Brodom Slavija, 14. studenog, iz gruške luke je isplovilo više od četiri tisuće žena, dje­ce, starijih osoba i ranjenika koji su tada pošli u neizvjesnost prognaničkog ži­vota, a krajnja odrednica bila im je Pula. Među njima bila je medicinska sestra i primalja Brankica Miškić koja je na brodu pomogla da na svijet dođu dvije bebe, Nine Konsuo i Ljiljane Radić.

Miškić se tada kao civil, s još devet članova svoje obitelji, ukrcala na 'Slaviju' tražeći spas od ratnih strahota koje su poharale Grad i okolicu.

- Moja cijela obitelj bila je u garaži broda. Bilo je tu puno ljudi, puno mora... - prisjeća se gospođa Brankica te dodaje kako je putovanje krenulo oko podne, a ljudi su se ukrcavali više od tri sata. Po izuzetno lošim vremenskim uvjetima putovali su za Zeleniku gdje su nastavljeni pregovori između agresora i napadnute strane uz prisustvo promatrača, a bila je to prilika da se iskrcaju oni koji su željeli ostati na teritoriju Crne Gore.

'TO SE RIJEČIMA NE MOŽE OPISATI'

Već na tom potezu od Dubrovnika do Zelenike Brankici Miškić je stigao poziv od doktora Rapajića da se priključi medicinskom timu jer su počeli trudovi Nini Konsuo.

- Sve je prošlo dobro. Nije me bilo strah jer joj je to bio drugi porod, u okviru planiranog termina, pa sam odmah računala kako neće biti problema - govori Brankica koja je uz doktoricu Čale i medicinsku sestru Jaspricu, s minimalno medicinske opreme, pomogla da se rodi Hrvoje. Prisjeća se kako je mama Nina nakon poroda bila dobro te se već za dva sata obukla i spustila niz brodske skale u svoju kabinu, a rodila je u kapetanovoj zbog većeg prostora. Brankica se sjeća kako je Hrvoje rođen točno u ponoć i 35 minuta, 15. studenog.

- Imala sam malene škarice za nokte i sterilni končić, ali bio je to lijep i spontan porod koji je prošao glatko. No, iskreno rečeno okolnosti koje su se događale oko nas bile su strašne i to se jednostavno ne može opisati nego se moralo doživjeti. Moj otac je inače bio u Jasenovcu gdje je doživio strahote pa je često govorio kako se to ne može opisati riječima već se jedino treba doživjeti - prepričava Brankica Miškić, dok se Nina Konsuo prisjeća kada je prvi put ugledala svoga Hrvoja.

- Bio je sav smežuran i napaćen. Rodila sam deset dana prije termina što je vjerojatno iziritirano stresom i povraćanjem na brodu. Za mene je porod prošao bez ikakvih problema, ali bilo mi je teško poslije jer sam putovala sa starijim sinom koji je tad imao pet godina. To je bio veliki šok za dječaka tih godina koji je morao izaći iz kabine, bio je zbunjen i preplašen kao i svi mi - kazuje Nina koja je nakon poroda obukla kotulu i suknju pa nitko nije mogao vjerovati da je upravo rodila. Kroz smijeh govori kako nije imala što drugo obući jer nije očekivala da će situacija biti takva pa se nije pripremala onako kako to obično rade žene koje idu u bolnicu roditi. Najtraumatičniji trenutak za nju bila je neizvjesnost i strah hoće li roditi u Crnoj Gori budući da su već tad krenuli jaki trudovi.

'NISAM HTJELA IZAĆI U CRNU GORU PO CIJENU ŽIVOTA'

- Nikad neću zaboraviti taj osjećaj užasa, da smo morali ići u neprijateljske teritorijalne vode. Sjećam se tih vojnika koji su nas pregledavali kad smo stigli... Bilo je to stravično - govori Nina Konsuo koja je uz starijeg sina na brodu bila sa sestrom i kumom.

- Ljudi su pored nas bili poredani kao sardine, djeca su plakala, krivila se. Osjećala sam se strašno i molila sam ljude oko sebe da ne govore za moje trudove jer sam se bojala da ne ostanem u Zelenici - prisjeća se te dodaje kako po cijenu života nije htjela izaći pa su joj obećali da će je ostaviti u Dubrovniku po povratku jer je sigurnije roditi u bolnici, no vojska ipak nije dozvolila iskrcaj. Rodio se tako Hrvoje Konsuo točno na Ponti Pelješca, govori njegova majka Nina te ponosno dodaje kako je to ipak dubrovački akvatorij.

- Moj stariji sin se sjeća svakog detalja, a ja sam samo 40 posto od toga zapamtila, sve sam ostalo izbacila iz sjećanja. Najgori je bio osjećaj neizvjesnosti i nevrijeme koje nas je pratilo jer sam imala osjećaj da nestajem, a fasciniralo me zajedništvo koje je bilo snažno - kazala je Nina Konsuo koja tada imala 26 godina, a prisjeća se da je na brod 'Slavija' pošla teškom mukom jer nije htjela napustiti dom.

Drugi porod bio je pak nešto teži.

Naime, Ljiljana Radić bila je 36 tjedana trudna, a iz Dubrovnika je pošla s potvrdom o komplikacijama u trudnoći.

- Doktor je mome mužu na zadnjem pregledu rekao 'Da je moja, ona bi davno napustila Dubrovnik' - govori Ljiljana čija priča je posebno zanimljiva jer je s mužem iz Zagreba došla u Dubrovnik zbog njegove prekomande. Naime, njezin suprug, Miljenko Radić, bio je zapovjednik na južnom bojištu te su oni u grad stigli prisjeća se točno 12. rujna 1991. godine, a smjestili su se kao podstanari na Konalu.

- On je bio stalno na bojištu, a ja sama doma. Sjećam se kako sam ponekad sjedila u kadi na poplunu. Inače, ne bih se ja odvajala od supruga ni tad, ali on je inzistirao, a i žena koja je živjela u kući, kat ispod nas, je išla pa bih onda ostala potpuno sama tako da smo s njezinom prijateljicom i djecom pošle na Slaviju - prepričala je Ljiljana kojoj nitko na brodu nije vjerovao da je uopće trudna jer je kako govori bila mišićava sportašica, a u trudnoći je dobila samo tri kilograma.

RODIO SE MARINO OMOTAN PUPČANOM VRPCOM OKO VRATA

- Stalno sam povraćala što je dodatno iritiralo trudove, a kad sam pošla na wc puknuo mi je vodenjak i više nije bilo sumnje da beba stiže. Svi su se nadali da ću izdržati do bolnice, ali ja sam rodila točno kad je brod pristao u Pulu - ushićeno govori Ljiljana Radić koja je tada na svijet donijela Marina također u kapetanovoj kabini. Sjeća se ona teškog i mučnog poroda kada su joj, kako govori, 'skakali' po trbuhu, a Brankica dodaje kako je to bilo neophodno.

- Čim sam vidjela Ljiljanu zabrinula sam se. To joj je bilo prvo dijete, ona je sportašica, mršava, a s njima ide malo teže. Uvjerila sam se da su moja predviđanja bila istinita kad se rodio dječak kojemu je pupkovina bila omotana dva puta oko vrata - govori primalja Brankica Miškić s jezom i pomisli što da se dogodilo ono najgore, a na svu sreću sve se skončalo najbolje.

Marino, kojemu je mama dala ime prije nego se rodio i tako predvidjela poveznicu s Istrom, proveo je deset dana u pulskoj bolnici. Da se dječak rodio tata Miljenko je saznao tek nakon dva dana, a mama i on su ostali u Rijeci kod obitelji. Nakon mjesec dana Ljiljana je saznala da joj je suprug nastradao tako što je nagazio na minu te su mu morali visoko amputirati nogu, a nakon operacije je dobio gangrenu. Ona i Marino ponovno su pošli na brod, ovaj put Iliriju te stigli u Dubrovnik na Badnje večer.

- Sjećam se da sam odmah pošla u bolnicu sa sinom, a anesteziolog mi je rekao da beba ne smije ići na odjel intenzivne njege jer je to jako opasno. Ja sam inzistirala jer Miljenko uopće nije vidio svoga sina pa smo uspjeli ući. On je imao temperaturu i bio je jako slab, ali mi je kasnije rekao kako mu je ta noć bila odlučujuća i da smo mu mi dali snagu za život - govori emotivno Ljiljana Radić koja je kasnije sa suprugom dobila još tri sina.

TRAJNA POVEZANOST

Misao vodilja koja ih je održala u teškim trenucima bila je jasna - moramo 'izgurati', a u tome su danas suglasne sve tri. Da nije bilo snage i koncentracije da se to mora obaviti, ne bi bilo ni njihove priče i života kao i svih onih koji su dijelili isti put pa time i sudbinu obilježenu ratnim strahotama.

- Nekako me na ovaj naš slučaj podsjeća sudbina Titanika iako, na svu sreću, nismo tragično završili. Sve je bilo tako stravično i na osnovu toga bi se film mogao snimiti, ali na kraju je, hvala Bogu, ispalo savršeno – kazala je Nina Konsuo. I Brankica Miškić se prisjeća onog trenutka kada je znala da je sve dobro prošlo. Pristali su u Pulu, novinari su okupirali brod prepun napaćenih ljudi posebno znatiželjni kako su prošli porodi Nine i Ljiljanje.

- Napustila sam teren kad sam obavila svoj posao. Novinari su me još na brodu ‘zaskočili’ s pitanjima, ali sam rekla da sam preumorna za razgovor. Dva teška dana bila su iza nas, a morali smo biti koncentrirani cijelo vrijeme. Dok su se ljudi iskrcavali, moja prijateljica i ja smo sjele smo u bar, a konobar je rekao da nas želi počastiti pivom – priča Brankica, a u dahu joj olakšanje kao da sad proživljava događaj iz 1991. godine.

Dječaci su upisani u knjigu poroda u Puli kad su pristali na kopno. Brankica je poslije zvala bolnicu da provjeri kako su; rekli su joj da je Hrvoje težak 3,450, a Marino 2,680 kilograma, a njihovim majkama poslala je pozdrave.

Za cijeli život ove tri žene trajno su povezane, a dva sad već odrasla mladića ostali su trajno obilježeni morem. I koja slučajnost - obojica su trenutno na brodovima, jedan kao kuhar, a drugi je nautičar. Kao poklon za prvi rođendan od Jadrolinije dobili su po zlatni lančić s privjeskom, a njihove majke kažu kako oni uopće emotivno ne doživljavaju to što su rođeni na brodu. Zato će priča isprepletena ljubavlju, strahom, nelagodom, boli, ali i srećom što je sve završilo dobro, ostati u srcima i sjećanjima njihovih hrabrih majki.