INTERVJU MAJA MILOŠEVIĆ 'Uvali glupom turistu lanjsku zaleđenu ribu, to je Dubrovnik danas'

Autor: Maro Marušić
Novinarima nije lako raditi intervjue, jer ljudi znaju biti dosadni i naporni. S dubrovačkom profesoricom Majom Milošević potpuno je obratno – s njom možete voditi intervju svaki dan, i uvijek će biti zanimljivo

Svestrana Maja Milošević profesorica je hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi, ali stigne ona još puno toga. Tako se bavi novinarstvom u Dubrovačkom vjesniku gdje lektorira tekstove i piše uvijek čitanu kolumnu Prstom u 'ovna. Okušala se i kao TV, te radijska voditeljica, a svojevremeno je bila aktivna u Teatru Lero, jer joj je gluma oduvijek bila ljubav. No pored svih tih funkcija, Maja je prije svega nasmijana, vedra i puna pozitivne energije, što u ovom tmurnom vremenu trčanja za profitom, možemo okarakterizirati kao njeno najveće blago.

Poznati ste po neuobičajenom vođenju nastave. Među ostalim, nekad znate održati sat izvan učionice, najčešće ih vodite na Lokrum. Kako učenici na to reagiraju?

Moji su učenici navikli da sam ja uvijek za akciju. Osim toga, znaju da ih uvijek vodim na Lokrum čim krene prvi brod u proljeće i prije zatvaranja plovidbene sezone u jesen. Stoga, oni ne reagiraju, oni me potiču. Vjerujte mi, više im znači tih nekoliko sati na Lokrumu i ono što tamo nauče neformalno i u smijehu (jer uvijek netko upadne u neku rupu, padne preko nekog zida, ugazi u nešto gadno i ljepljivo), nego dosadno i jednolično pilanje po istome u učionici. Ovo su nova djeca i oni sami traže nešto novo i drugačije. Ja sam se samo prilagodila njima. Moji učenici neće znati definicije napamet, ali će znati primijeniti sve ono što su naučili na osnovu jednog jedinog primjera. Znat će se snaći. A to je ono što im treba na držanoj maturi.

Gledaju li vas kolege profesori s osudom zbog vaših nekonvencionalnih metoda?

Ne, nema potrebe. Oduvijek je postojala terenska nastava, nisam je ja izmislila. Samo je ja doista volim poticati. Vodim ih ja i u kazalište i na izložbe i na predavanja. Samo da se negdje ide. Ne znam što moje kolege točno misle, svatko radi na svoj način. Netko je više za štreberske metode jer je to siguran teren, a i nemaju ideja ili im se ne ide. A od nekih kolega osjećam simpatije i pozitivne vibracije, iako sami nemaju hrabrosti za to. I nemojte misliti da je lako učenike samo tako povesti izvan zidova škole. Pa ja moram pitati i druge nastavnike da ih puste, razrednika, ravnatelja. Tek kad svi odobre, onda ih vodim. A dovoljno je da jedan reče: Ne puštam! i sve pada u vodu.

Koliko su djeca u školama preopterećena, treba li skratiti gradivo hrvatskog jezika?

Kad bi djeca doista učila ono što se od njih traži, a takvi su doista rijetki, rekla bih vam, da, doista su opterećeni. Gradiva je previše, radi se prebrzo jer tako traže planovi i programi, a oni su pak prepuni suvišnih informacija – jednostavno, prosvjeta vapi za čarobnim štapićem. Jer ovim načinom nisu samo opterećeni učenici nego i nastavnici. Problem je ako se taj nastavnik nije maknuo od uobičajenog načina predavanja, ako se samo drži „krede i ploče“ i ako to tumači istim monotonim glasom ne obazirući se na to što pola njih spava, gleda u mobitel ispod klupe ili jednostavno gleda kroz vas, ali ne u vas. To bi značilo da, uz to što je podataka previše, definicija da ti se dođe povratiti, učenici zapravo ništa ne slušaju i ne pamte na satu, što je nekad bio glavni način učenja. A onda dođe vrijeme ispita i nastane panika. I krenu lekcije. A sve bez potrebe. Jer da su doista slušali na satu, toga ne bi bilo. Čak i ako isprve nisu shvatili, mogu reći da im nešto nije jasno. Meni odmah otvoreno kažu. Znaju da mogu. Neću im reći da su glupi i neću reći da me to nervira. To je moj posao, kako te tvoj posao može nervirati? Da, sve treba skratiti. Ja to već odavno radim. Primjerice, pilam Gundulića dok im ne izađe na uši, ali prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj preletim u dva sata. 

Odbijaju li klasične lektire poput Ilijade i sličnih učenike od čitanja umjesto da to zavole?

Da, ako imate spoj nastavnika koji lektiru samo bezdušno zada i ne pripremi učenika za to i ako imate učenika koji je zadnje pročitao Ivicu i Maricu. Jer kultura čitanja zahtijeva kontinuitet. Ne možete sa Snjeguljice prijeći na Ilijadu. A jedno od to dvoje mora popustiti. To sam uglavnom ja. Pametniji popušta, hahahaha. Tako da prije svake ozbiljnije ili teže shvatljive lektire odradim sat uvoda u lektiru kad im sve objasnim. Ali doista sve. Pa i sadržaj. I to opširno. Bolje da im ja to napravim na hrvatskom jeziku s naglaskom na sve pojedinosti, nego da skidaju s interneta, a to će napraviti sasvim sigurno, na nekom nehrvatskom jeziku, bez pojedinosti i s hrpom netočnosti. Ja im dam i analizu, objasnim kako će od toga naslova napraviti esej ako je zadan na popisu eseja za državnu maturu, pogledamo i ulomke istoimenog filma, a za kraj pravi kolačić: podijelim lektiru na poglavlja i odredim točno što će koji od njih pročitati. I onda oni to stvarno naprave. Pročitaju svoj dio. Tada se dogodi presedan: neke od njih upravo taj njihov ulomak zainteresira pa pročitaju cijelo djelo. Znači, ja ih ne silim. Meni duguju taj zadani dio, a ostalo je na njima. A našim ljudima općenito fali kulture čitanja. Ako dijete doma nije vidjelo da mu roditelji čitaju, onda ni on neće posegnuti za štivom. Bez obzira što je to. A nečitanje stvara popratne probleme. Oni nemaju ni opće kulture, njih ne zanimaju ni tračevi s površnih portala ili jeftinih tiskanih dnevnih novina. U svom tumačenju često posežem za usporedbama pa mi nekad padne napamet misao ili scena iz nekog kultnog filma ili iz svjetski poznatog romana, a oni u mene gledaju bijelo. Ja se čak znam i nasmijati zbog te usporedbe, ali kako je oko mene tišina jer ne shvaćaju o čemu govorim, osjećam se totalno glupo. I onda se sjetim da oni to ne mogu znati. Jer ih ne zanima. I očito im doma nitko nije ukazao na to. Da, točno je, većina učenika, a i njihovih roditelja, ne čita. Čitanje nije u modi. A mi koji zadajemo lektiru gamad smo koja gnjavi djecu i treba nas potaracat. 

      

Što bi ipak pročitali? Treba li u lektiru uvrstiti više modernih autora koji su im nekako bliži od onih klasičnih?

Bez kulture čitanja i kontinuiteta ne postoji djelo koje bi njih zainteresiralo. Čast iznimkama kojih ima i na koje sam ponosna. Naravno da bi trebalo pretumbati i ispreturati onaj prastari popis lektire u dati nešto novo i svježe, moderno i drugačije. To bi osvježilo i našu nastavničku svakodnevnicu. Ali čovječe, ja ih u srednjoj školi pitam jesu li u osnovnoj čitali Harryja Pottera, a oni kažu da nisu. Heeeeej! A ja sam ga progutala. Svaki nastavak u dva dana. Mislim se onda, pa koja bi to literatura njih mogla zainteresirati? A danas ima tako divnih autora, vrlo čitljivih, zanimljivih, s jakom porukom. Izdvajam Khaleda Hosseinija, afganistanskog autora romana Gonič zmajeva, Tisuću žarkih sunaca i I odjeknuše gore. Učeničkim jezikom rečeno: vrh! 

Može li današnji prosječni učenik, u doba kratkih rečenica na društvenim mrežama, uopće biti usredotočen za čitanje Tolstoja, Prousta ili Balzaca i njihovih opisa zavjesa?

Hahahahahah, vezano uz ovo sve gore napisano, ne, naravno da ne mogu. I ne žele. Snaći će se na sve moguće načine i izbjeći čitanje opisa zavjesa. Sad si me podsjetio na jednog učenika, divno dijete koje čita sve što ja zadam, koji je neki dan odgovarao Anu Karenjinu, samo svoj dio. Pitam ga, ajde, Hrnki, deri ga moćno. A on će: U mom dijelu Levin kosi travu sa seljacima. OK, kažem ja naviknuta na to da on uvijek sve temeljito odradi. Što još? Pa, eto, kaže on, i na sljedećih 10 strana također kosi. Malo desno, malo lijevo, tu i tamo obriše znoj, pogleda lijevo i desno, ali uglavnom kosi. Izbio me iz cipela. Eto, to ti je moj odgovor.

Svjedoci smo ogromne digitalne revolucije. Što kažete na ideju da djeca u školama uče medijski odgoj, kako bi se lakše snalazila u bespućima informacija?

Obavezno. Prihvaćam to od svega srca. Mediji su budućnost, baš kao i informatika. Moramo ući u taj vlak modernog obrazovanja. U protivnom, djeca će nam odbiti raditi i ono malo što im je bilo prihvatljivo.   

Često se spominje kako su nove generacije sve nepismenije. Je li to istina ili se mi stariji uvijek pravimo pametniji od generacija koje dolaze, a često je obrnuto?

Nije to baš najčišća istina i ne možemo generalizirati. Da, kad pogledam ono što pišu po facebooku, ispada da se ne znaju potpisati, a kamoli napisati nešto konkretno. Smiješno je i ono kad pišu ispit npr. iz povijesti, a ne paze na pravopis pa kolegice polude zbog toga. Jer njihova je filozofija: pa to je povijest, zaboga, tu nema pravopisa. S druge strane, nije to baš tako strašno. Kad su unaprijed upozoreni na nešto i kad meni pišu esej, paze na to. Naravno, uvijek ima onih koji će to napraviti savršeno, ali i onih kojima nema pomoći. A to je tako u svemu i sa svima, zar ne? 

 

Koliko je mobbinga danas u školama, posebno na društvenim mrežama? Kako vi to rješavate?

To ti je pitanje za moju pedagošku službu, ali mislim da toga u mojoj školi nema previše jer se to odmah riješi ili čak i spriječi. Na društvenim mrežama toga ima na bacanje. Osobno sam doživjela takvo jedno zlostavljanje od jedne svoje tzv. prijateljice, obrazovane i kulturne osobe. U pitanju je čista zloba, ljubomora ili čak i bolest. To treba liječiti čim se uoči. 

Za profesor(ic)e javnost zna često reći kako imaju sasvim dobre plaće s obzirom koliko rade. Pri tom se misli na poduže ljetne praznike, ali i zimske, uskršnje. Što vi poručujete tim kritičarima?

To mi je bolna točka. Ali evo ti priče iz vremena izbora za predsjednika države. Likovi: Bandić i Josipović. Pa kaže Bandić izjavu za medije kako bi diskreditirao protivnika: Što je TAJ drugo u životu radio, osim što je predavao na fakultetu. Znači, logika našeg čovjeka, a takvih je većina, ako nisi držao motiku ili vozio traktor, to ti je ko da nisi ništa radio. Bandića je previše u našem društvu. Kad čujem u busu kako nas kritiziraju, a naš je rad javan i svaka nas nepismena budala može kritizirati i tužiti ministarstvu, sjetim se jedne mame, također iz busa, koja je tada rekla: Hvala ti, Bože, što su finuli praznici i što je počela, sad onoga moga ne vidim pola dana. Znači, stari, ona se veseli što je dijete utrapila sustavu jer sama više ne može upravljati njime. I ona najbolje zna što nam je poslala. A nama je takvih 30 u razredu. S druge strane, da ti na neki način pokažeš kako ti je taj njen junak krv popio i da bi ga najrađe zamlatio martensicom u glavu, odmah bi se zvalo Ministarstvo. Jer mi mučimo dijete. Po pitanju praznika i blagdana jednino mogu reći – to je priroda našeg posla. Uz ovako male plaće i odnos cijele javnosti prema našem zanimanju, to nam je jedino zadovoljstvo. Po pitanju onoga koliko se i kako radi u prosvjeti, mogu samo reći kako u svakom poslu ima onih koji stvarno rade i onih koji odrađuju. Ali tako je u svakom poslu, zar ne? Samo što se nama zna da smo zakasnili minutu budući da djeca urlaju u sve glase. Ovima u kancelariji se ne zna. I takvi si mogu priuštiti jutarnju kafu i tračeve prije bilo kojeg posla. Mi ravno iz busa ulijećemo u učionicu. Deri ga oštro!

Hajdemo malo na dubrovačke teme. Da ste vi kojim slučajem gradonačelnica, što biste mijenjali?

Uredila javne površine cijelim putem do Mokošice, podijelila ljudima zemlju da ih pretvore u poljoprivredna, više radila na povratku dubrovačkog u Dubrovnik jer ćemo u protivnom vrlo skoro morati ustoličiti Udrugu Dubrovčana u Dubrovniku kako bismo zaštitili svoje naslijeđe. Kaznila sve one što ne skupljaju hovna za svojim kučkima, napravila besplatna parkirališna mjesta za građane, vratila butige od hrane u Grad, vratila duh Grada. Otvorila barem dva staračka doma i isto toliko vrtića. Napravila stanove za mlade parove.

Velika ste zaljubljenica u kulturu. Koliko ste zadovoljni kulturnom ponudom Grada? Što je dobro, a što nije?

Ma naravno da uvijek može bolje, ali mislim da je kultura Grada sasvim u redu s obzirom na to koliko se u nju ulaže. Tragom Bandića i njegove duboke misli o takvim zanimanjima, mislim da bismo trebali biti zahvalni i na ovome što nam se da. Žao mi je samo što su ljudi uglavnom digli ruke od kulture. Osim na noćima muzeja. Kazalište je poluprazno. Glumci nemaju kome glumiti, osim na premijeri kad se svi tamo nacrtaju, većinom da budu viđeni. Čovječe, ja se moram služiti lažima, ucjenama i mitom (kupim bombone i čokoladu pa dijelim) kako bih učenike nagovorila da idu pogledat neku predstavu.  

Grad nikada nije bio bogatiji, a s druge strane je u utrci za profitom izgubio dušu. Tko je za to kriv?

Svi smo krivi. Nikoga nije briga za ovaj grad. Samo ga svi koristimo. Njegovu prošlost, ljepotu, arhitekturu, povijest, kulturu, genijalnost naših predaka. Samo – daj! Samo – deri ga! Opelješi ga. Pokaži glupim turistima nešto površno i pokupi lovu. Uvali im lanjsku zaleđenu ribu i proglasi to dubrovačkom poslasticom. Naš ugled i naša posebnost tako nestaje i pada. Ali sve je palo. Moral je pao, građanska odgovornost je pala. Brak kao institucija nestaje. Ne poštuje se prošlost, još manje budućnost. Poslije mene – potop. A što je najgore, još uvijek nismo iskoristili sve što bismo mogli. Daj Bože, da se ni ne otkriju te nove ideje!  

Novinarstvo vam je velika ljubav. Kako gledate na njegove promjene u doba novih medija? Čini se da je žutila i neprovjerenih informacija kao nikada prije.

Novinarstvo je moja velika ljubav. Krenulo je pisanjem za Laus, najbolji omladinski list na svijetu. Užasno sam ponosna na to. Jer je taj Laus bio zakon. Čitan, voljen, kritiziran, zabranjivan (to mi je najdraže!). Poslije rata zvalo me u Dubrovački list da im budem lektor. Ubrzo su otkrili moj talent za zahebancijom pa je krenula kolumna pod imenom Privatni pogled. Divno mi je bilo u Listu. Postali smo prijatelji kakvih nema. I dan danas dovoljno je da se pogledamo, odmah kreće smijeh. Imali su toliko povjerenja u mene, da su mi ostavljali svoj nedovršeni tekst da ga dovršim, dok su oni trčali na neku drugu stranu. Maja, ubaci moj zaključak i stavi opremu (naslov, nadnaslov, podnaslov, međunaslov). A bilo je i situacija kad na nekom mjestu nisam ni bila, a napisala bih cijelu priču o tome. Ha! Promjene su uvijek dvosmjerne. U svemu. Sve ide prema internetu. Ja i dalje volim osjetiti u ruci papir. Novine i knjige. No, ako se sve pomalo prebacuje na Internet, ne mora to nužno značiti nešto loše. Žutila je bilo i u papirnatim formama, zašto ga ne bi bilo i na portalima? Jedino mi je nelogično da danas svatko ko poželi može pisati. To nije demokracija, to je anarhija. Zato se stvara žutilo. Ne samo u formi, nego i u istini, pismenosti, samoj netočnoj obavijesti ili krivo prenesenom imenu. A za to nije krivo novinarstvo ni novinari nego nepismeni i neobrazovani pojedinci koji sramote to vrlo rizično zanimanje. Jer, ko pišeš o poskupljenju patata, proglase te lošim i nesposobnim, ali te barem puste na miru. A ako pišeš o nekoj razotkrivenoj tajni u javnom poduzeću, onda te proguta noć. Ako je upravitelj Jozo Mafijozo. Gdje je tu sloboda? Znaš da smo mi u novinarstvu odavno znali što radi Todorić! Ali nigdje nitko nije smio pisati o tome. Jer je bio „vlasnik“ onih medija kojima se pisao netko drugi kao vlasnik. A sad su svi odčepili. Svi blate po njemu. A di si bija kad je grmilo?   

Često vas se može vidjeti nasmijanu. Što vas u životu ispunja, što vas gura naprijed?

Stari, moj motor ima unutarnje izgaranje. Ljubav. Jest, seljak sam i nisam moderna. Tko  danas uopće poštuje ljubav? Svi su nešto cool, svi nešto pričaju o seksu, više nema vjeranja po par godina kao u moje vrijeme, sve je nešto na brzinu i prolazno, ali ljubav je ono što te nosi na duge staze. Ja sam sretna osoba, ostvarena na svim poljima, prilično uspješna u onome što radim, prerasla sam ljubomoru i zavist sitnih duša oko mene, hodam (neeee, lažem, zapravo plešem) putem sa slušalicama na ušima, lovim veseli ritam života. Treba izdržat još 10 godina posla. Ali ja sam svoj put već posula ružama. Moram samo ostati ovakva kakva jesam. Nije li to divno?

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci