“Remember only that I was innocent
and, just like you, mortal on that day,
I, too, had had a face marked by rage, by pity and joy,
quite simply, a human face!”

Benjamin Fondane, Exodus
Murdered at Auschwitz, 1944

Vidi se iz raspadnutog aviona koji je Izrael prodao Hrvatskoj da je riječ o impozantnom zdanju. Yad Vashem u Jeruzalemu najveći je muzej holokausta na svijetu, a njegovo otvaranje financirale su brojne bogate židovske obitelji, prvenstveno iz SAD-a, kako se nikad ne bi zaboravila sramota koju je ljudski rod nanio samom sebi. Prostire se na 18 hektara s vanjskim i unutrašnjim izložbenim prostorima, a godišnje ga pohodi više od milijun posjetitelja. Nevjerojatan je to podatak, ali najbolje opisuje o kakvom je kompleksu riječ - više turista u Izraelu obiđe muzej holokausta nego Golgotu, odnosno Baziliku svetog groba, lokaciju na kojoj je Isus Krist razapet i pokopan, i s koje je uskrsnuo.

I tijekom našeg posjeta, brojni turistički autobusi s putnicima naoružanim fotoaparatima hodočastili su spomenik ljudskoj okrutnosti. Prolazimo prekrasnim zdanjem koji je projektirao arhitekt Moshe Safdie i gledamo tužne sudbine ljudi iz svih krajeva Europe koje je zadesila stravična patnja samo zato jer su bili Židovi. Prolazeći muzejom s grčem u želucu upijamo sve te deportacije, mučenja, ubojstva, raskomadana tijela i masovne grobnice kad li odjedanput zastanemo nad nečim poznatim – ma što li je onome na kapi, je li to slovo U?

Naravno da jest – kakav bi to bio muzej holokausta bez veselih, pijanih ustaša? Na crtežu hrvatskog Židova Gershona Apfela jasno se vidi kako ustaše proganjaju muškarce, žene i djecu s Davidovom zvijezdom. Slika nije nastalu u poraću, nego 1941., odnosno iste godine kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Karikaturist Apfel svjedočio je deportacijama Židova iz Zagreba u koncentracijski logor Jasenovac, a naposljetku je i sam odveden na polja smrti. Preživio je i Schachendorf, Mathausen i Gunskirchen, te je poslije emigrirao u Izrael, gdje je umro. Danas živi kao stalni postav Yad Vashema gdje svjedoči okrutnosti režima koji je vodio poglavnik Ante Pavelić. Priča o Židovima u Lijepoj našoj za vrijeme Drugog svjetskog rata puno govori i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je bila sve samo ne nezavisna.

Naime, Pavelić, Maks Luburić i drugi krvoloci, poput fra Majstorovića, vjerojatno nisu bili antisemiti. Njihovi fiksirani neprijatelji bili su prvenstveno Srbi. Uostalom supruga Ante Pavelića dijelom je bila Židovka. Međutim pravi poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Adolf Hitler stisnuo je Pavelića, koji potom ubrzano donosi rasne zakone po uzoru na one zloglasne Nurnberške te, osim Srba, počinje progoniti Židove, Rome, ali i Hrvate, političke neistomišljenike. Tako u Yad Vashemu nalazimo podatak da je ministar financija NDH rekao kako će Trećem Reichu platiti 30 maraka za svakog preseljenog Židova iz Hrvatske. To „preseljenje“ značilo je odlazak u koncentracijski logor, te egzekuciju. Znači, NDH ne samo da je ubijala Židove u Jasenovcu i drugim logorima, već je istu uslugu plaćala Njemačkoj.

Rezultat cijele te stravične politike NDH više od milijun posjetitelja svake godine vidi na velikoj karti Europe koja se prostire u jeruzalemskom muzeju. Prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je živjelo 39 tisuća Židova, a smaknuto je njih 30 tisuća što je 77 posto. U Njemačkoj je prije nacista živjelo 525 tisuća Židova, a ubijeno je njih 165 tisuća što je 26 posto (većina ih je emigrirala u Izrael izbjegavši tako logore smrti). Drugim riječima, gledajući surovu statistiku, ispada da su Hrvati u postotku ubili više svojih Židova nego nacistička Njemačka!

Brojke o ubijenim Židovima u Hrvatskoj s karte jeruzalemskog muzeja podudaraju se s onima koje je iznosio Slavko Goldstein. Prema većini procjena, ustaše su od 1941. do 1945. sveukupno ubile oko 300 tisuća ljudi. United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu navodi da je od ustaške ruke stradalo 32 tisuće Židova, od toga između 12 i 20 tisuća u Jasenovcu, oko 25 tisuća Roma (gotovo cijela populacija), te između 220 i 240 tisuća Srba. Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić smatra kako je za vrijeme NDH ubijeno 26 tisuća Židova, od toga u ustaškim logorima njih 19 tisuća, pogubljeno je 16 tisuća Roma, te 217 tisuća Srba, od kojih je njih 78 tisuća ubijeno u Jasenovcu, a sveukupno u logorima njih 93 tisuće. Njemački povjesničar Alexander Korb kaže da je samo u Jasenovcu ubijeno oko 130 tisuća ljudi.

Naravno s brojkama ubijenih Židova, Roma i Srba u Jasenovcu i drugim logorima NDH često se manipulira – jedni govore da je riječ o milijun žrtava, drugi da ih je jako malo – ali da je pogubljena samo jedna nevina osoba na teritoriju NDH bilo bi puno, a ne tisuće i tisuće koje su bez ikakvog razloga stradale pod ustaškom čizmom. Sramotno je da se u današnje vrijeme u Hrvatskoj bježi od ovih stravičnih zločina i da ih se umanjuje. Neki idu toliko daleko, pa tvrde da je Jasenovac bio radni logor, u kojemu se zatvorenike plaćalo za njihov rad, a vikendi su im bili slobodni, te su se bavili sportskim aktivnostima. Dio Jasenovca jest bio radni logor, ali tu su zatvorenici umirali od teških uvjeta rada.

U najvećem muzeju holokausta na svijetu, Yad Vashemu u Jeruzalemu, na jednom zidu Jasenovac i najzloglasniji nacistički kamp Auschwitz stoje jedan pored drugoga. Pametnom bi samo to bilo dosta da shvati kako su Jasenovac i drugi kampovi tamna mrlja hrvatske povijesti, ali budali ne bi bilo dovoljno ni milijardu takvih slika. Kolika je važnost jeruzalemskog muzeja u svjetskim okvirima najbolje govori lista državnika koji su ga posjetili: Vladimir Putin, George W. Bush, Nicolas Sarkozy, Bill Clinton, Barack Obama, Margaret Thatcher, John Major, Angela Merkel, Dalaj Lama, pape Ivan Pavao Drugi, Benedikt 16., Franjo… Bili su tu i Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, ali neki od njih, čini se, nisu dobro naučili gradivo...

Sad će netko reći a što je s zločinima partizana, koji su došli poslije ustaša i strijeljali ljude bez ikakvih suđenja pobivši ih isto tako na tisuće. To što su partizani radili također su teški zločini i nemaju nikakvog opravdanja. Zločin je uvijek zločin, a nažalost u te neslavne stranice knjige povijesti upisali su se svi pokreti, sve države i svi narodi svijeta uključujući i Židove. Teško je zločine uspoređivati – žrtve se s usporedbama nikad neće složiti - ali ipak, priča o holokaustu je najstrašnija.

Maro Marušić