U dubrovačkoj Sinagogi, jednoj od najstarijih i najvažnijih sakralnih objekata te vrste u Europi, izloženi su originalni dokumenti koji nas podsjećaju na najsramotnije razdoblje naše povijesti.

Naime, ustaške vlasti u Dubrovniku za vrijeme Drugog svjetskog rata maltretirali su druge i drugačije, posebno Židove i Srbe. Tako su dubrovački Židovi morali svoje butige i poslovnice označiti da su židovske i istaknuti ime vlasnika, i to napisati na tri jezika: hrvatskom, njemačkom i talijanskom, a u slučaju da to ne učine, kaznili bi se zatvorom. Naravno, oko ruke su morali nositi žutu traku na kojoj je pisalo Židov. Bilo im je zabranjeno odlaziti u lokale, kafane, čak i na plaže, a nisu se smjeli javno skupljati ni u grupama.Bilo im je zabranjeno izlaziti poslije 8 sati navečer i prije 7 sati ujutro.

Također, morali su ustaškim vlastima predati svu svoju imovinu poput automobila, goriva, radija i svega drugog. Ustaške vlasti prijetile su im u slučaju da to ne učine da će im se suditi po ustaškom kratkom zakonu. Na mnogim proglasima istaknut je fašistički slogan Za dom spremni, za kojeg danas mnogi pogrešno govore da je preuzet iz opernih arija.

Židovi tijekom Srednjeg vijeka, za razliku od drugih krajeva Europe gdje ih je proganjala i ubijala inkvizicija Katoličke crkve, u Dubrovačkoj Republici nisu imali značajnijih problema, tako da se može reći da je suživot Dubrovčana i Židova bio vrlo dobar, i to je tako potrajalo sve do Drugog svjetskog rata. S obzirom da Dubrovčani i Židovi prije toga nisu bili neprijatelji, ovaj progon je čisti dokaz da je Nezavisna država Hrvatska bila potpuno zavisna država od nacističke Njemačke i fašističke Italije, a Ante Pavelić najobičniji kvinslinški pijun.

U razdoblju od 1941. do 44.,  je smaknuto 27 Židova koji su bili stanovnici Dubrovnika. Ne ponovilo se više nikad ovo najsramotnije razdoblje naše povijesti. Naučimo svi iz ovih pogrešaka, i nemojmo više nikad drugima i drugačijima uskraćivati pravo odlaska na plažu ili kavanu, da ne spominjemo neke puno gore stvari.