobroćudna izraslina na mozgu, koja zbog lokacije nije bila nimalo bezazlena, a kako to obično biva,  zdravstveno stanje joj se zakompliciralo, pa je u bolnici ostala znatno duže nego li je planirano. No, ispričala nam je da se u bolnici osjećala zaista sjajno.

-Osjećala sam se kao da sam kući, a ne u bolnici. Ljubaznost i pažnja medicinskih sestara i doktora bili su na visini. Nikad tim ljudima ništa nije bilo teško, i nikada od svih njih nisam osjetila ništa ružno, niti ikakvu nervozu. Sve su obavljali sa smiješkom, i nikada se nije moglo dogoditi da netko prođe pokraj mene, a da me ne pita kako sam – priča nam Milica i moli nas da napišemo imena svih sestara na Odjelu neurokirurgije, kojih se trenutno može sjetiti, kako bi im se ovim putem zahvalila.

Milica sa svojom sestrom Jelom tijekom liječenja

-Medicinske sestre znale su čak dva puta dolaziti tijekom noći i provjeravati kako su pacijenti, je li im što treba. Mogli smo ih zazvati zvonom, i čim bi to netko pritisnuo, isti bi tren došle, i ništa im nije bilo teško. Stoga se od srca zahvaljujem sestrama Luciji, Ivani, Marini, Kristini, Sunčici, Barbari, Zrinki, Tanji, Snježani, Gogi, Ivanki, Ani, Katarini, Branki, Magdaleni, Marici, Nedi, Đani, kao i sestrama s recepcije Katarini i Zrinki, i medicinskim tehničarima Zrinku i Kristijanu, te Arminu koji je s pacijentima radio na rehabilitaciji. Ako sam koga zaboravila, neka oprosti, nisam namjerno – kaže Milica, te dodaje da je i pomoćno osoblje Neda, Ružica i Stanka bilo sjajno, te da je soba uvijek bila čista.

Naravno tu su i ljubazni doktori s Odjela neurokirurgije KBC-a u Zagrebu na čelu s doktorom Josipom Paladinom kojima je Milica, isto tako neopisivo zahvalna što su prvenstveno sjajni ljudi.

-Joško je zaista nevjerojatan, koliko ima dobrote u tom čovjeku. Često me je tješio i ohrabrivao, a njegova smirenost se pretakala na mene, pogotovo u onim teškim trenucima pred operaciju. A da se sve vrati na svoje mjesto poslije operacije puno su mi pomogli estetski kirurg Anto Dujmović i doktorica Ines Trninić (specijalizantica Opće bolnice Dubrovnik op.a.), koja mi je šivala šavove – u dahu nam je ispričala Milica.

Nisu oni jedini koji su joj ovu godinu - od najteže u životu učinili iskustvom kojeg se neće nerado sjećati – tu su i doktori ne samo s odjela neurokirurgije u KBC-u Zagreb, nego i diljem Lijepe naše Krešimir Saša Đurić, Marko Kovačević, Andrija Bitunjac, Goran Mrak, Andrej Desnica, Sergej Marasanov, Hrvoje Opačak, Jakob Nemir, Velimir Lupret, Vlatko Šulentić, Vlado Miletić, Mario Tudor, dr. Domazet…

-Svima im se od srca zahvaljujem na stručnosti, ljubaznosti, strpljivosti i susretljivosti, a posebno bih se zahvalila mladoj doktorici Petri Barl, te jednoj mladoj, visokoj, plavoj, kojoj sam nažalost zaboravila ime – kaže Milica uz veliku podršku obitelji: supruga, sinova, nevjeste Dijane, unučadi, braće, sestara i brojne rodbine i prijatelja.

Nakon izlaska iz bolnice na Interliberu s Brunom Šimlešom

Što se tiče hrane i ona je bila kvalitetna, tako da Milica Zekić nije uspjelo pronaći nijednu zamjerku na odjel KBC-a Zagreb, a svih tih šest mjeseci liječenja za nju su bili besplatni, jer plaća dopunsko zdravstveno osiguranje.

Mnogima se od same pomisli na bolnicu zgrči stomak, ali iskustvo Milice nam pokazuje da strpljenje i dobrota medicinskog osoblja mogu i najteža životna iskustva učiniti lijepim sjećanjem. Stoga je Milici, ne biste vjerovali, čak bilo i malo žao kada je otpuštena iz bolnice.

-Jedan dio mene je naravno bio sretan što izlazi iz bolnice, ali drugi dio mene je bio pomalo tužan što odlazi od ovih divnih ljudi kojima sam mjesecima bila okružena – zaključuje Milica svoje lijepo iskustvo s hrvatskim zdravstvenim sustavom.

Maro Marušić