Požar je trajao danima, dio mještana je bio evakuiran. Nastala je ogromna šteta, izgorjele su životinje, vinogradi, gospodarski objekti, ogromne bajkovite zelene površine veličine oko 3,5 tisuće hektara i nakon svega je ostala pustoš. Pelješani snažnim naporima pokušavaju vratiti krajolik koji je progutao požar na stare staze slave, no vremena će svakako trebati. 

Požaru na Pelješcu tog je dana prethodio požar na Korčuli koji je progutao oko 1 800 hektara šume. 

„Jako težak dan je to bio, a sve je počelo s prometnom nesrećom. Dvoje ljudi je smrtno stradalo, jedan je naš vatrogasac bio ozlijeđen. Pošao sam ga posjetiti u bolnicu. Dalje se nastavilo. Zvali su me kako gori Korčula. Krenuo sam prema Korčuli, ne mogu vam ni opisati kako sam se osjećao kad sam došao do zaobilaznice i vidio tu sliku. To je bila strava,“ izjavio je za Dubrovački dnevnik županijski vatrogasni zapovjednik Stjepan Simović.

Požar na Pelješcu buknuo je u noći s 20. na 21. srpnja na brdu Sveta Ana poviše mjesta Pijavičino. Požar se proširio prema Trsteniku, uslijed čega je stanovništvo, koje je bilo okruženo vatrom, evakuirano. Drugi je požar buknuo na području Ponikava. 

„Rekli su mi kako gori šuma u Trsteniku. Kao da sam znao! Naime, rekao sam dijelu vatrogasaca koji su gasili na Korčuli da ostanu tu večer na Pelješcu i na neki način je bila sreća u toj nesreći što su bili tamo i mogli su intervenirati odmah. Kad sam čuo za Trstenik, to je bilo strašno. Ogroman požar, ne vidite ništa od dima… I onda sam primio poziv za Ponikve. Kad sam došao tamo kazao sam – ovo je kraj. Gorjeli su i sjever i jug. Bila je to borba s vatrom na 4,5 tisuće hektara, na tri različite lokacije. Dakle, Smokvica na Korčuli, Trstenik i Ponikve,“ prisjeća se Simović.

Na terenu je bilo više stotina vatrogasaca iz cijele Hrvatske, u pomoć su pristigli i kanaderi, a vatru su, osim mještana, pristizali gasiti i dobrovoljci iz ostatka Županije. Kuće su u više navrata bile ugrožene, ali nijedna nije izgorjela zahvaljujući nadljudskim naporima vatrogasaca. 

„Stavili smo u tjedan dana taj požar pod kontrolu, ali znam da sam 29. dan uspio popiti kavu. Ogromna je površina i trebalo je čuvati. Sjećam se kako sam, za vrijeme trajanja požara, rekao da ću poći iza crkve u Ponikvama leći samo na pola ure, jer nisam spavao, padala mi je koncentracija. Nije prošlo ni tih pola sata, primio sam 37 poziva i devet poruka. Bilo je jako teško i zahtjevno, ali davali smo sve od sebe da obranimo kuće, ljude i spasimo sve što se spasiti da,“ kazao je Simović.

Narednih dana je buknulo na više frontova što je dodatno otežavalo situaciju, baš kao i snažna bura koja je puhala. Kao zapovjednik morao je donositi brze i dobre odluke, a one se, kako kaže, ne odnose samo na gašenje nego i na promet, na to da područje ne ostane odsječeno, da mjesta ne ostanu bez vodoopskrbe.

Požar je nakon tjedan dana uistinu nadljudskim naporima stavljen pod kontrolu. Situaciju su pratili svi nacionalni mediji, prilike su se mijenjale iz minute u minutu. Cijela Hrvatska tih je dana bila uz Pelješac i njegove mještane, a ponajviše uz vatrogace zahvaljujući kojima pred vatrenom stihijom kakva se ne pamti nije stradala niti jedna kuća. 

Za njihovo nesebično zalaganje stigla je nagrada 'Ponos Hrvatske'  koja se svake godine dodjeljuje građanima Hrvatske za hrabra i nesebična djela koja im je posebno draga. 

"Nisam je htio sam preuzeti. Rekao sam - idemo svi gore! Jer svi smo zaslužni, svi smo se trudili i svi smo disali kao jedan. Bilo je nervoze, bilo je i pjesme u svom tom jadu, ali uspjeli smo," kazao je emotivno Simović. 

Katastrofalni požar na Pelješcu Hrvatska će, nedvojbeno, dugo pamtiti. Pamtit će tugu, gubitke, strepnju i raj koji je nestao u vatri. Ali baš kako će se pamtiti katastrofa koja se dogodila na velikom hrvatskom poluotoku, pamtit će se zajedništvo i hrabrost ljudi koji su riskirali svoje živote kako bi zaštitili tuđe. Kako bi zaštitili njihove obitelji, njihove domove i njihov komadić raja. I danas, nakon tri godine, zaslužuju jedno veliko 'hvala'.