Čaić se rodila u Županji 1992. godine budući da su njeni morali izaći iz Vukovara. Mama je Vukovarka, tata je Županjac.

ODUŠEVLJENJE KREVETOM NA KAT

- Ima jedna tatina priča. Mama i on su se vjenčali u dvorcu Eltz. To je bio svibanj 1991. godine. A tamo su već naši vojnici bili u zasjedi, jer je bila najava napada. Tata je onako autom prišao dvorcu, parkirao onako brzo, kad je čuo repetiranje pušaka. Srećom, objasnio je da je naš, da nije agresor. Svaki put kad mi to priča se naježim. - govori Tena.

Sa svojom obitelji živjela je u Županji do 1999. godine i to u 21 metru kvadratnom. Posebno teško kroz kontekst prostora bilo kad je dobila sestru 1997. godine. U Vukovaru, govori, "dočekali su ih bolji uvjeti".

- Moje prvo sjećanje kad sam došla u taj stan bio je krevet, tata je prvo pripremao stan i znalo je da sam uvijek htjela imati krevet na kat, kao ja ću biti gore. Kad smo došli u stan, pozvao me u sobu, i ja sam vidjela taj krevet na kat. Čudno je to bilo, iz 21 kvadrata doći imati dvije spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinju... - prisjetila se ona.

Dodaje kako je grad bio ekstremno porušen, potpuno devastiran, te da nije imao veze s onim što je sad.

A kako se ona osjeća uz današnju obljetnicu?

- Danas se ljudi masovno prisjećaju pada grada. Svima su puna usta Vukovara. I onda već 19. studenoga pojede vuk magare. Ali, čak ne treba doći niti taj 19. studenog. Istog dana, na samo obilježavanje, rade se dvije kolone kroz Grad, traje prepucavanje. Mislim da to politika svjesno radi. Svaki put kad pomislimo stvari idu na bolje, kao da namjerno naprave nešto da bi nas posvađali. I na dan samog obilježavanje dođu ljudi iz ostatka Hrvatske pa neki od njih naprave problem, unište neki kafić, viču "za dom spremni"... Oni odu doma, a nama ostaju problemi. I mi ispočetka vidamo rane. - konstatirala je.

- U Vukovar bi trebalo ulagati da bude grad budućnosti, a ne da ga se jednom godišnje sjeti elita, koja će ga sutra zaboraviti. Ulaganjem bi mu se odala najbolja počast. - rekla je Tena Čaić.

NE MOŽEMO ISPRAVLJATI GRIJEHE NAŠIH PREDAKA

Odgovorila je na pitanje suživota Hrvata i Srba.

- Mogu govoriti iz moje perspektive. Mi se družimo međusobno, Hrvati idu u takozvane srpske kafiće, Srbi u takozvane hrvatske kafiće. Ljudi se druže, slave skupa Božić. Imam puno prijatelja Srba, jako dobrih prijatelja na koje mogu računati u pola dana i pola noći. Jedan prijatelj mi je doslovno kao rođeni brat, znam da bi mi krvi dao. Jedan je bio kod mene ovdje u Konavlima. Meni je to najnormalnije. Iako, moram reći, ne govorimo o temama rata. To je tema koje se ne dotičemo. Bolje ne. Imamo različita viđenja, učili su nas različito. Dovoljno smo pametni da ne govorimo o tome. - istaknula je.

- Ne trebamo mrziti. Kako oprostiti? Teško je. Jako teško jer rane ne mogu zacijeliti dok majke ne znaju gdje su im sinovi, sestre ne znaju gdje su im braća. I u vlastitoj obitelji imam ljude kojima se ne zna gdje su kosti. Kad bi se to otkrilo, vjerujem da bi dosta toga bilo namireno, da bi krenuli prema boljem. Ne može ništa tu umiriti majku koja je izgubila sina, ali čvrsto vjerujem da mi ne možemo ispravljati grijehe svojih predaka, niti trebamo snositi posljedice djela svojih predaka. Ključ je samo poštivati čovjeka, pronaći ljudskost u svakome. - navela je.

- I evo taj primjer dvojezičnih ploča. Mi moramo uzeti u obzir da je u Vukovaru odnos Hrvata i Srba skoro izjednačen, blago u korist Hrvata, sad je to teško i reći koliko jer se puno ljudi iselili. Mislim da pismo i jezik ne bi bili problem kad bi ljudi imali posao, kad bi radili ono što vole i za to bili dobro plaćeni. Ali, ljudi su nezadovoljni pa se hvataju za ploče. S druge strane, kad bi se zavidale rane, kad bi se znalo gdje su kosti, kad bi se tu stvar vremenom izmirila, vjerujem da bi moglo biti u nas bolje po tom pitanju. - rekla je Čaić, dodavši kako primjerice drži da je "ideja da pad Vukovara bude praznik izvrsna jer će omogućiti još većem broju ljudi da dođu na taj dan u grad na Dunavu".

NEMA POTREBE ZA SAŽALJIVIM POGLEDIMA

Vukovar u javnosti često izaziva sažaljenje.

- Kad bi netko saznao da sam iz Vukovara, rekao bi: "Ajme Vukovar...". Tri točkice. Ili bi naglasio koliko on jako voli Vukovar. Pa bi pitao kako je tamo. A kako bi bilo? Pa sam se ja zafrkavala da spavamo na čahurama. Kasnije sam prihvatila da ljudi tako odaju poštovanje žrtvi Vukovara. I to je u redu. Mada nema potrebe za sažaljivim pogledima. - kazala je.

- A ja uvijek s ponosom kažem da sam iz Vukovara. U meni je to veliki ponos. - pojasnila je Tena.

U Dubrovnik je došla na praksu, gdje se zaposlila prvo u Osnovnoj školi Cavtat, a poslije toga na Grudi gdje je proglašena tehnološkim viškom. Prije godinu i pol je prešla u grušku osnovnu školu gdje radi kao učiteljica u produženom boravku.

- Osjećam se dobro ovdje, razlike u mentalitetu su goleme, ja živim u Konavlima gdje se tradicija iznimno čuva kao i kod nas, ali ta se tradicija razlikuje. Ponekad bi moja ponašanja mogla biti krivo interpretirana. Malo su ljudi zatvoreniji nego u nas, a meni se kao osobi iznimno otvorenog uma bilo malo teže prilagoditi. No, s vremenom sam uspjela te zaista uživam i u Dubrovniku i u Konavlima. - zaključila je vukovarska učiteljica Tena Čaić.