Marina Grabovac dubrovačkoj je javnosti najpoznatija po nekadašnjoj radnji Ronchi, obrtu dugom preko 150 godina koji se bavio proizvodnjom klobuka. Najduži je to obrt u Hrvatskoj koji je radio bez prestanka sve dok Dubrovačka biskupija nije natrag dobila prostor koji joj je oduzet nacionalizacijom. Nakon što su (opet) postali vlasnici, podignuli su Marini najam koji ona više nije mogla plaćati, te je 2013. godine zatvorila radnju s klobucima i okrenula se drugim izazovima.

Zadnjih godina ste asistent u nastavi za djecu s poteškoćama?

Slučajno sam upala u taj posao kada sam zatvorila butigu i jako sam ponosna na to zanimanje. Riječ je o podcijenjenoj struci humanog karaktera koja je itekako važna.

Vi ste kao Arnold Schwarzenegger koji je kroz život radio totalno drugačije stvari. Prvo bodybuilding, potom film i na kraju politika.

Da, baš dobro govorite (smijeh). Završila sam stenografiju (umjetnost brzog pisanja), bavila se pjevanjem, poslije izrađivala klobuke i na kraju asistent u nastavi. Ništa nema veze jedno s drugim, nikakvih dodirnih točaka. Asistent sam postala doslovno u dva-tri dana. Jedno dijete je ostalo bez pomoći, mene su u četvrtak pitali bi li radila, u petak sam bila na razgovoru i krenula s poslom u ponedjeljak, te sljedećih devet godina provela u tom zanimanju nakon što se butiga 2013. zauvijek zatvorila. Bilo je to, sve u svemu, predivno iskustvo.

Kako se to zanimanje može unaprijediti? Velika je potražnja za asistentima u nastavi, ali uvjeti nisu najidealniji.

Da, istina je da puno toga nije riješeno. Ugovor se dobije na deset mjeseci, pa onda dva mjeseca ništa, odnosno na berzu rada, čak ni Libertas u tom periodu ne daje pokaz za nezaposlene, jer tehnički postaješ nezaposlena osoba tek nakon tri mjeseca što ne radiš. Pohvalno je što su nedavno asistentima podignute dnevnice, iako bi trebalo još. Ne bih sada ovdje previše ulazila u negativne aspekte ovog posla, mogu samo kazati da pravilnik o asistentima u nastavi nije najbolje donesen, odnosno prilagođen svakodnevnim izazovima.

Nedostaje li asistenata u Dubrovniku?

Uvijek. Dobar dio mladih ljudi koji dođu ostanu kratko, jer im je to samo korak prema daljnjem napredovanju unutar školskog sistema, a ne životni poziv. Tako da asistenti cirkuliraju, stalno je potraga za njima.

Hajdemo se sada okrenuti vašim precima. Zbog čega su se ondašnji Ronchiji sredinom 19. stoljeća preselili iz Milana u Dubrovnik?

U Dubrovnik su moji preci došli 1858. godine, a razlog je što su plemići tadašnjeg vremena morali pronaći način kako će zarađivat (smijeh). Nema više feudalizma, francuska revolucija promijenila je svijet, pa tako i oni plave krvi moraju misliti što će raditi i od čega će preživjeti (smijeh).

Vi ste znači plemkinja?

Plemkinja s 300 i kusur eura mirovine (smijeh). Blago meni na mojoj plavoj krvi (smijeh). Da nemam jedan mali apartman koji iznajmljujem, umrla bih od gladi.

Vratimo se na vašu familiju.

Ronchiji su se sredinom 19. stoljeća trbuhom za kruhom selili iz Milana po cijelom svijetu, bilo je to poznato vrijeme masovnih migracija. Moji preci su došli u Dubrovnik, ali Ronchija danas ima i u Americi, i u Australiji. Vjerojatno su svi potekli s iste lokacije u sjevernoj Italiji. Kada su došli u Dubrovnik osnovali su tvornicu klobuka. Ne postoje zapisi zašto baš klobuci, ali pretpostavljam da se netko u obitelji već bavio njihovom proizvodnjom.

Tvornica zvuči nekako pretenciozno, ali nije kada znamo koliko je zaposlenika radilo.

Radilo je oko dvadesetak radnika, štancalo se po cijele dane. Klobuci su u 19. i dobrim dijelom 20. stoljeća bili neizostavan modni dodatak. Moji preci su se dobro snašli u Dubrovniku, jedini problemi koje su imali bili su s austrijskom vlašću zbog njihovog porijekla. Austrijanci i Talijani nisu se voljeli što će naposljetku kulminirati u Prvom svjetskom ratu. Mome pranonu su Austrijanci nacionalizirali imovinu (prostor u kojemu se svojevremeno nalazila Privredna banka) vjerojatno iz političkih razloga, nažalost, ne postoje točni zapisi. Nakon nacionalizacije preselio se na drugu lokaciju (nedaleko današnjeg Festivala) gdje su ostali sve do Drugog svjetskog rata. Nakon završetka rata opet premještaj blizu Dubrovačke banke na Stradunu. Tu sam dolazila kao mala, moj nono i none su tamo radili. I naposljetku se radnja prebacila u Lučaricu gdje je dočekala konačni kraj nakon davne 1858. godine. Bio je to u tom trenutku najstariji obrt u Hrvatskoj koji je neprekidno radio.

Kako je prošao Drugi svjetski rat obzirom da su vaši preci talijanskog porijekla?

Nije bilo posebnih problema mimo onih koje rat donosi – glad, neizvjesnost, strah... Drvene kalupe koji su se koristili za proizvodnju šešira moja je obitelj koristila za ogrjev. Čak ni kada su ušli partizani i kada je uspostavljena Jugoslavija nismo imali nikakvih poteškoća bez obzira na talijansko porijeklo.

Kako je vaša butiga djelovala za vrijeme Tita? Je li ona bila privatno vlasništvo ili…?

Bila je privatni obrt i plaćala je paušalni porez. Vrlo je zanimljivo sjetit se iz ovog kuta kako je Tito, ustvari, poticao privatne obrte. Oslobodio bi ih plaćanja poreza prvih godinu dana, a bile su i neke druge olakšice. Zaista ludo zvuči da su komunisti poticali privatnike.

Da, zaista nevjerojatno. Ali ako bi primjerice vaša obitelj u nekoj godini lijepo zaradila bi li onda morala platiti nekakav porez na dobit ili nešto slično?

Nisam sigurna, ali mislim da se nije plaćao porez na dobit. Jasno, nismo mi bili jedini. Brice, postolari, urari, meštri… svi su oni bili privatni obrtnici. Naravno da su s druge strane postojale brojne butige u društvenom vlasništvu. Naš obrt je bio privatni još od doba Austro-ugarske, a najam raznim vlastima smo plaćali preko stotinu godina još otkako je Austrija nacionalizirala prostor koji je bio u našem vlasništvu. Znači takav oblik poslovanja preživio je Austriju, Kraljevinu SHS, Jugoslaviju, fašizam, nacizam, komunizam, svjetske ratove…

Da, sve je to preživio, ali nije Katoličku crkvu.

Jugoslavenske vlasti su 1984. godine preselile našu radnju iz prostora kraj Dubrovačke banke na Stradunu u onaj Lučarice. U to vrijeme oba prostora su bila u društvenom vlasništvu i ondašnje vlasti su imale moć da premještaju radnje. Dolaskom demokracije i Hrvatske, Dubrovačka biskupija traži povrat nacionaliziranog prostora u Lučarici i naposljetku im se taj prostor vraća.

Željeli su vam povisiti najamninu koju vi onda niste mogli plaćati?

Da, tako je.

Bilo je to vrijeme financijskih dubioza biskupa Želimira Puljića i afere Pokora o čemu smo prvi pisali mi na Dubrovačkom dnevniku. Kako vi, kao katolkinja, gledate na tu odluku crkve da vam povisi najam?

Nevjerojatno mi je da Crkva kojoj profit ne bi trebao biti na prvom mjestu može dozvoliti da ne podrži jedan tradicijski zanat, rekosmo već, najstariji u Hrvatskoj. Umjesto da su imali sluha kako bi se tradicionalna proizvodnja klobuka očuvala, oni su se ravnali prema tržišnim prilikama kao da je prostor u vlasništvu neke prosječne fizičke osobe, a ne institucije koja propagira duhovno. Kao katolkinji baš mi je teško pala njihova odluka. Ali moram kazati da nitko, a ne samo crkvene vlasti, nisu imale sluha za tradicionalni obrt. Ovdje posebno mislim na politiku i tadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića. Njihov stav je bio da nisam dovoljno dobro znala radit, jer je butiga bila na odličnoj lokaciji i prema njihovom mišljenju mogla je uprihoditi puno više. Prvo uopće se ne radi o super lokaciji, a drugo, u moderno vrijeme jeftine robe nije lako proizvoditi ništa ručno. Ali u vrijeme kada sam zatvorila radnju, bilo je posla. Na kraju krajeva o meni su pisali svjetski poznati mediji i uvijek je bilo zainteresiranih za kupnju klobuka, a i odradila sam brojne modne revije u Dubrovniku i Hrvatskoj.

Hrvatska je malo tržište. Jeste li ikad razmišljali o preseljenju primjerice u Pariz ili London gdje bi klobuci možda imali širu publiku?

Rano sam rodila djecu, mislim da sam vam s tim sve rekla (smijeh).

Kako ste uopće naučili izrađivati klobuke?

Uvijek sam se motala oko proizvodnje, gledala nona i nonu kako to rade. Naravno da nije bilo lako kada sam preuzela butigu, imala sam puno nepoznanica, ali pitaš, snalaziš se i, malo po malo, postaješ sve bolji. Kasnije stekneš samopouzdanje, pa na kraju isfuraš i neki svoj posebni stil. To je na kraju baš upalilo. Puno mi je stranaca reklo da sam pogodila nišu u klobucima koja je nedostajala. Bilo je onomad skupocjenih šešira kao i jeftinih, a ja sam izrađivale klobuke za srednji sloj. Moji proizvodi nisu bili preskupi, a istovremeno su bili kvalitetni i zanimljivi.

Jeste li svoje znanje prenijeli na djecu?

Njih dvije znaju proces izrade, iako to ne rade. Vidjet ćemo hoće li unuci naučit.

Bez obzira što ste davno zatvorili radnju, izrađujete li još uvijek klobuke? Zaustavljaju li vas na ulici i traže da za njih nešto napravite?

Da, još ih izrađujem. Moja prijateljica u butizi Tilda u Zlatarskoj ulici također prodaje moje šešire. Ljudi me se još uvijek sjećaju, zaustave me na ulici, ili pitaju nekoga za broj, pa me kontaktiraju da im nešto napravim.

Pa evo i ja sam zainteresiran. Svaki šešir koji probam u butizi bude mi malen, nijedan mi ne pristaje.

To je zato jer imate veliku glavu (smijeh). Veću od prosjeka, odmah to vidim (smijeh). Javite se, riješit ćemo nešto.

Maro Marušić