U srednjem vijeku sklapanje braka nije se događalo u trenutku. Bio je to proces koji se odvijao u nekoliko koraka između kojih je moglo proći mnogo vremena, čak i više godina. 

Prve korake prema budućem braku poduzimali su posrednici, a ako bi oni postigli pristanak, obitelji su pregovarale. Roditelji i rođaci mladoženje i nevjeste birali su posrednike među uglednim ljudima, a najradije među onima koji su bili u dobrim odnosima s obje obitelji. Posrednik je odlazio u posjetu u dotičnu kuću kako bi članovima obitelji predložio brak, čak možda i natuknuo nešto o mirazu. Posrednici su najčešće bili muškarci, ali mogle su to biti i žene, pogotovo u neformalnom dijelu dogovora.

Nakon prve suglasnosti dvije obitelji su se sastajale da bi se dogovorile o detaljima, prvenstveno o mirazu i rokovima svadbe. Taj se dogovor potvrđivao rukovanjem, a oni koji su se htjeli bolje osigurati dali su sastaviti notarsku ispravu. Nevjesta najčešće nije prisustvovala takvim sastancima, koji su zapravo značili bračno obećanje, odnosno verba de futuro. Tim svečanim dogovorom počinjao je proces koji je završio u trenutku kada je otac ili netko drugi predao mladu mužu. Prema crkvenim zakonima, riječi bračnog obećanja u futuru bile su obvezujuće, imale su pravno značenje i predstavljale su zapreku za brak s trećom osobom, ako prije toga obveze nisu bile valjano razriješene. Međutim, nije bilo tako lako povući bračno obećanje koje je dala obitelj. To je za sobom povlačilo teške posljedice, od gubitka miraza, razbaštinjenja i velikih sukoba između dviju obitelji.

Tijekom čitavog srednjeg vijeka crkveni sudovi su priznavali valjanim svako vjenčanje u kojem su obje strane izjavile da uzimaju jedno drugo za muža ili ženu u nazočnosti svjedoka, sa ili bez vjerske ceremonije.

Vrlo važan dio planiranja budućeg braka bio je dogovor o mirazu. Naime, sklapanje braka shvaćalo se kao posao, kojem se pristupalo s jednakim oprezom kao i svakom drugom poslu. Bilo je od presudne važnosti povezati se s članovima imućnih i uglednih obitelji. Miraz je prema crkvenom i statutarnom pravu bio obvezan za sklapanje braka i to u svim društvenim slojevima, a jamčio je čast, ugled i društveni status obitelji i žene te osiguravao ženu i njezinu djecu. Činila ga je određena svota novca, nakit, odjeća i oprema za kućanstvo, rjeđe i nekretnine. Iznos miraza ovisio je o društvenom položaju ženine obitelji. Zakon je obvezivao obitelji da ugovore o mirazu sklapaju pred notarom koji im je izdavao ispravu o tome i bilježio podatke u posebne registre.

Razmjena sporazuma o braku, tzv. verba de praesenti, znači međusobnu izjavu o prihvaćanju za muža i ženu, izrečenu u prezentu, koja je bila presudna za sklapanje braka i u pravnom i u vjerskom smislu. Radilo se o sporazumu koji uspostavlja brak u onom trenutku kad je izrečen, a vrijedi trajno. Tijekom čitavog srednjeg vijeka crkveni sudovi su priznavali valjanim svako vjenčanje u kojem su obje strane izjavile da uzimaju jedno drugo za muža ili ženu u nazočnosti svjedoka, sa ili bez vjerske ceremonije. U slučaju spora, dokazivanje razmjene sporazuma bilo je najlakše ako je postojao bračni ugovor sklopljen pred notarom. Zbog toga su pripadnici viših društvenih slojeva redovito registrirali svoje brakove na taj način. Naime, sve do Tridentskog koncila u 16. stoljeću nisu bile vođene matične knjige, tako da, izuzev notarskih registara, nije bilo nikakvih pravnih dokaza o sklopljenom braku. Tipičan primjer notarskog bračnog ugovora je onaj sklopljen između Katarine Bizije i Matka de Lebre-a, 1455. godine. U njemu se kaže da su Matko i Katarina uzeli jedno drugo za ženu, odnosno za muža, riječima izrečenim u prezentu, prema zapovijedi presvete Rimske Crkve. Matko je obećao da će odvesti Katarinu svojoj kući radi konzumacije braka najkasnije za godinu dana, a i prije, ako bude želio. Pri sklapanju bračnog ugovora Matko je primio prvu ratu miraza, 600 perpera, i obećao da će on ili njegova obitelj taj novac vratiti, „ako se smrću bilo kojeg od supružnika brak razriješi prije no što bude konzumiran“.

Bračne ugovore s budućim muževima sklapali su očevi, i to često za maloljetne kćeri, čak i djevojčice, stare desetak godina, katkada i manje.

Doktrina o sporazumu davala je budućim bračnim partnerima teoretsko pravo da odbiju neželjeni brak, ali to njihove obitelji nisu mogle dopustiti. Pogotovo su žene, prvenstveno one iz viših društvenih slojeva, bile zatočenice obiteljskih ženidbenih strategija. Bračne ugovore s budućim muževima sklapali su očevi, i to često za maloljetne kćeri, čak i djevojčice, stare desetak godina, katkada i manje. Brakove punoljetnih žena također su ugovarali očevi i budući muževi. Muškarci su u odlučivanju o braku imali daleko veću autonomiju od žena, no i oni su morali podrediti svoje osobne želje i osjećaje disciplini obitelji i zajednice.

Zapisnici dubrovačkog Velikog vijeća bilježe više slučajeva da su mladići nakon sklapanja bračnog ugovora izbjegavali svadbu. Protiv takvih pokušaja intervenirala je ne samo obitelj nego i država, zakonima i kaznenim mjerama.

Jedini način na koji su mlade žene i muškarci doista mogli izbjeći dogovoreni brak bio je odlazak u samostan.

Tako je 1475. godine mladi vlastelin Stjepan Nikolin de Menze priredio skandal svojoj obitelji i dobru priču za čitav grad kad je pobjegao u Italiju da izbjegne brak s nevoljenom zaručnicom Marijom, s čijim je ocem Junijem de Georgiom osam godina prije toga sklopio bračni ugovor. Vijeće umoljenih odlučilo je da djevojka ima pravo na 1600 perpera protumiraza iz njegove imovine, te pravo na doživotno uživanje svih dobara, čak i ako se zaredi. Stjepanu su zabranili povratak u Dubrovnik, ukoliko ne odvede ženu kući ili ne odjene redovničku halju. Na trošak imovine mladog Menze-a poslali su senjskog arhiđakona Miha da ga traži po Italiji i prenese mu zahtjeve Senata. Kada ga je svećenik našao u nekom napuljskom svratištu i prenio mu zahtjeve i prijetnje Senata, Stjepan više nije mogao uteći obvezama, pa se vratio u Dubrovnik i oženio. Kao i mnogi prije i poslije njega, morao je popustiti zahtjevima obitelji.

Od sklapanja bračnog ugovora do odlaska žene u mladoženjinu kuću, radi konzumacije braka, znalo je proći od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. 

Jedini način na koji su mlade žene i muškarci doista mogli izbjeći dogovoreni brak bio je odlazak u samostan. Naime, u takvoj odluci Republika ipak nije mogla ići protiv Crkve, pa i statut propisuje da kći može poći u samostan i protiv volje roditelja. Pogotovo se za žene sloboda izbora svodila na udaju za muža po očevu izboru ili odlazak u samostan. Najdramatičniji primjer pružila je Lukrecija Zuzorić, kći Vlaha Pavlovog Zuzorića i teta slavne Cvijete, koja je na dan svadbe s Nikolom Nalješkovićem u svadbenoj haljini projurila gradom i pobjegla u samostan svete Marije od Kaštela. Ondje si je odmah sama odrezala kosu, skinula odjeću nevjeste i odjenula redovničke haljine da bi zauvijek ostala u njima kao Kristova zaručnica Gabrijela. Bilo je i muškaraca koji su se utekli zaštiti samostanskih zidina da bi izbjegli neželjeni brak. Jednako kao i žene, bez globe i zatvora mogli su se izvući jedino ako bi primili crkveni red.

Konačni korak u sklapanju braka bila je svadba, svečani ispraćaj mladenke u muževu kuću. Svadba je označavala konzumaciju braka, odnosno početak reproduktivnog života para, zajednički suživot kao i svečano obznanjivanje braka čitavoj zajednici. Ta ceremonija je samo značila potvrdu ranije sklopljenog braka. Od sklapanja bračnog ugovora do odlaska žene u mladoženjinu kuću, radi konzumacije braka, znalo je proći od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Uobičajen je bio razmak između jedne i tri godine. Taj je rok bio kraći kad se radilo o udovcima i udovicama i, uopće, starijim parovima, a mnogo duži kada se moralo čekati punoljetnost djevojke.

Glazbena pratnja ulicama grada bila je zabranjena zakonom protiv raskoši iz 1503. godine. Od tada je bilo dozvoljeno samo muziciranje u kući u kojoj se slavila svadba, i to samo jedan dan.

Na dan svadbe, nevjesta je u svečanoj povorci odlazila u kuću muža. Bila je okićena nakitom i odjevena u odjeću koja se nosila samo u toj prilici, kao simbol ugleda i bogatstva obiju obitelji. U svadbenoj povorci sudjelovali su dječaci, mladići, plemenite žene i djevice koji su, uz svirku truba i frula, pratili mladu. Glazbena pratnja ulicama grada bila je zabranjena zakonom protiv raskoši iz 1503. godine. Od tada je bilo dozvoljeno samo muziciranje u kući u kojoj se slavila svadba, i to samo jedan dan. Prije no što bi nevjesta napustila očevu kuću, primala je „blagoslov Abrahama, Izaka i Jakova“, najprije od svećenika, duhovnog oca toga doma, potom od djeda, ako je bio živ, potom od oca ili strica, potom od bake, ako je bila živa i napokon od majke ili tetke.

Nakon blagoslova nevjesta je krenula put muževe kuće, između dviju žena s kojima je bila u krvnoj svezi, a zvali su ih babice. Njihova je zadaća bila da pripreme nevjestu za prvu bračnu noć, da je pouče što treba činiti i budu joj pri ruci kada bude lijegala i ustajala. Mladoženjini rođaci i prijatelji išli su u njegovu kuću prije nevjeste i častili se ondje na svadbenoj gozbi. Uzvanici nevjeste i njezinih roditelja bili su odvojeni od njih. Nevjestin djed, otac ili stric ili neki bliži rođak, zajedno s dvojicom uglednika, dopratili bi je do mladoženjinih vrata i odmah bi se vraćali svojoj kući. Sama nevjesta, kao ni njeni uzvanici, nije jela na gozbi u muževoj kući.

Svadbe udovica razlikovale su se od svadbi djevica, što ukazuje na utjecaj crkvene doktrine o vrijednosti djevičanstva i svojevrsnoj nesklonosti prema preudaji udovica. Svadbeni obredi udovaca i udovica odvijali su se diskretno, bez velikog slavlja i raskoši, najčešće u kućama, kako se ne bi izazivala prevelika pažnja susjedstva.

Više o ovom pitanju možete pročitat u knjizi „Maruša ili suđenje ljubavi“ autorice Zdenke Janeković Römer.