Nije puno vremena prošlo od 1999. godine, a Dubrovnik se skroz promijenio. U ovom tekstu, pokušat ćemo dočarati kako se živjelo na prijelazu milenija.

Bila su to komplicirana vremena, poratno doba s jako malo turista, nezaposlenost je bila ogromna, otkazi svakodnevni. Radnici kamenoloma u Visočanima, isto kao i njihovi kolege iz Luke Dubrovnik štrajkaju, jer plaću nisu vidjeli punih šest mjeseci. Slična je situacija i u Dalmacijabilju. Prije rata, bilo je to jako i moćno poduzeće, ali devedesetih tone sve dublje. Loše je i u dubrovačkoj Općoj bolnici. Tamo doktori i medicinske sestre nisu primili plaću tri mjeseca, a iste te godine za v.d. ravnatelja bolnice izabran je sadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić.

Te je godine u Dubrovniku bilo lakše naći zlato i naftu, nego posao. Veliki problemi tresu i Hotelsko poduzeće Babin kuk, koje kreće u privatizaciju. Dugogodišnji direktor Mladen Falkoni je smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Uwe Geiser i odmah kreće s otkazima. Radnici prosvjeduju, novinari izvještavaju, a napeto je, kao u kineskoj tvornici lastika, pa Uwe Geiser fizički napada fotoreportera Zvonimira Pandžu.

Dubrovački vjesnik te je godine zabilježio brojne napade na novinare. Na Lopudu su pretučeni novinari Jutarnjeg Mateo Rilović i Jadran Kapor, koji su izvještavali u vezi bespravne gradnje pomoćnika ministra obrane. Još gore je prošao novinar Globusa Antun Masle, kojeg su uhapsili u Crnoj Gori, na graničnom prijelazu Božaj, nedaleko od Podgorice. Priveli su ga u vojni zatvor na tri mjeseca. Masle je uspio skliznuti iz zatvora preko vojne bolnice i ilegalno je ušao u Hrvatsku. Tih je godina novinar Anton Hauswitchka također imao problema, jer je pisao o privatizaciji.

Vatreno je i na rubu pucanja, otvaranje graničnih prijelaza preko Ivanice i Debelog brijega. Četiri godine nakon završetka rata, odlučeno je da se otvore cestovni prijelazi na Brgatu i Konavlima, a Dubrovčanima se ta ideja nikako ne sviđa. Prosvjeduju, a posebno je napeto na Ivanici gdje don Miljenko Babić drži govor u kojemu proklinje sve one koji će sutra jesti, piti i trgovati s neprijateljem. Novinari Dubrovačkog vjesnika tom su ga prigodom pitali je li proklinjanje neprimjeren rječnik za jednog katoličkog svećenika, ali Babaić u proklinjanju ne vidi ništa sporno. Na jednom transparentu piše: „Pokazali ste pravo lice, ne prelazite preko Ivanice“.

Iako je rat završio, 1999. godine traje bombardiranje Srbije od strane NATO-a. Dubrovčani se hvataju za glavu, jer zbog Kosovske krize, brojni turisti otkazuju rezervacije. I Zračna luka u Čilipima je u velikim problemima zbog Kosova – nema zrakoplova, pa od Vlade traže pomoć u iznosu od 650 tisuća njemačkih maraka. Turista je jako malo, ali to ljeto je Dubrovnik pohodio zanimljiv gost – mađarski premijer Victor Orban, koji i danas obnaša istu dužnost.

Iz našeg, sadašnjeg kuta, nevjerojatno zvuči podatak da je 1999. godine Dubrovnik, skupa s okolicom, imao samo tri hotela s pet zvjezdica – Excelsior, Villu Orsulu i Argentinu, koja od te godine ima novog vlasnika – Andronika Lukšića. On jako dobro zna da će loša vremena proći i da će turisti opet doći, pa osim Argentine, te iste godine kupuje većinski paket dionica Atlasa skupa s njegovim nekretninama. Bio je u pravu stari Androniko – danas taj potez njegovim nasljednicima omogućava lijepu zaradu.

Grad još trese afera Dubrovačka banka, koja je počela godinu prije, a na sudovima se vode brojni sporovi. Jedan je upravo gotov, a Neven Barač i Mirko Obrvan oslobođeni su krivnje. Zanimljivo, te godine Dubrovnik je dobio Trgovački sud.

Dubrovačke ljetne igre, u ljeto 1999. godine, otvorio je bolesni predsjednik Franjo Tuđman, koji je umro iste godine u prosincu. Dubrovnik je tih dana bio prazan i pust, ništa nije radilo, a videoteke su se obogatile iznajmljivanjem filmova. Izlazi poseban broj Dubrovačkog vjesnika (u ponedjeljak), na 24 stranice u kojem se piše samo o Franju Tuđmanu.

Ali nakon smrti Tuđmana, brzo su Dubrovčani došli k sebi, jer je na repertoaru zabava kakvu dugo nisu vidjeli. Traju pripreme za milenijski Novogodišnji doček, koji je proglašen za jedan od najboljih na svijetu i bit će prikazan na tada vrlo jakom mediju MTV-ju. Veliki party naziva Back to the Future u Dubrovniku organizirali su ljudi koji su u Njemačkoj radili tada jako popularne partyje Love Parade, a u Dubrovniku su doveli njemačke i druge popularne DJ-jeve. Partyji se održavaju i noću i danju, a zamislite ovo, elektronska glazba pušta se i za Novogodišnji doček na Stradunu, kao zagrijevanje pred koncerte Vanne i Dina Dvornika. Cijena ulaznice za ludi elektronski provod bila je 60 njemačkih maraka. Spomenimo i to da je Slaven Tolj s likovnim majstorima uredio dubrovačke izloge na Stradunu za doček Nove Godine. Kako je moguće da Dubrovnik nikad prije i nikad kasnije nije uspio ponoviti tako vrhunski doček Nove Godine?

Kad smo već kod dočeka na Stradunu, odmah nam je asocijacija glazbena grupa Dariva, pa ćemo kazati da su oni 1999. godine skladali popularnu pjesmu Divlje lige (Prava liga, pola tone, ali pola pliva…). Divlja liga tih je godina, za razliku od danas, bila nevjerojatan spektakl, koje su u Dubrovniku pratili svi, a broj prijava iz godine u godinu bio je sve veći. Gdje je spektakl, tu je i Goran Đerek. Đero je u Divljoj ligi sudjelovao i kao sudac, i kao kontrolor i kao igrač, i kao komentator, iako umalo, nije popio batina. Trebao je suditi utakmicu između Špilje i Mrkana, ali je kasnio 20 minuta, pa su igrači popizdili, a Đero im je samo rekao „Što oni znaju o pravilima“. Odmah potom, uskočio je u plivalište u kapici Porporele, zabio je 4 gola, a na kraju utakmice je izjavio da „sreća po protivnike što nije igrao od samog početka“. Poslije se negdje izgubio, jer je, kako je rekao, imao neodgodivog posla u Zagrebu.

Ne samo da se tih godina pratila Divlja liga, nego i utakmice Juga, koji je zimi igrao pod balonom. Publika je bila brojna, a navijanje kao u Južnoj Americi. Danas toga nema, publika na Jugovoj bazenu više nije brojna i više liči na kazališnu.

Dubrovčani tih godina nisu imali posla i para, ali znali su uživati, barem ljeti. Novinarka Dubrovačkog Dube Marjanović piše reportažu s kupališta Buža. Tamo je pregršt domaćih ljudi, i mladih i starih, koji uživaju u ljetnim aktivnostima – kartanju, vaterpolu… Danas na Buži nećete naći domaće ljude, nego samo turiste koji se slikavaju pijući skupa pića iz ugostiteljskih objekata.

Moramo napisati koju o cijenama nekretnina, koje su neusporedive s današnjim. Pazite sad ovo – u staroj gradskoj jezgri, vlasnik iznajmljuje dvosoban stan na cijelu godinu za 400 maraka mjesečno ili 1600 kuna. Na Kapelici se iznajmljuje poslovni prostor od 15 kvadrata za 200 maraka, odnosno 800 kuna.

U Lapadu čovjek prodaje dvosobni stan od 48 kvadrata za 117 tisuća maraka, odnosno u današnjim cijenama 60 tisuća eura. U Mokošici se jednosoban stan od 40 kvadrata prodaje za 60 tisuća maraka. Labirint bar kraj zidina daje se u mjesečni najam po cijeni od 45 tisuća kuna.

Jako malo stanova se iznajmljuje, jer nitko nema para. U Dubrovačkom vjesniku, otprilike po broju, imaju u oglasima oko 4 nekretnine koje se nude u najam. Ekonomska situacija je toliko loša da se u Dubrovačkom mogu pronaći oglasi koji pozivaju Dubrovčane za rad na naftnim platformama za plaću od 3 do 5 tisuća dolara.

Tadašnje gradsko poglavarstvo raspravlja o gradnji montažnog pristaništa za plovila pokraj Kaša. Ideja je podijelila Dubrovčane. Dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović nada se da bi se jednom mogla izgraditi brza cesta od Zagreba do Dubrovnika, a jako su ga napadali kada se na jednom poglavarstvu raspravljalo o gradnji javnog WC u ugostiteljskom objektu Karaka. Oporbeni HDZ bunio se da se ne može graditi WC na mjestu gdje su oni osnovani. Na kraju se Karaka, denacionalizacijom vratila prijašnjim vlasnicima -  Pravoslavnoj crkvi, što hoće reći da je dubrovački HDZ osnovan u pravoslavnom vlasništvu!

Raspravljalo se i o gradnji azila za pse i mačke. Poznato, zar ne?

Tih se godina slabo izlovljavala riba, pa ju je bilo u ogromnom broju. A gdje ima dobrih komada ribe, ima i morskih pasa. Pelješki ribar Milan Tomelić uhitio je morskog psa dugog sedam i pol metara i teškog dvije i pol tone.

Te godine premijerno je prikazan film Dubrovački suton, koji je podignuo jako puno prašine u javnosti, isto kao i dolazak pirsinga i tetovaža u naš grad. U Dubrovačkom vjesniku Katarina Krešić piše tekst o pirsingu  - modnom novitetu, koji izaziva masovno zgražanje. Pita se je li mi uvijek moramo težiti zapadnim trendovima.

U Dolima je također spektakl – organizirano je hrvanje u blatu između Đuke i Maye Tyson iz Gornjih sela. Publika je navijala za Mayu, ali Đuka je pobijedio. Na natjecanju se trebale doći i striptizete iz Splita, ali nisu se pojavile. Ova crtica iz Dubrovačkog primorja najbolje ocrtava kakve su to lude godine bile. Besparica i nezaposlenost pomiješana s ludim zabavama. 

Za kraj kažimo, da je 1999. godine, otvoren kineski restoran, prvi u povijesti Dubrovnika.

Maro Marušić