Vrijeme je to vrhunca oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj i agresije JNA i Republike Srbije na Hrvatsku. Ratovalo se na istočnoslavonskopiše Index.

"Jednostavno ne možeš predvidjeti kad će početi, kad će završiti. Jer uzbuna je svirana u početku. Početak i kraj uzbune je objavljivan. I onda jedan dan kad je objavljena uzbuna, ta ni danas nije završena. Nitko nije objavio kraj sirenom”, ispričala je u intervjuu za Documentu Vesna Jakumetović.

Oko 30.000 agresora prema 3000 hrvatskih vojnika

Hrvatske snage u Vukovaru nisu imale više od 3000 pripadnika dok je JNA bila brojčano nadmoćna s oko 30.000 vojnika. Angažirala je Novosadski korpus, riječnu mornaricu, dijelove ratnog zrakoplovstva, 252. oklopnu brigadu, mobilizirane su jedinice Teritorijalne obrane Srbije, elitne Prva proleterska gardijska mehanizirana divizija i Gardijska motorizirana brigada jedinice pobunjenih Srba te paravojne četničke postrojbe opremljene u Srbiji.

Prije rata Vukovar je bio nacionalno miješana sredina – u gradu je živjelo 21.065 (47,2 posto) Hrvata, 14.425 (32,3 posto) Srba, 9,5 posto Jugoslavena i ostalih manjina (18,8 posto). U gradu koji se prije rata dičio jednim od najvećih brojeva međunacionalnih brakova, jedni su krenuli oružjem na druge. Tijekom okupacije protjerano je oko 22.000 nesrpskog stanovništva, a nad ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice počinjen je ratni zločin. Prema podacima te bolnice ranjeno je 1219 branitelja i civila. U srpske logore odvedeno je oko 7000 stanovnika, a još i danas tristotinjak Vukovaraca nalazi se na popisu nestalih.

Život stanovništva tijekom opsade je bio iznimno težak – nije bilo struje ni redovne opskrbe hranom i vodom. Većina civilnog stanovništva tjednima je bila u skrovištima i podrumima, kao i gradska bolnica koja je bila teško oštećena i radila je u nemogućim uvjetima.

Vrh JNA očekivao je da će grad osvojiti u nekoliko dana, a opsada se u vojnom smislu može podijeliti na nekoliko faza. U prvoj fazi JNA je učestalo bombardirala i granatirala grad i okolicu te tenkovskim napadima nastojala razdvojiti snage branitelja. No, ta se taktika pokazala neuspješnom jer je rezultirala ogromnim gubicima agresora, dok su malobrojniji branitelji uspijevali čvrsto držati svoje položaje.

Krajem rujna započela je druga faza bitke u kojoj je JNA promijenila način vođenja operacije, a početkom listopada je zauzela selo Marince i tako u potpunosti okružila Vukovar.

Dan nakon Hrvatska vojska organizirala je prvi od nekoliko pokušaja deblokade, no JNA ih je zaustavila snažnom topničkom vatrom. Hrvatska vojska organizirala je nekoliko pokušaja deblokade Vukovara. Prvi je organiziran 4. listopada, dan nakon okupacije Marinaca, a pokušaj proboja JNA je zaustavila snažnom topničkom vatrom. U sljedećem pokušaju 13. listopada Hrvatska vojska je uspjela ući u Marince, no pokušaj deblokade je zaustavljen oko 13 sati. Hrvatska vojska je pretrpjela velike gubitke, a proboj je zaustavljen dijelom i zbog prolaska konvoja Crvenog križa koji na kraju nije uspio izvući ranjenike iz bolnice. Konvoj Liječnika bez granica konačno se 19. listopada uspio probiti u grad, dopremiti nešto medicinske i humanitarne pomoći i evakuirati dio ranjenika.

“Ali te '91. je jesen bila krasna. Lijepo je vrijeme bilo. I bilo je zatišje, nitko ne puca. Ništa se ne čuje. I djeca su se izašla vani igrati. I ta granata je pala, evo, ja se sad naježim kad se toga sjetim, te dječje žrtve i to sve. To je nešto prestrašno. Da vi malo djecu samo pustite da udahnu svježeg zraka, malo sunca da se poigraju vani i da u tom momentu... Kakav je to čovjek koji je mogao ispaliti tu granatu među hrpu djece? Ma to je monstrum, to nije čovjek. Jer on je imao taj cilj, on je to vidio, to sigurno nije bilo slučajno. Odakle su granatirani položaji? Kako je bilo moguće da netko vidi da ljudi izlaze iz podruma?”, prisjetila se nesretne pogiblje djece Vesna Jakumetović koja je i sama bila ranjena tijekom okupacije.

Više pročitajte OVDJE.