Priča pod naslovom “Kako je majstor restauracije pretvorio hrvatski samostan  u osobni raj” objavljena je u novom broju Voguea za ožujak. Tim povodom Toto samo za Jutarnji kaže da se u elafitski otočić zaljubio na prvi pogled.

- U Hrvatsku često dolazim posljednjih dvadeset godina, prvo sam bio u Trogiru, a potom me moja draga prijateljica Francesca von Habsburg odvela na Lopud. Bila je to ljubav na prvi pogled. Odnedavno postoji direktna avionska linija Venecija - Dubrovnik pa dolazim još češće. Oko Božića sam boravio dulje na ovom otoku jer sam pisao knjigu kojoj se bližio rok, a to je mjesto na kojem vas nitko ne smeta - kaže talijanski restaurator koji je obnovio nekadašnju kapelu, kao i kompleks u kojem su živjele opatice uz samostan te ondje sagradio svoj dom, piše Jutarnji list.

Za Vogue je ispričao kako na Lopudu izgubi osjećaj za vrijeme: “Prava je vrsta balansa koju pruža mojem ubrzanom životu koji vodim između Venecije i ponekad New Yorka. To je raj u malom, bez automobila i buke, povratak u prošlost. Naprosto je fantastično. I moj je dom u Veneciji prekrasan, no to nisam ja. Pravi ja sam na Lopudu”.

Francesco Bergamo Rossi, zvan Toto, restaurator je koji je dobro poznat hrvatskoj publici, među ostalim je restaurirao Radovanov portal u Trogiru iz 13. stoljeća, potom u istom gradu kapelu Orsini majstora Niccolòa di Giovannija Fiorentina, sagrađenu u 15 stoljeću i sl., za koju je rekao nakon što ju je vidio da je “toliko prekrasna da je naprosto mora obnoviti”, potom je radio i na obnovi Dioklecijanove palače u Splitu, nadgledao je obnovu ljetnikovca Lantana u Sutomišćici, u Hrvatskoj je i osnovao školu u kojoj je doveo specijaliste za restauraciju i dogovorio stipendije studentima preko Venetian Heritage, u čijem je predsjedništvu, kao i stipendiju Fondacije Getty s kojima surađuje. Nedavno su polaznici njihove škole završili obnovu katedrale svetog Marka na Korčuli.

U jednom je trenutku odlučio i sam stvoriti svoj dom u Hrvatskoj, na Lopudu, u kući s koje se pruža prekrasan pogled. Iako mu ponekad dođe da bude sam, često mu dolaze i njegovi prijatelji, druženja objavljuju i na društvenim mrežama. Međutim, kako kaže, ne dolazi za najveće gužve, u kolovozu. Je li mu bilo teško uklopiti se među lokalno stanovništvo? “Ovdje živi dvjestotinjak ljudi. Svi se međusobno dobro poznajemo i pozdravljamo, no na Lopud dolazim više biti sam, meditirati, nego biti u društvu, imam ga dovoljno i previše u Veneciji”, kaže autor.

Na kuću koju je stvorio na Lopudu slučajno je naišao.

Jednog je ljeta istraživao što se nalazi iza tornja drevnog manastira kojem se dugo divio i otkrio je ruine male kapele, kao i kompleks u kojem su živjele opatice, a datira u 1484. godinu. Posljednja opatica koja je ovdje živjela preminula je 1873. godine i otada građevina propada. Uzeo ju je na dulji najam, kako je ispričao Vogueu, od dubrovačke crkve i odlučio pretvoriti u dom. “Jednog ću ga dana vratiti Crkvi. Uklapa se u moju teoriju o restauraciji: za sada je moj, no kada ga vratim Crkvi, bit će to održavano mjesto.”

Teško je, gledajući iz današnje perspektive ovaj projekt, zamisliti da je tu nekad bila gotovo “džungla”, kako opisuje, da je drvo šipka raslo iz grobnice u kapeli. Zajedno sa svojim prijateljima nekoliko je dana čistio ovaj prostor. Nakon što je vidio potencijale ovog prostora, a naročito “najljepši pogled na svijetu”, doživio je “fizički osjećaj poput zaljubljenosti” i shvatio da mu je suđeno: naprosto ovdje mora živjeti. Iako je, dakle, kuća u najmu, u Vogueu njegovu odluku tumače i na sljedeći način: “S vremenom je shvatio da u Hrvatskoj može pronaći ne tako skupu kuću s fantastičnim pogledom, na dijelu obale koji nije pretjerano izgrađen kao što je to susjedna, talijanska obala”.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.